‘Udarati’ na Tita znači obračunati se sa Jugoslavijom

U Jugoslaviji je propitivanje Titove uloge počelo početkom 1980-ih godina (EPA)

Kada je objavljena vijest da Hrvatska želi protjerati jednog državljanina Bosne i Hercegovine samo zato što je na svom Facebook profilu „veličao“ ličnosti Josipa Broza Tita, Fidela Castra i Ernesta Che Guevare, pokušavajući na taj način istaći razliku između socijalizma i kapitalizma mnogi koji su je pročitali ostali su u nevjerici. Bez dublje analize sadržaja tih internetskih pisanja nije se moglo sakriti iznenađeni razinom iskazane represivnosti čak i kada  je dovedena u pitanje autentičnost navoda, jer je više nego očigledno, kako između ostalog kažu sagovornici Al Jazeere, da se Hrvatska nalazi u prostoru gdje je naučno neutemeljena revizija historije najpopularnija društvena djelatnost.

Najčešća meta revizionističkih napada u svim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije jeste njen nekadašnji, dugogodišnji i „obožavani“ suveren Josip Broz Tito, a mržnja koju desničarski orijentirani revizionisti pokazuju prema „drugu Titu“ nije ništa manja kada treba iskazati osjećanje prema socijalizmu kao društvenom i političkom fenomenu ili nekim drugim ikoničkim figurama tog vreemena, kakvi su kubanski revolucionari Ernesto Che Guevara i Fidel Castro.

„Danas je bijelo ono što je bilo crno“

Hrvatski historičar Tvrtko Jakovina nije uopšte iznenađen ponašanjem predstavnika hrvatskih vlasti i kada pokušava objasniti korijene slučaja samouvjereno tvrdi da je osnovni motiv u cijeloj priči promoviranje antijugoslovenskih ideja, uz opasku da se „danas svime dobrim smatra ono što je antijugoslavensko, anti-liberalno (ali i anti-lijevo)“ i dodaje:

„U reviziji prošlosti na način na koji se odvijala u zemljama koje su nekada bile jugoslavenske republike i pokrajine, Hrvatska je tu često otišla najdalje, mada ni BiH, Makedonija i Srbija ne zaostaju, dapače. Nikada potraga nije bila za novim znanjima ili ispravkom nekih ranijih pogleda. Danas se svime dobrim smatra ono što je antijugoslavensko, anti-liberalno (ali i anti-lijevo), danas je bijelo ono što je bilo crno, pa makar se u takvom gledanju na prošlost, baš nigdje ne uklapali, makar to bila vaša ekskluzivna povijesna istina koja nema veze sa strukom i znanosti“.

Problem u sagledavanju socijalističke prošlosti, kaže historičar iz Sarajeva Husnija Kamberović je što većina novih narativa nije naučno utemeljena i uglavnom su to nove interpretacije već poznatih činjenica. U tim „novim tumačenjima“ više se nastoji „udariti na Tita kao simbol sistema“ nego pronaći objektivnu i historiografski validnu istinu.

„Danas se na Tita gleda iz različitih perspektiva: jedni ga još uvijek nekritički brane, a drugi kritizerski napadaju. Naravno da je sada moguće puno slobodnije pisati i o Titu, ali mi se čini da je to polje slobode ispunjeno sa mnogim neutemeljenim tezama. Mnogi se pokušavaju razračunati sa srušenim socijalizmom „udarajući“ na Tita kao simbol tog sistema. Otkrivaju se „nove istine“, a riječ je ne o novim istinama nego samo interpretacijama. Pažnja se fokusira, na primjer, na istraživanje stradanja i nasilja, a ne objašnjavaju se historijski konteksti koji su nužni za razumijevanje povijesnih procesa. Dvije vrlo utemeljene knjige o Titu (jednu je napisao Jože Pirjevec, a drugi Ivo i Slavko Golstein) temelje se na brojnim novim izvorima, i tragaju za sagledavanjem Titove uloge u širem povijesnom kontestu,  dok su neke knjige više senzacionalističke i cilj im je pronaći što više „škakljivih“ detalja iz Titove biografije, pri čemu i izmišljanja historijskih izvora nisu rijetkost“.

Naučno preispitivanje prošlosti dobro

Čak i uspostavljanje jednostavnih i prividno ispravnih ideološko – historijskih analogija nekada može biti sasvim pogrešno, pojašnjava Jakovina dodajući da je svakom poznavaocu hladnoratovskih političkih prilika i blokovske podjele svijeta današnje dovođenje ličnosti kakve su Tito, Castro i Che Guevara u isti kontekst pomalo smiješno i naivno.

„Che Guevaru i Fidela Castra u Hrvatskoj ili drugdje u bivšoj YU nitko ne gleda niti ne tumači na bilo koji način. Oni su, samim time što su simboli lijevog, negativni. Točka. Tito i Castro nisu se, zapravo, podnosili, Kuba i Jugoslavija imali su brojne svađe i loše odnose. Za nas su Kubanci patili od dječjih bolesti ljevičarenja, bili su preradikalni i previše bliski Sovjetima. Tito je zato bio puno bliži main-stream pogledu, puno bliže Zapadu“.

Kamberović o preispitivanju Titove historijske uloge kaže da je dobrodošla, ali ona mora biti vođena jasnim naučnim pravilima uz upotrebu odgovarajuće historiografske metodologije. „Revizionizam, kojim se a priori Tito i socijalizam optužuju kao izvor svih nesreća koje su nas zadesile je apsolutno neprihvatljiv“, kaže Kamberović i dodaje:

„U Jugoslaviji je propitivanje Titove uloge počelo početkom 1980-ih godina, kada je Vladimir Dedijer objavio treći tom Priloga za biografiji Josipa Broza Tita, da bi tokom 1980-ih nastalo niz knjiga koje su propitivale događaje vezane za sukob sa Informbiroom i Goli otok,  ali je od početka 1990-ih i sloma socijalizma to otišlo u prave revizionističke vode. Prije nekoliko godina u Boegradu je organizirana velika međunarodna konferencija, čiji je rezultat bio i odličan zbornik, koji je iz različitih persoektiva gledao na Tita i njegovo doba. Mi u historiografiju u Bosni i Hercegovini imamo određene radove o Titovom dobu, ali pokušaji da se uradi njegova biografija iz bosanskohercegovačke persoektive još nisu rezulturali odgovarajućim uspjehom. Tito nije bio bezgrešan, ali se njegova povijesna uloga ne kože razumjeti ako se pokušava svoje vlastite frustracije i vlastito negativno iskustvo sa socijalizmom nametnuti kao povijesnu istinu. Revizija postojećih teza je dobro došla, ali se to mora raditi na povijesnim izvorima“.

Stanje „totalitarnog uma“

Posljednji slučaj, zaključuje Jakovina, pokazuje očiglednim kako Hrvatsko društvo još uvijek živi u stanju „totalitarnog uma“. Ono što zabrinjava, zaključuje Jakovina, jeste da će takva društvena atmosfera još dugo dominirati hrvatskim javnim prostorom.

„Kada nekom smeta što postoje pojedinci koji nose bradu poput Chea, ili vole Tita, to je tek odraz totalitarnog uma, istog kakav je četrdesetih godina ionako postojao, a u primitivnijim sredinama nikada nije prestao biti dominantan. Danas je primitivizam naša stvarnost na svim razinama, znanje je nebitno, rasprave nema, nijansiranja nema, pa je tako i s ovim pitanjem Tita i Chegevare, Hrvatske danas. Današnja Hrvatska je zemlja koju neki žele vidjeti kao zemlju crno-bijelih podjela i isključivosti. Takva je dominantna atmosfera u društvu. Tako će nam biti još neko vrijeme“.

Izvor: Al Jazeera