Ugovori o prodaji oružja i ruski povratak u arapski svijet

Rusija nastavlja povlačiti poteze koji imaju za cilj povratiti njen utjecaj i dominaciju u regiji, piše autor (Reuters)

Strateški značaj Bliskog istoka počiva u njegovom geografskom položaju; on je sjecište kontinenata Starog svijeta i izlazi na najvažnija svjetska mora (Kaspijsko more, Crno more, Sredozemno more, Crveno more, Arapski zaljev i Arapsko more). Također, Bliski istok ima kontrolu nad najvažnijim plovnim putevima (Gibraltarska vrata, Sueski kanal, tjesnaci Bosfor, Dardaneli, Bab el-Mandeb i Hormuz).

Ekonomski značaj Bliskog istoka ogleda se u njegovim rezervama nafte i gasa, koje se procjenjuju na 40 posto svjetskih rezervi nafte i 39 posto svjetskih rezervi gasa, i to prije nedavnih otkrića u Kataru.

Pritisci geografske stvarnosti na Rusiju primorali su ovu državu da obrati malo više pažnje na Bliski istok. S obzirom na to da Rusija zauzima najveći dio euroazijskog prostora, može se reći da Bliski istok predstavlja njena južna vrata i geografsku barijeru koja je dijeli od toplih voda. Upravo zbog toga, carska Rusija je nastojala nametnuti svoje aktivno prisustvo u regiji te dobiti pristup toplim vodama, radi čega je pokretala nekoliko ratova protiv Perzijske (1809, 1813. i 1826.) i Osmanske države (1828, 1829. i 1853.).

Nakon toga, Sovjetski savez nastavlja težiti ka ostvarenju ovoga sna. Tokom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća uspijeva ostvariti svoje vojno prisustvo u Egiptu, Etiopiji, Somaliji, Južnom Jemenu, Arapskoj Republici Jemen, u Sudanu, Libiji, Alžiru i Iraku, pored Sirije, u kojoj se nalazi najvažnija ruska mornarička baza u Tartusu, na obali Sredozemnog mora.

Amerika na zadnjem sjedištu

Sovjetski utjecaj počinje postepeno slabiti početkom ekonomske krize, koja je bila jedan od razloga za raspad SSSR-a, kada gubi većinu oblasti pod svojim utjecajem. Rusiji, kao nasljedniku Sovjetskog saveza, ostaje još jedino značajniji utjecaj u Siriji i, u nešto manjoj mjeri, u Alžiru.

Ni Rusija pod rukovodstvom Vladimira Putina nije odustala od nastojanja da ostvari vječiti san Moskve o stalnom vojnom prisustvu na Bliskom istoku. Za Putinovu Rusiju je ovo pitanje važno iz nekoliko razloga: političkog, ekonomskog i strateškog. Politički značaj dolazi na samom vrhu liste ruskih interesa na Bliskom istoku.

Jedan od ciljeva Rusije je i istiskivanje Sjedinjenih Američkih Država iz regiona, premda je svjesna da ekonomska jednadžba ne ide baš u njenu korist. Međutim, Rusija je pronašla svoju šansu u nespremnosti administracije Baracka Obame da donese odlučne odluke u kriznim situacijama koje potresaju ovu regiju. Stoga je požurila popuniti prazninu koja se pojavila u političkoj i vojnoj dimenziji.

Ovakva dešavanja su potisnula Ameriku na zadnje sjedište, ostavljajući volan u rukama Rusije. To će pružiti mogućnost Rusiji da svoje uspjehe na Bliskom istoku, konkretno u Siriji, iskoristi za trgovanje u pitanjima koja bi mogla biti dosta značajnija za Rusiju, poput ukrajinske krize i pitanja poluotoka Krima, raketnog štita i proširivanje NATO saveza prema granicama Rusije.

Kada je riječ o ekonomskim interesima na Bliskom istoku, Rusija nastoji spriječiti Ameriku i Evropsku uniju da se direktno povežu s cjevovodima na istoku, jer bi to umanjilo važnost ruskog gasa i nafte te dovelo do pada cijena na svjetskom tržištu, čime bi se nanijela šteta ruskoj ekonomiji. Rusija, također, radi na revitalizaciji ekonomskih i trgovinskih odnosa s Iranom, Turskom i arapskim zemljama, kao i na tome da dobije povlašteni tretman i da privuče arapske investicije sebi, naročito zaljevske. To će joj pomoći da oživi svoju ekonomiju, koja prolazi kroz određene krize, kao rezultat nižih cijena nafte i plina.

Regija od vitalnog značaja

Što se tiče strateških interesa na Bliskom istoku, oni se ogledaju u tome da Rusija nastavlja povlačiti poteze koji imaju za cilj povratiti njen utjecaj i dominaciju u regiji, u okviru dugoročne strategije za povratak svog globalnoga statusa kroz formiranje novih regionalnih i međunarodnih saveza. Također, radi na povećanju svog vojnog prisustva i jača svoje ekonomske odnose na više položaja u ovoj regiji koja je od vitalnog značaja.

Od početka 2005. godine Rusija je značajno povećala svoj interes za Bliskim istokom, što je krunisano posjetom predsjednika Putina ovom regionu 2007. godine. Ova godina se ujedno smatra i početkom poboljšanja odnosa sa zemljama u regionu. Studije su ukazale na to da postoje neka načela koja usmjeravaju Putinovu politiku prema ovim državama, između ostalog, međunarodni položaj, trgovinski odnosi i pitanje regionalne stabilnosti.

Također, Rusija treba imati aktivnu ulogu kao globalna sila i ne bi trebala dozvoliti Sjedinjenim Američkim Državama da same preuzmu apsolutnu dominaciju u regionu. Upravo iz tog razloga je nastojala formirati čvrste saveze s brojnim regionalnim akterima koji su izvan američke sfere utjecaja, poput Irana i Sirije. Također je sklopila neophodne sporazume kako bi se izbjegle historijske nesuglasice s državama unutar američke sfere utjecaja, kao što su zemlje Zaljeva.

Rusko zbližavanje sa zemljama unutar američke sfere utjecaja ogleda se u ekonomskoj i vojnoj dimenziji, kroz postizanje brojnih dogovora o oružju. Rusiji je u tome umnogome pomogla i činjenica da arapske države zauzimaju prvo mjesto u svijetu kada je riječ o sklapanju ugovora o naoružavanju i kupovini oružja, kao i američko kolebanje da zadovolji neke od zahtjeva tih zemalja. Amerika je kroz historiju uzimala lavovski dio u toj profitabilnoj trgovini, s tim da Rusija uspijeva prekršiti to pravilo, naročito u periodu između 2006. i 2010. godine, kada je američki udio iznosio 34 posto, dok je Rusija zauzela drugo mjesto s udjelom od 25 posto u svjetskoj trgovini oružjem.

Rusija je, također, uspjela sklopiti brojne vojne aranžmane s arapskim državama (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Oman, Kuvajt, Alžir i Egipat) vrijedne desetke milijardi dolara. Uprkos činjenici da je materijalna dimenzija ovih ugovora o nabavi oružja itekako važna, može se reći da njihov glavni značaj nadilazi taj aspekt. Na ovaj način se uspostavlja jedna vrsta vojne saradnje i osigurava prisustvo ruskih vojnih stručnjaka u tim državama, pa makar i na određeni vremenski period.

Nije najveći prioritet

Također, upotreba novog oružja primorat će vojne planere da izvrše značajne korekcije vojne doktrine u vojskama, srazmjerno s karakteristikama i odlikama tog oružja i borbenih zadataka u kojima će se ono koristiti. Naravno, ta doktrina će biti izvedena iz vojne doktrine ruske vojske, što znači da učestali dogovori o oružju nisu samo profitabilne transakcije, već i proces saradnje, čiji se efekti mogu proširiti i na neke druge dimenzije.

Dakle, možemo primijetiti da ruska orijentiranost ka Bliskom istoku ima veze s unutrašnjim pitanjima u ovoj državi, kao i da to ima veze s vizijom Moskve za regiju i njene interese u njemu. Rusija se plaši uspona islamskih pokreta, koji bi mogli preći u separatističke regione Sjevernog Kavkaza. Osim toga, stabilnost Bliskog istoka je garant stabilnosti na južnoj granici Rusije. Sve to pomaže ovoj državi da razbije međunarodnu izolaciju, koja joj je nametnuta nakon ukrajinske krize, i daje joj pokriće da se predstavi kao efektivna snaga sposobna da riješi i najkompliciranije krize.

Rusko prisustvo na Bliskom istoku nije od nekog izuzetnog geopolitičkog značaja, čak i ruska vojna intervencija u regionu neće promijeniti tok igre na dugoročnom planu i neće predstavljati strateški izazov za Sjedinjene Američke Države, koje još uvijek kontroliraju pravila regionalnog sistema, što je i zaključak Michaela Knightsa, istraživača na Institutu za politike Bliskog istoka u Washingtonu.

Zbog toga će ruski utjecaj ostati ograničen u regiji Bliskog istoka, koja, uprkos njenom strateškom značaju za ovu državu, nije najveći prioritet za Rusiju. Stoga i dalje ostaju otvorena pitanja da li je Rusija u stanju pretočiti svoje uspjehe u korist i može li sebi priuštiti da u vojnom, političkom i ekonomskom pogledu pruži zaštitu svojim saveznicima, baš kao što to čini SAD?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera