Učenici pred izborom: Ili mobiteli, ili sankcije do ukora

Mobitel
Aplikaciju će NIjemci moći pohraniti na svoje pametne telefone i koristiti za tri do četiri sedmice (AP)

Snimanje i fotografiranje nastave, podrugljivi komentari na fotografije profesora, uključujući i njihove lažne profile, igranje igrica za vrijeme nastave, beskrajno pregledavanje društvenih mreža, smanjena interakcija dok svatko ‘bulji’ u ekran svog mobitela, zlouporaba za prepisivanje, sukobi putem aplikacija…

Neke od tih pojava nagnale su Osnovnu školu Kostrena kod Rijeke da dodatno postroži, odnosno u krajnjoj liniji i kažnjava korištenje mobitela u školi – od opomene pa, ako se opetovano pravilo krši, čak do ukora.

Odluka je donesena zajedno s roditeljima, koji su to objeručke prihvatili.

Više druženja, manje igrica

Želimir Ritmajer iz Vijeća roditelja OŠ Kostrena kaže da je dogovor o nekorištenju mobitela za vrijeme nastave, dakle niti za vrijeme odmora, postignut sa školom još lani.

“Djeca su znala to zlouporabiti, da ne govorimo o fotografiranju i slanju slika profesora s riječima uvrede, ometanje nastave i tako. Tako da je dogovor da se mobitel za vrijeme nastave ne koristi. To je stav i roditelja i Nastavnog vijeća”, kaže Ritmajer i dodaje da se pozitivni efekti se već uočavaju.

Miškulin: Vratila se igra i druženje

Dijete, ističe Miškulin, uvijek ima mogućnost javiti se roditeljima s fiksnog telefona, a u slučaju bilo kakve bitnije ili hitnije situacije mogu se javiti razredniku i dobiti svoj mobitel da se jave roditeljima ili kome već trebaju, ovisno o situaciji.

Razmišljalo se o tome da korištenje mobitela ipak bude dozvoljeno za vrijeme velikog odmora, no Vijeće roditelja, kako kaže, jednoglasno je to odbilo.

“I mogu vam reći da su se djeca počela zaista družiti na onaj nekadašnji način, da se igraju, da se kreću za vrijeme odmora, da ne gledaju u tipkovnicu ili ekran i da su i sami počeli shvaćati da im to odgovara. Znači da su nešto time i dobili i uopće se ne bune više zbog toga što ne smiju nositi mobitele”.

“Više su koncentrirani i druže se međusobno, a nije svatko individualac da igra igrice na mobitel i tako. Mobitel se najviše koristio da igraju igrice, snimaju fotografije. A sada se više vratila suradnja i druženje”.

Pritom, ističe, djeca nisu negodovala. Ukoliko krše pravila mobitel se oduzima i roditelji da dolaze preuzeti – dobra pedagoška mjera, smatra, jer je drugačije kada ravnateljica pozove roditelje zbog toga. Dijete, kaže, drugačije gleda na to.

Ništa bez ‘tipkanja’

“Meni je mali u 5. razredu i to mi već primjenjujemo duže vremena, tako da su oni već na to navikli. On uopće nema običaj niti nositi mobitel, mada ja neki puta kažem da uzme čisto da ako ranije završi da mi može javiti i tako. Ali, navika je tu. Shvatili su da to nije ni njima loše. Mi se ponekada s klincima i na nekom igralištu družimo, razgovaramo s njima i kažu: Onako me je uvijek bilo strah da će mi pasti mobitel, da će mi ga netko ukrasti pa je bolje ovako”.

Škole u Hrvatskoj imaju različita pravila o korištenju mobitela. U većini njih, kaže ravnateljica OŠ Kostrena Biserka Miškulin, može se koristiti za vrijeme velikog odmora, no oni su i to ukinuli.

Kod njih se ne koristi ni kao nastavno sredstvo ili ‘alat’, osim ako nije prijeko potrebno, a tada je to pod nadzorom učitelja.

Miškulin kaže kako su uočili negativne posljedice krištenja mobitela među djecom – ne znaju se više, kaže, ni igrati ni družiti bez da ‘tipkaju’. Bilo je i ozbiljnijih situacija.

“Imali smo slučaj prijave roditelja da se međusobno preko interneta zlostavljaju na neki način i tako smo onda odlučili da moramo poduzeti konkretnu mjeru, da ih pokušamo vratiti u normalnu komunikaciju i promijenili smo kućni red, dopunili smo ga, pravilnik o kućnom redu sa točkama o korištenju mobitela i mobilnih uređaja u školi – tu spadaju i pametni satovi i slično s kojima se može snimati, može se za vrijeme sata ometati nastava, prepisivati itd. I toga je bilo”, kaže Miškulin.

Ukor krajnja mjera

Stoga je na Vijeću roditelja iznijela plan da se uvede pravilo da se mobiteli u školi ne koriste i da se njihovo korištenje u školi sankcionira.

Učenici mobitele smiju nositi, ali ne i koristiti – učenici od 1. do 4. razreda svoje uređaje odlažu u određenu kutiju i uzimaju ih kada idu kući.

Učenici viših razreda moraju imati isključen mobitel – ukoliko krše pravila, tri puta ih se opominje, uređaj se oduzima i pohranjuje u školi, a po njega mora doći roditelj.

To se, kaže, već nekoliko puta i dogodilo, ali ponekada tek nakon nekoliko dana.

“Znači očito im nije jako nedostajao. Poslije toga ide pedagoška mjera opomene, ako se i dalje nastavlja s kršenjem pravila, onda to utječe i na ocjenu iz vladanja na kraju školske godine”.

Ukor je, ističe, krajnja mjera – predviđen je jedino ukoliko se to ‘beskrajno’ ponavlja.

S druge strane, Marina Trbus iz udruge roditelja ‘Korak po korak’ kaže kako od tehnologije ne treba strahovati te da se digitalni svijet više ne može razdvajati od života.

Smatra da je veći izazov prilagodbe na generacijama koje nisu odrastale s tom tehnologijom, nego na djeci.

Trbus: Nije tehnologija problem

“Djeca su to fino inkorporirala u svoju realnost, međutim, mi odrasli tu nekako nikako da se dogovorimo što mislimo, kako bi se s tim ophodili i ponašali i kakav bi stav zauzeli. Mislim da bi trebali slijediti primjer Europe – vidimo u drugim školama na razini Švedske, Danske ili Velike Britanije, gdje djeca zapravo tu tehnologiju koriste u svom obrazovanju”, kaže Trbus.

Tehnologija, smatra, nije sama po sebi loša, nego su potrebne vještine, znanja i kompetencije učitelja, odgajatelja, ali i roditelja da se koristi na konstruktivan način. Jer djecu čeka natjecanje na tržištu rada.

“Tim više bih kritizirala novi zakon o odgoju i obrazovanju koji je potpuno srušio svu ideju kurikularne reforme, cjeloživotnog obrazovanja i nekakve sveobuhvatne promjene obrazovanja. Ostali su ovi fragmenti, djelići zamotani u nekakvu informatiku, robotiku, STEM tehnologiju, ali to nije zapravo ono što hrvatskom obrazovanju treba. Mislim da je ova priča mobiteli da ili ne zamagljivanje problema, a problem je da mi zapravo nemamo škole za 21. stoljeće i onda nas se događaju ove teme, dok se Europa time više ne bavi”.

Fokus bi umjesto toga, kaže, trebao biti na kvalitetnom obrazovanju, u kojem su digitalne tehnologije sredstvo za kvalitetno učenje, komunikaciju i stjecanje novih vještina.

Roditelji kao model

Trbus ističe i odgovornost te ulogu roditelja, za koje kaže da bi trebali biti model ponašanja – mnogi, ističe, kad dođu kući prosurfaju po internetu, upale televizor, uzmu tablet u ruke, mobitel ako ne drže u ruci, drže ga negdje u vrlo blizu, dostupni su uvijek, koriste ga…Dijete to vidi, a poruka je da je to prihvatljivo ponašanje. Djeca, ističe, uče po modelu, a događa se odrasli žive današnju tehnologiju, a s druge strane ponekad iz raznih razloga istovremeno od djece očekuju da je ne žive.

“Ja nemam problem s tehnologijom, nego s tim što mi nju zapravo ne koristimo da djeci to bude alat s kojim se može učiti – ne u dovoljnoj mjeri. I s tehnologijom se može vrlo kvalitetno provoditi vrijeme – možete s djetetom na mobitelu pogledati crtić, pročitati neku priču, raditi puzzle, memory i poslije s djetetom o tome razgovarati. To je opet kvalitetno vrijeme. Tehnologije se ne treba bojati, problem je u izostanku komunikacije. Problem je što tehnologija popunjava taj prostor za razvoj odnosa, za razvoj privrženosti, što ona nije alat nego postaje stil života”.

Hrvatić: Mobiteli u nastavi nisu potrebni

Zabrane, smatra, nisu rješenje jer njima djeca samo dobivaju poruku da je to nepoželjno i gledati će samo kako da izbjegnu kaznu.

“Ali zapravo im niste dali vještine i tehnike kako da možda kvalitetnije provode svoje vrijeme, nego samo ste ih zapravo naučili kako da izbjegavaju kaznu ili neku vašu kritiku. Nama treba kvaliteta u obrazovanju i na svim razinama, a to je dugotrajan proces. To jedna ovakva mjera može možda ublažiti, ali realno to ne miče pravi uzrok problema”.

Neven Hrvatić s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže kako su mobiteli djeci danas dostupni već od najranije dobi te da im se ne može onemogućiti da ih koriste, iako u svijetu ima škola gdje je signal isključen jer se smatra da mobitel odvlači pažnju te da se onda ne može održavati istinska nastava.

U Hrvatskoj, kaže, nitko se za tako nešto ne zalaže, no smatra da bi mobitele trebalo ograničiti na ono za što su primjereni – u školi, navodi, to je eventualno za komunikaciju s roditeljima, dok u nastavi ne vidi razloga za njihovo korištenje.

“S pedagoškog stajališta mobitel nije nikakvo sredstvo koje bi se u nastavi koristilo jer ako je nešto i potrebno, izaći na internet, za to postoje računala, ako je to u nastavi predviđeno. Tako da mi mislimo da mobiteli u školi nisu potrebni, osim za javljanje roditeljima ili neku situaciju u kojoj je potreban. Ali naravno, nitko ne misli da bi djeci trebalo mobitel oduzimati ili da bi ih trebali stavljati na jedno mjesto, nego mislim da je sve pitanje kulture škole i dogovora između učenika i profesora u kojem smislu se mobitel može koristiti”.

Zabrane neproduktivne

Činjenica je, kaže, da se komunikacija između djece sve više svodi na društvene mreže i slično, no u tome ulogu imaju i neki drugi mediji, ne samo mobitel.

Nekorištenje mobitela, kaže, svakako pridonosi boljoj interakciji i postoje stručni programi koji se primjenjuju u svijetu kako bi se pokušalo uspostaviti prijateljske i druge veze koje su zbog virtualnih veza smanjene.

No, upozorava, ništa ne ide na silu jer sila često dovodi do rezultata suprotnih od željenih.

“Tako da bi svakako trebalo kod učenika postići upravo tu jednu pozitivnu komunikaciju prema drugima, a ne zabranjivati – zabranama se vrlo rijetko nešto može napraviti, nego proaktivno, dakle imajte vi mobitele, ali koristite ih u jedno vrijeme, a u drugo vrijeme se družite međusobno, budite prijatelji, igrajte se. Mislim da je to puno bolji pristup”, zaključuje Hrvatić.

Izvor: Al Jazeera