U Srbiji više ništa nije daleko

Najnovija epizoda realityja Srbija, za koji više niko sa sigurnošću ne zna kada je zapravo počeo, a još manje kada će se i kako završiti, zbila se nedavno, kako je Aleksandar Vučić i najavio još u vrijeme dok su zviždač Aleksandar Obradović iz valjevskog “Krušika” i novinari skloni istraživanju škakljivih tema podastirali dokaze o umiješanosti države u krijumčarenje oružja.

Još tada je predsjednik Srbije umiriteljski, kako i dolikuje jednom predsjedniku države, glede jedne objavljene pa povučene fotografije na naslovnici NIN-a, mudro izjavio: “Neka oni rade svoj posao, ja ću da otvaram autoputeve!”

Ostalo je nejasno da li je mislio na krijumčare ili novinare što suštinski i nije bitno jer je to posao nekih drugih organa, a ne predsjednika države. Iako je i njemu i državnim organima unaprijed jasno da su zviždač i novinari daleko sumnjiviji od krijumčara.

Petljanje na surčinskoj petlji

Tog 18. decembra, u predvečerje najvećeg moreplovca Svetog Nikole, usred srijede i što nikako nije nebitno, kako predsjednik reče, tri mjeseca prije roka, nikakvog otvaranja autoputa nije ni bilo. Ničim izazvano zviždač iz Valjeva, koga mnogo Srbi sada predlažu za narodnog heroja, pušten je iz kućnog pritvora. Tim povodom, ili je koincidencija sasvim slučajna, zapravo, otvorena je tzv. surčinska petlja i 17,6 kilometara do Obrenovca odnosno autoputa Obrenovac-Čačak, nazvanog “Miloš Veliki” na prijedlog predsjednika, koji je već jednom otvoren, takođe uz direktan prenos na Javnom servisu građana Srbije koji se ne zove Miloš Veliki nego Radiotelevizija Srbije.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Oni koji nisu imali nikakave veze sa pomenutom petljom nekako su se upetljali u specijalne autobuse Beograd-Surčin, a ne na redovnu autobusku liniju 601, upetljali su se da uživo čuju istorijsku rečenicu od koje će im poslije srijede u svakom smislu biti mnogo bolje, a koja glasi “u Srbiji više ništa nije daleko” koju neće izgovoriti samo pomenuti Vučić, nego će da “u Srbije više ništa neće biti daleko”, uskliknuti i neizbježni Vučićev drug Mile iz Banjaluke (na privremenom radu u Sarajevu), ali i potpredsjednica Vlade, ministrica građevinarstva Zorana Mihajlović, a potom i jedan Kinez u ime izvođača radova (koji ne zna srpski) i jedna Kineskinja (koja zna srpski) i koja je sve vrijeme gledala u zemlju kako ne bi vrisnula od smijeha, shvativši i sama u jednom trenutku da je nehotice zaigrala u srpskom relityju u epizodi “Autoput”.

‘Čekam dragog, moju dunju žutu’

I njoj, kao i prisutnima na licu mjesta, ali i pored tv- ekrana bilo je jasno da je petlja morala biti upetljana već za vrijeme onog prvog velikog ljetošnjeg otvaranja autoputa kada je državni vrh Srbije do Čačka u otvorenom autobusu putovao pet sati doduše sa izvjesnim zastajkivanjima i niko nije primijetio da je u Srbiji sada sve blizu odnosno da ništa nije daleko. I ona je ukapirala da je repriza otvaranja autoputa kojim sa u Čačak iz Beograda može stići za sat vremena upriličena jer je, konačno, izvjesni Zli Pevač Lazović dovršio prigodnu istoimenu pjesmu koja je i izvedena na petlji: “Čekam dragog, moju dunju žutu, što se voza po autoputu…”

Evropu prema kojoj Srbija navodno hita već dvadeset godina niko nije ni spomenuo, čak ni tri najviše pozicionirane žene u vlasti koje su se sa predsjednikom slikale stojeći sa njegove lijeve strane (Ana Brnabić, Zorana Mihajlović i Jadranka Joksimović dok su drug Mile i Kinezi držali predsjednikovo desno krilo). Ta je slika ubrzo zahvaljujući društvenim mrežama i portalima obigrala svijet, ali poruka da u Srbiji više ništa nije daleko nije impresionirala čak ni sve Srbe i ostale građane Srbije. Mnogi nisu uspijevali da sakriju utisak da autoput za Čačak uopšte ne vodi u Evropsku uniju u koju se Srbija zaputila prije 20 godina nego – baš u Čačak.

Srbija neće preživjeti vlast SNS-a

Neki su to i eksplicirali svojim riječima poput dramskog pisca i profesora Fakulteta dramskih umjetnosti Nebojše Romčevića koji je sve vidio potpuno drugačije od glavnih protagonista upetljavanja na Surčinskoj petlji. Čovjek koji se doista razumije u najrazličitije vrste inscenacije nije shvatio ili nije prihvatio da u Srbiji više ništa nije daleko, pa je izjavio da Srbija “ovakvu vlast neće preživeti”.

“Ono što im je zajedničko jeste, a u to više uopšte ne sumnjam, likvidacija Srbije u demografskom, duhovnom, ekonomsko, političkom, ekološkom i obrazovnom smislu. Rekao bih da će lakše preživeti Srbi na Kosovu nego Srbi u Srbiji”, rekao je Romčević i objasnio da će jedina posljedica vladavine Srpske napredne stranke za dvadesetak godina biti – prestanak postojanja Srbije.

Jedan drugi pisac Filip David, takođe ne vidjevši da u Srbiji više ništa nije daleko, izjavio je da je Srbija “između kupleraja i ludnice” i da je “društvo zasnovano na laži društvo bez istinske nade”.

“Ovaj naš svet u kojem živimo pretvorio se u neko nebulozno stanje između kupleraja i ludnice. Kupleraj, to su ovi realityji pornografskog sadržaja koji se emituju dan i noć, naslovne strane tabloidnih novina, a ludnica je ono što se događa u našem političkom životu, atmosfera u Skupštini, razne afere koje ostaju nerasvetljene”, rekao je David.  

On je u intervjuu za Vreme naveo da je “zalud zaklinjanje u evropsku budućnost ako se ta budućnost gradi na poluistinama i lažima”.  

“Društvo zasnovano na laži je društvo bez dostojanstva i morala, bez istinske nade. Bez morala i etike nema stabilnih društava. Sve je na staklenim nogama, politika, ekonomija, budućnost države”, rekao je David.  

Srbiji je i Rumunija daleko

U Srbiji u kojoj više ništa nije daleko, Srbiji između ludnice i kupleraja, kako kaže David, i Srbiji koja neće postojati kroz 20 godina, kako kaže Romčević, izvjesno je da su i istočni njeni susjedi, oni čiji su građani još do prije svega tridesetak godina u bivšoj Jugoslaviji za dvije “červene” prodavali gotovo sve šta su imali, odmakli daleko. Radili su na tome.

Prema riječima predsjednika Fiskalnog savjeta Pavla Petrovića, životni standard mjeren bruto domaćim proizvodom  po stanovniku, u Rumuniji je 60 odsto iznad standarda u Srbiji, u Bugarskoj oko 30, a u Mađarskoj 80 odsto jer su te zemlje od 2010. godine ostvarile ukupan ekonomski rast u prosjeku 35 odsto, a Srbija 20 odsto.

“Tačno je da je Srbija sa rastom BDP-a od 4,8 odsto u trećem kvartalu imala drugi najbrži rast u centralnoj i istočnoj Evropi, iza Mađarske, ali zato je u prvoj polovini godine, zajedno sa Albanijom i BiH, bila na samom začelju”, objasnio je “stanje stvari” Petrović.

I kome sad pošten čovjek u Srbiji, a takvih uprkos svemu u Srbiji još ima (čak su i u većini), može vjerovati? Nemam pojma.

Izvjesno je da u Srbiji u kojoj više ništa nije daleko, većina građana zaostaje za standardom Rumuna. Potpuno je jasno zašto u ovoj zemlji propadaju i listovi poput Zone sumraka. Zona sumraka počinje čim se uključi televizor ili pogleda kroz prozor. Za Zonom sumraka više nema potrebe jer je Srbija sve više u zoni sumraka, mada u njoj više ništa nije daleko. Osim rumunskog životnog standarda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera