U susret Plenkovićevoj pirovoj pobjedi

Plenković: 'Evropska sredstva pomažu da se što brže vratimo na put ekonomskog oporavka' (EPA)

Za razliku od ostalih važnijih stranaka u Hrvatskoj, koje statutom imaju propisano da se izborne konvencije održavaju u roku od četiri godine, u HDZ-u načelno svake četiri godine održavaju izbornu konvenciju, koju oni nazivaju Općim saborom, a u toku četverogodišnjeg razdoblja održava se barem još jedan Opći sabor, koji može postati i izbornim. Ovakva statutarna odluka po mišljenju mnogih iz stranačkog vodstva HDZ-a nije najsretnija, a pogotovo nije dobro da se Opći sabor i izbori stranačkog vodstva održavaju samo nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora.

Iako bi bilo racionalno stranačke izbore i izborni Sabor odložiti do iza izbora i onda Statutom definirati da i HDZ redovito održava izborne konvencije nakon izbora i da u slučaju izborne pobjede načelno potvrđuje postojeće vodstvo, a u slučaju poraza odabire novo, Andrej Plenković nije predložio takvo rješenje stranačkom vodstvu, nego je poštivao statutarne odrednice. Te je odrednice poštivao i prilikom definiranja svoga vlastitoga četverogodišnjeg mandata na čelu stranke.

Iako je izabran tek 17. srpnja 2016, on je zapravo preuzeo mandat koji je na prethodnom Općem saboru stranke 17. travnja iste godine dobio Tomislav Karamarko. Karamarko je, nakon što je srušio koalicijsku vladu HDZ-a i Mosta podnio ostavku, a Plenković je neposredno pred izvanredne parlamentarne izbore izabran za stranačkog predsjednika. Ove godine prvi put stranačkog se predsjednika ne bira na konvenciji, većinom glasova svih prisutnih delegata, nego prema načelu jedan član – jedan glas. Budući da mu mandat istječe 17. travnja, unutarstranački neposredni izbori moraju biti provedeni tako da se ostavi vremena i za eventualni drugi krug izbora (29. ožujka) ako predsjednik stranke ne bi bio izabran u prvom krugu.

‘Dva tima’

Na unutarstranačkim su se izborima formirala „dva tima“, koji imaju kandidate i za predsjednika, i za zamjenika predsjednika, i za četiri potpredsjednika stranke. Zato je vrlo vjerojatno da će izbori biti obavljeni u prvom krugu, jer za predsjedničko i zamjeničko mjesto kandidiraju samo po dva kandidata, tako da će jedan od njih sigurno osvojiti natpolovičnu većinu glasova izišlih na izbore.

Ključan Plenkovićev problem na čelu stranke u ovom predsjedničkom mandatu bio je to što je pristao voditi stranku u kojoj se promjena dogodila samo na predsjedničkom mjestu, a sve ostale dužnosti i dalje su zauzimali ljudi koje je odabrao prethodni predsjednik stranke Tomislav Karamarko. Njegov glavni problem bio je da sa svojom politikom nije mogao privući glasače centra, dapače, odbijao ih je od sebe, pa unatoč tome što ga je desno biračko tijelo čvrsto podupiralo, nije mogao formirati većinu i najvećoj stranci osigurati obnašanje vlasti. Plenkovićev dolazak na čelo stranke simbolizirao je pomicanje stranke prema političkom centru, a na početku mandata novi je šef HDZ-a uživao snažnu naklonost glasača centra. Iako je u parlamentarne izbore ušao kao outsider, s lakoćom ih je osvojio i nakon njih formirao većinu, najprije s desnim Mostom, a nakon toga s manjinskim zastupnicima i liberalno-demokratskim HNS-om.

Ovu promjenu, koja je HDZ preko noći učinila sličnim njemačkom CDU-u ili sjevernjačkim demokršćanskim strankama, desni političari iz stare garde promatrali su s nevjericom, ali bez snage da se suprotstave takvoj politici. Tek je nekolicina njih na stranačkom Predsjedništvu ili rjeđe Nacionalnom odboru (najviše tijelo stranke između dviju konvencija) ulazila u sukobe s Predsjednikom, ali su u javnosti, posebno u desnim medijima, uskovitlali svojevrsnu „konzervativnu revoluciju“, protiv „lijevog skretanja“ stranke.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Odlučujući trenuci „konzervativne revolucije“ bili su kad je Vlada kroz saborsku raspravu „provukla“ ratifikaciju Istambulske konvencije, koja žene štiti od nasilja i izgrađuje neovisne mehanizme zaštite ženskih prava u zemljama koje pristupe Konvenciji, odnosno pristupanje Marakeškom konpaktu UN-a o migracijama. Plenković je samo radio ono isto što su radile sve stranke članice Europske pučke stranke. U tom sukobu stranka mu se iznutra podijelila na dva krila: jedno koje je sve više naličilo CDU, i drugo koje je bivalo sve sličnije Alternativi za Njemačku (AfD).

Uravnotežena politika

Politika Vlade tijekom Plenkovićeva mandata bila je uravnotežena, unatoč povremenim problemima i neslaganjima, koalicija sa zastupnicima manjinskih stranaka očuvana je do samog kraja mandata, a objektivno je pozicija pripadnika manjinskih zajednica u Hrvatskoj bitno unaprijeđena. Plenković je, međutim, propustio istovremeno s radom u Vladi, raditi i sa stranačkim članstvom. Kad je Ivo Sanader (danas ozloglašen zbog korupcije) vukao Hrvatsku prema članstvu u EU, on je istovremeno snažno utjecao i na svoje stranačke kolege. Stranku, u kojoj je do tada prevladavala nacionalistička paradigma, nastojao je „normalizirati“, doduše, nudeći korupciju kao nadomjestak za nacionalizam. Njegov autoritet bio je neupitan, a njegova desna opozicija u stranci uglavnom je morala s njegovim rivalom Ivićem Pašalićem izbjeći iz HDZ-a u „Hrvatski blok“. Karamarko je Hrvatski blok reintegrirao u HDZ, a tijekom Plenkovićeva mandata, naravno ne prema Plenkovićevoj intenciji, ali zahvaljujući „pozadinskom“ radu stranačkog tajništva, koje regrutira niže vladine funkcionare, mnoštvo ljudi iz te strukture „ugradilo“ se u Plenkovićevu administraciju.

Loš rezultat na izborima za Europski parlament, na kojima je stranačka desnica otvoreno podupirala konkurentsku „suverenističku“ opciju, predvođenu Ružom Tomašić, a nakon toga i poraz HDZ-ove kandidatkinje na predsjedničkim izborima, dodatno su oslabili centrističkog predsjednika HDZ-a i ojačali desnicu. Da je desnica u političkom smislu u Hrvatskoj vrlo snažna, pokazuje činjenica da je u prvom krugu predsjedničkih izbora više od 50 % glasova palo upravo za kandidate desnice.

Tek je u razdoblju unutarstranačke predizborne kampanje predsjednik stranke Plenković shvatio da je njegov posao da svoje birače povuče za sobom u desni centar političke arene i počeo je vrlo uvjerljivo objašnjavati razloge svojih politika. Međutim, to je bilo prilično kasno, jer je desnica iracionalnim kvaziargumentima i širenjem iracionalnog straha od „lijevog skretanja“ ovladala većim dijelom stranačkog tijela.

To ne znači da je reizbor Andreja Plenkovića za predsjednika stranke upitan. Većini HDZ-ovih članova temeljni je cilj da im stranka nakon izbora u jesen ostane na vlasti, a jasno im je da desničarski radikali, koji su se suprotstavili Plenkoviću, ne mogu osigurati opstanak na vlasti. Međutim, veliko je pitanje kako će proći ostatak „tima“ s kojim je Plenković izašao na izbore. Naime, temeljni cilj njegovih rivala nije ugrožavanje Plenkovića na čelu stranke i dovođenje u pitanje mandata aktualne vlade. To je cilj samo Miri Kovaču, Plenkovićevu protukandidatu, koji vjerojatno niti ne razumije kontekst u koji se doveo. Ostalima je, međutim, cilj ovladati ključnim mjestima u predsjedništvu stranke, mjestom zamjenika predsjednika i većine potpredsjednika stranke, kako bi kontrolirali Plenkovića kad pred naredne parlamentarne izbore bude sastavljao stranačke liste. Cilj im je na stranačkim listama osigurati većinu mjesta za pripadnike svoje (pro-AfD frakcije) i potisnuti političare Plenkovićeva centrističkog, CDU-ovskog profila.

Kretanje prema političkom centru

U borbi za tim Plenković je bio poražen još onda kad se nije na vrijeme pobrinuo da stranačko članstvo povuče za sobom u politički centar. Pogriješio je što je dopustio da mu desnica iz politike potisne neke najvažnije suradnike, kakva je bila potpredsjednica Vlade Martina Dalić. Ipak, vlada je ostala kompaktna, jasno desno-centristički profilirana, ali stranka je nastavila kliziti udesno.

Sada, kad je formirao svoj stranački tim, to je morao i sam priznati. Na listi onih koji se natječu za najvažnije stranačke pozicije nema onih koji su mu u Vladi najbliži i koji su po političkom profilu njemu najbliži. Među četvero kandidata samo je jedan koji je nedvojbeno blizak Plenkoviću – odmjereni i vješti glavni stranački bič, šef zastupničkog kluba stranke, Branko Bačić. Ostali kandidati, i Tomo Medved kao kandidat za zamjenika predsjednika, i Oleg Butković te Ivan Anušić, a posebice Zdravka Bušić, kao kandidati za potpredsjednike stranke, odreda pripadaju stranačkoj desnici, iako su u većini situacija poštovali autoritet Predsjednika i iako nesumnjivo poštuju Plenkovića kao vještog, prije svega, diplomatu, ali i proeuropskog političara.

Vrlo je vjerojatno da će Plenković u nedjelju biti ponovno izabran za predsjednika HDZ-a, ali desna struja stranke bit će nakon tih izbora sigurno ojačana. Plenkovićava pobjeda mogla bi biti tek vremenski ograničena, jer on može preživjeti na čelu stranke samo pod jednim uvjetom – ako stranci i nakon parlamentarnih izbora osigura vodeću poziciju u vlasti. U protivnom, morat će otići, a netko od njegovih protivnika s desnice (to sigurno neće biti Kovač) preuzet će vođenje HDZ-a kao opozicijske stranke.

S Plenkovićem na čelu HDZ je bio uvažavan unutar Europske pučke stranke, a bez njega bi među europskim strankama desnog centra vjerojatno ponovno završio na marginama, kao što je bio u vrijeme dok je stranku vodio Tomislav Karamarko.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera