Uhapšena riječ

Piše: Atanas Kirovski

Svaka generacija ima svoje snove i svoje ciljeve. Dok smo bili mladi žarko smo bili uvjereni da ćemo ovaj svijet promijeniti nabolje, divili smo se 68-ašima i njihovoj paroli “Budite realni – tražite nemoguće”, ali nakon bratoubistvenih ratova, dubokih razočarenja, ljudske patnje, izolacije, nezaposlenosti i siromaštva totalno smo snizili kriterije na – progurati dan. 

Prestravljeni da ćemo izgubiti sve tanji novinarski kruh, svjesnim ignoriranjem stvarnosti aktivno sudjelujemo u nepravdi i zločinu kada zatvaraju nevine ljude, zatvaramo oči pred očiglednim glupostima, nadamo se da ćemo nekako preživjeti ovo “vrijeme-nevrijeme”, egoistično uljuljkani saznanjem da se sve to događa nekom drugom, a ne nama samima.

Zatvarali su medije, najurili kolege s posla, nasilno izbacili novinare iz Sobranja, cenzurisali, vršili strahovite pritiske, ponižavali našu nekada cijenjenu profesiju – novinarstvo, a mi smo šutjeli ili bili cinično samozadovoljni pisanjem nekog teksta ili bloga, kako bismo donekle isprali svoju nečistu savjest.

Na rang-listi Reportera bez granica nepogrešivo je registrovan strahoviti pad slobode izvještavanja u Makedoniji. Od pristojnog 34. mjesta u svijetu strmoglavili smo se na 116, u društvu sa afričkim zemljama za koje nemamo pojma ni kako se zovu ni gdje se tačno nalaze. Mislili smo – pa dobro, ne može biti gore od ovoga, dostigli smo dno, vijesti na većini televizija odavno nisu vijesti i nemaju dodirnu tačku sa stvarnošću, već su goli propagandni spinovi i nevješto kreiranje neke nepostojeće ružičaste stvarnosti, kao u uzbudljivim negativno-utopijskim SF-romanima, koje su prije 100 godina pisali Zamjatin i H.G Wells.

Prevarili smo se. Ipak, može biti gore. Počela su hapšenja, zatvori.

Dana 21.10.2013. godine u Makedoniji je izrečena drakonska kazna od 4,5 godine zatvora novinaru zbog pisanog teksta. Prvi put nakon oslobođenja 1945. godine Makedonija je jedina zemlja u Jugoistočnoj Evropi gdje se u zatvoru nalazi novinar zbog pisane riječi. Ne možemo se više kriti, nemamo kuda. Pitanje dana je ko je sljedeći…

Šokirana javnost

Novinar Tomislav Kežarovski, skromni momak iz rubrike crna hronika, uhapšen je samo zato što je radio svoj posao. Objavio je članak 2008, kada je objelodanio da je suđenje sa zaštićenim svjedokom u slučaju Oreše policijska namještaljka. Zastićeni svjedok je, zatim, sam progovorio da je sve što rekao sudu laž i da su ga na to primorali policajci, čime je eksplicitno povrdio priču Kežarovskog. Ali, nakon toga, optužili su Kežarovskog da je počinio krivično djelo zato što je prije pet godina u svom tekstu, navodno neovlašćeno, objavio informacije o zaštićenom svjedoku, koji tada nije imao takav status – i osudili ga još prije sudske presude, zato što je proveo pet mjeseci u pritvoru zbog tobožne opasnosti da utiče na svjedoke?!

Sudski proces je bio klasična farsa. Svi koji su ga pratili znaju da je to bilo tragikomično, a presuda nevjerovatna. Dobio je četiri i pol godine zatvora, mnogo veću kaznu od prvooptuženog, a sudske vlasti su ga ponovo bacile u tamnicu, kako ne bi mogao da se brani sa slobode dok presuda ne bude izvršena. U proteklih pet mjeseci reagirali su maltene svi – OEBS, Helsinški komitet za ljudska prava, Evropska federacija novinara, EU, Udruženje novinara Makedonije. Tražili su elementarno ljudsko pravo da se čovjek brani sa slobode i tvrdili da je optuženi nevin, sve dok se ne dokaže suprotno, ali džaba.

Kao i 68-aši, ne smijemo se odreći ideala – moramo “biti realni i tražiti nemoguće”.

Sa slobode se brane optužene ubice, silovatelji, pedofili, teški razbojnici, ali ne i novinari… Mjera pritvora koja se izriče u ekstremno osjetljivim situacijama je, zapravo, bila pretvorena u kaznu.

Sama presuda je šokantna. Specijalni poslanik OEBS-a za medije Dunja Mijatović je izjavila da je “užasnuta pretjeranom presudom, koja šalje jasan signal cenzure ostalim novinarima u Makedoniji. Optužbe protiv novinara za njihove novinarske aktivnosti krše fundamentalna ljudska prava i slobodu izražavanja, kao i založbe članice OEBS-a za razvoj i zaštitu slobodnih medija”. Mijatović je ponovila zahtjev da joj se dozvoli posjeta Kežarovskom.

Generalni sekretar Evropske federacije novinara Ricardo Gutieres je poručio da su “presuda i njena brutalna implementacija krajnje neprihvatljivi i zgražavajući. Kežarovski nije napravio ništa pogrešno, osim što je izvršavao svoju ulogu da kao novinar izvještava u interesu javnosti”.

Rukovodilac Reportera bez granica u Berlinu Christian Mir zatražio je od EU-a da kao uvjet za ulaz Makedonije u Uniju postavi zaštitu novinara i izjavio da je oštra osuda neutemeljena, a njen cilj da zastraši kritički nastrojene novinare.

Selektivna pravda

Ono što najviše uznemirava javnost jeste da su u Makedoniji institucije krajnje ispolitizovane, a sudovi sprovode partijska naređenja. Svi znaju da Kežarovski ne bi proveo niti dan u pritvoru da je bio jedan od apologeta vlasti. Jedan takav kvazinovinar, koji je prevario desetine makedonskih građana da će im za debeli novac obezbijediti američke vize, dobio je od suda samo uslovnu kaznu. Ali u njegovoj emisiji redovno gostuje premijer Nikola Gruevski, čovjek koji je na apele Dunje Mijatović iz OEBS-a da se Kežarovski brani sa slobode odgovorio da ne može učiniti ništa, zato što su sudska i izvršna vlast u Makedoniji odvojene.

Da je čak i približno tako, ne bi bilo žestokih reakcija i straha. Izjave ministrice za policiju Gordane Jankulovske o svim delikatnim hapšenjima godinama se ničim ne razlikuju od izjave portparola vladajuće stranke.
Masovna hapšenja su u više navrata tendenciozno pretvarana u medijske spektakle, ljude su osuđivali provladini mediji prije nego što su i saslušane optužbe, a pritvor je postao kazna. Percepcija građana da institucije i sudovi vrše selektivnu (ne)pravdu je glavni problem u Makedoniji. Profesor pravnog fakulteta Ljubomir Frčkoski nedavno je optužio makedonsko sudstvo, koje se redovno spominje u svim izvještajima EU-a kao jedan od glavnih problema Makedonije, kako je izvršilo izdaju demokratije time što se sasvim stavilo u službu vladajuće stranke.

Nakon svega ovoga, koji trebaju biti naši skromni ideali? Da bude manje politički montiranih procesa, da se smanji broj političkih zatvorenika, da što manje nevinih ljudi trune po tamnicama? Da kao novinari možemo misliti i pisati slobodno, bez straha da ćemo biti uhapšeni i osuđeni zbog toga? Kao i 68-aši, ne smijemo se odreći ideala – moramo “biti realni i tražiti nemoguće”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera