Ubilački narativi – stvarni krivac za masovna ubistva u SAD-u

Piše: Abdelwahab El-Affendi

Naučnofantastični filmovi kao što je serijal Terminator (posebno Terminator II – Sudnji dan) ili trilogija Matriks, koriste uobličavanje – specijalni efekat u kojem neko ili nešto mijenja oblik ili formu – kako bi predstavili gledatelju alternativnu perspektivu te iste stvarnosti. U Terminatoru, robot „kiborg“ ima sposobnost da poprimi ljudski lik, obično nakon što ubije čovjeka, bilo koje dobi ili spola. Onda kada on poprimi ljudski lik, likovi u filmu počnu odgovarati na nasilne napade protiv „tog čudovišta“ s užasom. Međutim, gledatelji aplaudiraju ovim brutalnim napadima i čak zahtijevaju još. Narativ to zahtijeva, ipak, posebno nakon zvjerstava koja počini!

Ova ilustracija posljedica uobličavanja narativa ključ je za razumijevanje primjera masovnog nasilja, kao što je nedavni niz masovnih ubistava u SAD-u. Dva mladića koja su izvršila masovne pucnjave 3. avgusta u El Pasu u Teksasu i 4. avgusta u Daytonu u Ohiju igrala su u različitom filmu od onog koji svi mi gledamo. U njihovoj priči, oni nisu otvarali vatru na „nedužne ljude“, već su herojski odgovarali na „egzistencijalnu prijetnju“.

Ove dvije epizode desile su se u razmaku od 14 sati, i samo nekoliko dana nakon sličnog napada u Kaliforniji. Ovo ukazuje na zajedničku priču koja uzima maha. Iako je časopis Time nabrojao 250 drugih masovnih ubistava u SAD-u ove godine, posljednja tri su na neki način drugačija. Ona izgleda imaju jasnu političku poruku sa rasističkim i antiimigrantskim prizvucima. Incident u El Pasu pogotovo, izgleda kopira zloglasni masakr iz Osla u julu 2011. koji je počinio desničarski „terorista“ Anders Behring Breivik, koji je na internet postavio ogromni islamofobni „manifest“ prije nego što je ubio 77 ljudi. Dok je napadač iz Osla ćeretao o „muslimanskoj prijetnji“ po evropski identitet, vjeruje se da je njegov imitator iz El Pasa postavio rasistički „manifest“ žaleći zbog „hispano invazije“ na Teksas.

Kako je i očekivano, ova zvjerstva su pokrenula ozbiljna pitanja i bolno traganje za dušom. I dok su Amerikanci iz svih društvenih slojeva pokušavali odgovoriti na uznemirujuće pitanje „zašto?“, njihovi različiti odgovori još su jednom istakli duboke podjele s kojima se ova država trenutno suočava. Liberali su okrivili labave zakone o oružju i rasističku retoriku koju promovira američki predsjednik Donald Trump. Desničari su naveli mentalnu bolest, a sumnjiče internet i društvene mreže i nasilne video igrice.

‘Narativ nesigurnosti’

Ovo je zrcalilo sporna objašnjenja napada od 11. septembra i novija zvjerstva koja je počinila grupa Islamska država u Iraku i Levantu (ISIL). Dok su pokušavali objasniti razloge iza ovih zvjerstava, ozbiljni akademici i analitičari su se fokusirali na kompleksne političke, ekonomske, psihološke i ideološke faktore koji hrane terorizam diljem regija i kultura. Međutim, desničarski ideolozi fokusirali su se na islamizam (čak i islam) kao glavni faktor. Ovi su pogledi sada dominantni u krugu bliskom Trumpu. Zanimljivo je i ironično da su rezultirajući islamofobni narativi hranili populistički desničarski bijes u Evropi i SAD-u, doprinoseći desničarskom militantizmu i terorizmu.

Istraživanje koje sam proveo u saradnji sa kolegama iz cijelog svijeta pokazalo je da su oba ova objašnjenja neadekvatna. Naša studija (objavljena u Genocidnim noćnim morama: Narativima nesigurnosti i logici masovnih zvjerstava) bila je jedinstvena jer je uključivala do tada neistraženi niz slučajeva i kulturnih konteksta (iz Evrope, Azije i Afrike). Odbacili smo pojednostavljena kulturno-religijska objašnjenja jer se masovno nasilje čini u mnogim kulturološkim kontekstima – ortodoksnom/katoličkom/protestantskom kršćanskom, jevrejskom, hinduističkom, budističkom i muslimanskom – i većina se u svim ovim grupama (čak i među „islamistima“) protivi terorizmu.

Međutim, alternativna objašnjenja su izgledala jednako neuvjerljiva. Terorizam i masovno nasilje ne rezultiraju automatski od ekonomske oskudice, političke nepravde ili vjerske ili etničke polarizacije. Psihološka objašnjenja su posebno problematična. Ne može se uvjerljivo zastupati stav da su milioni koji su se iznenada uključili u intenzivno masovno nasilje, kao u Ruandi, Jugoslaviji, Indiji, Darfuru itd. odjednom postali „ludi“, budući da je potrebno mnogo održive racionalnosti da se provede genocid.

Tu nastupa naše rješenje „narativ nesigurnosti“. Kao u slučaju prethodno citiranih naučnofantastičnih narativa, „Stvar je u priči, glupane!“ ljudi se naprosto ne probude i ne napadnu svoje dugogodišnje komšije i prijatelje zbog ludila. Prije, djeluju unutar zajedničke priče, naglašavajući prijetnju za svoje vrijednosti ili postojanje. Kao kiborzi (ili čudovišta u starim bajkama), komšije su postali dio veće priče o vanzemaljcima koji prijete našem opstanku. Oni uzimaju ulogu „napadača“ koji prijete evropskom (ili američkom, indijskom itd.) kulturnom identitetu. Zanimljivo je da borci Al-Kaide i ISIL-a koriste slične narative o „krstašima“ koji ugrožavaju muslimansku zemlji pa čak i sam islam.

‘Scenariji bombe koja otkucava’

Sve će biti izgubljeno ako se hitno nešto ne poduzme. Svako koga „opsjednu“ takvi narativi jasne i prisutne opasnosti osjećat će se podstaknutim da djeluje ili da barem zahtijeva djelovanje. Ovo je posebno tačno ako se ova slika inkorporira u širi narativ „zavjere“ nedjelovanja elite, pa čak i saučesništva. U takvom scenariju pozivalo bi se na „direktnu akciju“, a akteri koji je obećavaju bili bi pozdravljani.

Opet, kako primjećuje slovenski filozof Slavoj Žižek, neki fikcionalni narativi kao što je hit serija na Foxu 24, pokazuju ovo demonstrirajući kako „scenariji bombe koja otkucava“ teže ka tome da opravdaju ekstremne mjere, uključujući hapšenje i mučenje ključnih sigurnosnih agenata. Čak je i sin ministra odbrane uhapšen u jednoj epizodi u kontekstu bavljenja prijetećim masovnim terorističkim napadom. U seriji, čak i žrtve prihvataju ovo kao opravdano, i vraćaju se na posao odmah po puštanju iz pritvora!

Sigurnosni analitičari koriste termin „sekuritizacija“ da se referiraju na poteze čiji je cilj pozicionirati rutinska administrativna pitanja kao što su migracija ili zdravlje u velike nacionalne prijetnje. To možemo vidjeti u načinu na koji je Trump klasificirao muslimansku i latinoameričku imigraciju i trgovinu s Kinom, pa čak i Kanadom, Meksikom i Evropom kao nacionalne prijetnje. U takvim slučajevima sekuritizacija dozvoljava kreatorima politika da primijene vanredne mjere koje u protivnom ne bi bile dozvoljene, kao što je osporavanje ljudskih prava, gradnja zidova ili nametanje trgovinskih sankcija, vojna mobilizacija itd. Ja sam skovao termin „hipersekuritizacija“ referirajući se na slučajeve gdje se retorika utjerivanja straha koristi da se podstakne masovna panika i genocid i slična zvjerstva.

Ovi se narativi često pozicioniraju jedan naspram drugog; rivalske verzije stiču popularnost shodno tome koliko se vješto i uvjerljivo predstavljaju, i koji se utjecajni naratori u njih uključuju. Drugačije je kada šef države i vodeći mediji, prije nego rubni sudionici, pričaju priče, tako pojačavajući vjerodostojnost narativa o prijetnji. Promjena političkog raspoloženja pomogla je da se ekstremističke desničarske stranke pomaknu sa ruba u centar u Indiji, Izraelu, SAD-u i Evropi. Debata o Brexitu u Velikoj Britaniji također je pomjerila političku topografiju. Međutim, u Kanadi, Njemačkoj i Francuskoj, preovladavale su centrističke sile.

Da sumiramo, počinitelji masovnog nasilja djeluju unutar narativno konstruisanog i opravdanog konteksta. Oni su „opsjednuti“ narativima intenzivne nesigurnosti, često umotani u narative zavjere o izdaji i jezivim nevoljama koje vrebaju u mraku. Ovi narativi sami sebe osnažuju budući da bi oni koji u njih vjeruju tretirali svako opovrgavanje kao potvrdu, svako suprotno otkriće kao „lažne vijesti“ iz istih sumnjivih izvora. To je doslovna smrtna zamka koja često završi masovnim ubistvom osim ako se neki hrabri glasovi ustanu i pobijede.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera