Oglasi

UAE - 'pješčana imperija' koja se ruši

Svi slučajevi emiratskog uplitanja u zemlje revolucija Arapskog proljeća pokazali su se neuspješnim, što je išlo na štetu ove države.
Čini se da Mohammed bin Zayed vjeruje da može izgraditi veliku imperiju koja se proteže od Zaljeva do MagrebaGetty

Rubrike svjetskih i regionalnih medija pune tekstovi o državi Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), uglavnom s negativnim vijestima koje govore o uplitanju Emirata u rat u nekoj zemlji, umiješanosti u katastrofu u nekoj drugoj, pružanju podrške nekom ratnom zločincu ili vladaru tiraninu.

Ime ove države zauzelo je posebno mjesto u medijskim stupcima nakon podrške UAE-a vojnom udaru u Egiptu 2013. godine, koji je promijenio ravnotežu snaga na Bliskom istoku i zadao razorni udarac valu revolucija Arapskog proljeća. Od tada UAE nastoji postati utjecajan regionalni igrač kroz odvažnu, bučnu i neuobičajenu diplomatiju za ovu malu zemlju koja je decenijama predstavljala oazu političkog mira.        

Bio je to potpuni prekid sa zaostavštinom osnivača države, šeika Zayeda bin Sultana koji je slijedio tihu diplomatiju u izgradnji zemlje još od sedamdesetih godina pa sve do smrti 2004. godine. Ista strategija je potrajala još neko vrijeme, nakon što je njegov najstariji sin Khalifa bin Zayed došao na vlast, da bi poslije bio marginaliziran zbog svog zdravstvenog stanja. Prijestolonasljednik Abu Dhabija Mohammed bin Zayed postaje de facto vladar zemlje i kreator njenih unutrašnjih i vanjskih politika gotovo cijelo desetljeće.

Čini se da Mohammed bin Zayed vjeruje da može izgraditi veliku imperiju koja se proteže od Zaljeva do Magreba, koristeći novac i oružje kao sredstvo na tom putu služeći se klasičnom metodom vojnih komandanata. To se u velikoj mjeri pokazalo očitim nakon revolucija Arapskog proljeća, zbog straha da će se one preliti i na obale Zaljeva i svrgnuti vladajuću porodicu.

Sve je to bilo popraćeno kolapsom stare regionalne ravnoteže snaga, između sila osovine "umjerenosti", prema američkoj formulaciji, gdje su uz Abu Dhabi bili još i Rijad, Kairo i Amman, nasuprot takozvane "osovine otpora", koju su činile Sirija i Iran i neki nedržavni akteri, poput libanskog Hezbollaha i palestinskog Hamasa.

Zabrinutost Abu Dhabija počela je rasti kada se Doha priklonila arapskim revolucijama i pružila im medijsku podršku preko televizijskog kanala Al Jazeera, koji je bio platforma za arapske prosvjednike i revolucionare. Stoga Abu Dhabi počinje djelovati veoma užurbano kako bi obuzdao reperkusije Arapskog proljeća i smanjio njegove posljedice na svaki mogući način.

To je učinjeno kroz postavljanje strategije zasnovane na tri cilja: prvo, nastojanje da se uguše arapske revolucije, naročito u najvažnijem i najvećem centru tih dešavanja, odnosno Egiptu, kroz savezništva sa starim silama kojima će biti pružena finansijska, medijska i diplomatska podrška.    

Drugo, ostvariti politički prodor u ključne države u regiji i pokušati utjecati na njihove vanjske politike kako bi odgovarale emiratskim ciljevima. Prema tome, pažnja je prvo usmjerena na Egipat, a potom na Saudijsku Arabiju.

Treće, blokirati centre koji pružaju podršku i pomoć Arapskom proljeću kako bi ih se riješili, posebno Turske i Katara.    

Strategija UAE-a

Kako bi osigurao uspjeh ove strategije, Abu Dhabi je morao osigurati dvije stvari: prvo, učiniti da Amerika zauzme neutralan stav prema emiratskim aktivnostima u regiji, koju će kasnije pridobiti u svoju korist. Drugo, poduzeti velika ulaganja u nove centre moći u Egiptu i Saudijskoj Arabiji kako bi kontrolirali odluke ovih država.

Što se tiče prvog cilja ove strategije, Abu Dhabi je radio na planiranju i pripremanju vojnog udara 3. jula 2013. godine u Egiptu, upumpavajući u tu zemlju milijarde dolara. UAE kupuje sve što se dalo kupiti kako bi sproveo svoju strategiju preokretanja političke situacije u Egiptu u svoju korist, u nadi da će kasnije preuzeti dominaciju nad političkim odlukama Kaira, što zapravo i uspijeva ostvariti.

Abu Dhabi je iskorištavao fatalne pogreške Muslimanskog bratstva i ostalih političkih snaga i njihov neuspjeh da nadvladaju političke nesuglasice kako bi pripremio povratak vojske na vlast. UAE osniva pokret Tamarod (Pobuna) i pruža mu novčanu i medijsku podršku. Također kupuje lojalnost medijskih institucija i novinskih organizacija u Egiptu s ciljem da sotonizira egipatsku revoluciju i pomogne novom režimu da je potisne i eliminira.

Kada je u pitanju drugi cilj, Abu Dhabi je uspio kontrolirati - pa makar i privremeno - donosioce odluka u Egiptu i Saudijskoj Arabiji. U prvom slučaju (Egiptu) to je učinjeno pružanjem svih oblika političke, diplomatske, finansijske i ekonomske podrške novom režimu i osiguravanju njegovog opstanka. Sve njegove promotivne kampanje finansirane su izvana preko produženih ruku medija i kroz aktivnu diplomatiju.

Brojne informacije koje su procurile u medije u vezi s emiratskim ambasadorom u Washingtonu Yousefom al-Otaibom otkrivaju razmjere utjecaja koji ova osoba uživa u političkim, diplomatskim i istraživačkim krugovima u Americi, te korištenje tog utjecaja za pružanje podrške i promoviranje Al-Sisijevog režima u proteklim godinama. Al-Otaiba je iskoristio sva raspoloživa sredstva kako bi kupio odanost političara, diplomata, novinara i istraživača i pripremio se za sudbonosnu bitku s Katarom, prema onome što otkrivaju procurile informacije.

U drugom slučaju (Saudijska Arabija), Bin Zayed uspijeva iskoristiti zbrku vladajućeg establišmenta te zemlje, pogotovo oko pitanja nasljednika kralja Salmana bin Abdulaziza i imenovanja njegovog sina Mohammeda bin Salmana za prijestolonasljednika, čime je s te pozicije smijenio svog nećaka, Mohammeda bin Nayefa. Ovakav potez je učinjen s nekom vrstom blagoslova i koordinacije s Amerikancima i Izraelcima.

Nakon toga, Abu Dhabi prelazi na treći cilj svoje strategije, to jeste opsadu Katara i pokušaj da ometa ekonomski put Turske i riješi se uloge ove dvije zemlje. Nakon propalog pokušaja u Turskoj poslije neuspjelog državnog udara, prelazi na Katar izmišljajući krizu s tom zemljom i neumorno pokušava potaknuti regiju i svijet protiv ove zemlje.

'Mala Sparta'

Međutim, važno pitanje glasi: Je li UAE uspio ostvariti svoj imperijalni san? Odgovor na to je jednostavan: Ne. Svi slučajevi emiratskog uplitanja u zemlje revolucija Arapskog proljeća pokazali su se neuspješnim, što je imalo suprotan efekat koji je išao na štetu ove države i njenog imidža u arapskom svijetu i šire. Prema tome, čini da Bin Zayed gradi svoje carstvo od pijeska.

U Sudanu, civilne snage su se odbile povinovati vojsci, pogotovo nakon nasilnog razbijanja demonstracija, kada su stradale desetine osoba. Ovakva dešavanja otkrila su ružno lice sudanskog Vojnog vijeća, posebno generala Mohameda Hamdana Dagaloa, poznatog kao Hemeti.  

U Jemenu, postalo je jasno da UAE ima poseban plan, i da nije samo saveznik Saudijske Arabije. Međutim, taj plan svakodnevno doživljava neuspjeh, a vojna uključenost UAE-a u ratu postaje sve beskorisnija i uzaludnija. Emirati pokušavaju sami sebe predstaviti kao svjetionik tolerancije u regiji, budući da je rat uništio reputaciju ove zemlje zbog velikih ljudskih gubitaka, naročito djece, i izgladnjivanja jemenskog naroda. Možda upravo to objašnjava povlačenje i preraspoređivanje snaga UAE-a u Jemenu.

U Egiptu, uprkos naizgled površnoj stabilnosti, ekonomska i socijalna situacija je došla do tačke usijanja i mogla bi eksplodirati u svakom trenutku. Sve što je Abu Dhabi uspio dobiti jesu kletve Egipćana zbog uplitanja u njihove poslove i zbog podrške vladavini vojske u toj zemlji.

U slučaju Libije, Hafter još uvijek nije uspio nametnuti kontrolu nad ovom državom, a njegova vojna ofanziva na Tripoli doživljava neuspjeh nakon gotovo četiri mjeseca od pokretanja, uprkos vojnoj, političkoj i logističkoj podršci koju su mu pružili UAE, Egipat, Saudijska Arabija i evropske zemlje poput Francuske.

Što se tiče blokade Katara, doživjela je katastrofalan neuspjeh, dok je Katar iz svega toga izašao još sigurniji i utjecajniji u regiji. Svi pokušaji UAE-a da izolira Katar na regionalnoj i međunarodnoj sceni su propali, dok su Emirati na tom putu gubili moralnu i političku borbu s ovom zemljom. Na kraju, što se tiče Irana, u regiji je došlo do porasta tenzija, nakon nedavnog napada na dva naftna tankera u Omanskom moru, što je vrlo lako moglo prerasti u regionalni sukob.

Bin Zayed voli opisivati ​​svoju zemlju kao "malu Spartu", misleći na grčki grad u kojim vlada vojska i koji je provodio ekspanzionističke politike kroz rat. Međutim, ne shvata da ratovi i haos više nisu najučinkovitije sredstvo vanjske politike, već možda najneuspješnije i najštetnije na duge staze. Možda ne bi bilo zgoreg da pročita nešto iz povijesti o autoritarnom političkom režimu Sparte koji je gorko poražen od atinske demokratije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.