U regiji godišnje nestanu stotine djece

Piše: Saida Mustajbegović

Oktobar je ove godine drugačiji. Propraćen je medijskim naslovima “Pokušaj otmice dječaka”, ili “Još jedan pokušaj otmice djeteta”, kao i “Policija istražuje pokušaj otmice”…

Vijesti iz Sarajeva uznemirile su ne samo domaću javnost, već i regionalnu, a u samoj Bosni i Hercegovini imale su domino efekt – nedugo za navodnim sarajevskim otmicama prijavljena je jedna u Zenici, a nedugo zatim i u Petrovu. Policija je istražila sve navodne pokušaje otmica. Utvrđeno je da je ipak riječ o navodnim otmicama.

“U posljednjih dvadesetak dana imali smo deset slučajeva navodnih otmica na području Kantona Sarajevo. Neki su prijavljeni, a neke smo mi otkrili putem društvenih mreža. Poduzeli smo sve zakonom predviđene mjere i nemamo nijednog dokaza da se tako nešto desilo”, izjavio je glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo Irfan Nefić.

Prije slučajeva navodnih otmica. MUP KS-a se najčešće susretao s lažnim dojavama za postavljanje eksplozivnih naprava u školama. No, prema riječima predstavnika ove institucije, takvi “incidenti” evidentno su u opadanju.

U Srbiji godišnje nestane 700 djece

“Mi smo zabrinuti. Ne želimo reći da se ništa ne dešava. Ali, želimo poručiti da se ne stvara panika i da policija počne raditi svoj posao. Mogu, također, poručiti da smo u proteklom periodu i nakon prvih incidenata stupili u kontakt s predstavnicima MUP-a KS-a”, izjavio je za Al Jazeeru predstavnik Vijeća roditelja KS-a Zdravko Kujundžija.

U Sarajevu je u posljednjih 15 godina evidentiran samo jedan slučaj otmice, i to 2004. godine. Slučaj, koji je pomalo nalikovao filmskom, pozorno je pratila javnost, a policijski službenici rasvijetlili su ga za tridesetak sati. Tada je pet osoba lišeno slobode. Koliko ih je u Bosni i Hercegovini – nepoznanica je.

Jedina ustanova koja bi mogla imati ovaj podatke je Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine, koje do zaključenja ovog teksta nije poslalo podatke, jer se “oni trebaju objediniti iz baze, a sve to ima u biltenima po godinama”. S druge strane, prema statistici Visokog sudskog tužilačkog vijeća, samo prošle godine u Bosni i Hercegovini doneseno je pet presuda koje su se odnosile na otmicu djece.

Sudbina djece sa ‘pakovanja za mlijeko’

„Posebnu kategoriju lica nestalih pod sumnjivim okolnostima čine deca, odnosno maloletnici. U praksi su česti slučajevi njihovog nestanka na putu od škole do kuće ili obratno, od kuće do prodavnice ili na nekoj drugoj maršruti. Istrage vođene tim povodom ukazuju da je najveći procenat takvih nestanaka vezan za otmicu deteta od strane drugog roditelja (kod razvedenih brakova roditelja) ili bekstva od kuće samog deteta (maloletnika). U ovim slučajevima se relativno brzo razjasni nestanak deteta, ono se pronađe i vrati staraocu. Posebnu kategoriju nestanaka čine klasične otmice deteta, nakon kojih se od roditelja traži otkup, sa ishodom da dete bude pronađeno živo ili mrtvo, nakon davanja novca i policijske istrage. Ipak, najspecifičniji su slučajevi nestanka dece gde nakon više godina ili decenija policija i rodbina nemaju bilo kakve informacije o njihovoj sudbini, sa najverovatnijom verzijom da je dete oteto i nakon toga ubijeno. Sudbine tzv. dece sa pakovanja za mleko (en. children on milk cartons) nekada budu rasvetljene nakon mnogo godina, dok u drugom slučaju zauvek ostaju nepoznanica,“ navodi Darko Marinković u „Kriminalističkoj metodici“ objavljenoj ove godine u Beogradu.

Generalno, statistika pokazuje da broj nestale djece u svijetu posljednjih godina zabrinjavajuće raste. Prema riječima kriminologa iz Srbije Darka Marinkovića, u posljednje dvije godine u fokusu ovog problema je izbeglička kriza, zbog velikog broja djece izbeglica.

Pozivajući se na podatke nevladine organizacije Astra, u Srbiji godišnje nestane oko 700 djece. U Hrvatskoj se prošle godine tragalo za 45 djece, prema podacima Centra za nestalu i zlostavljanu djecu.

I roditelju su nekad otmičari

Kriminologinja iz Hrvatske Irma Kovčo Vukadin navela je da je i ona putem medija pratila dešavanja glede navodnih otmica djece u Bosni i Hercegovini. Kazala je da je u vezi s tim slična situacija i u Hrvatskoj. Sporadično se u medijima i na društvenim mrežama pojave informacije o navodnim otmicama.

U konačnici, one uglavnom završe pod markicom “lažne uzbune”. Istakla je da se ni na jednu ipak ne treba oglušiti. Pojasnila je da, prema definiranju pojma nestale djece, struka podrazumijeva prvobitno nestalo dijete, potom otmice od strane roditelja (uglavnom u slučaju razvoda i kada su roditelji strani državljani), djecu bez pratnje i ostale kategorije djece.

Ona, kao i njen kolega kriminolog Elmedin Muratbegović iz Bosne i Hercegovine, smatra da su nerijetko otmičari raditelji koji se tokom razvoda nisu mogli dogovoriti u vezi starateljstva djece.

Evropska federacija za nestalu i seksualno eksploatiranu djecu, koja okuplja 30 organizacija u 25 zemalja, navodi podatak da se svake godine samo u Evropi prijavi oko 250.000 nestanaka.

Prema njima, svaka dva minuta se u Evropskoj uniji prijavi da je jedno dete nestalo. U Indiji po jedno dijete nestane na svakih osam minuta, dok se u Južnoj Africi, prema Birou za nestale osobe, po jedan slučaj prijavljuje svakih pet sati.

Slučajevi navodnih otmica u Kantonu Sarajevo pokazali su zapravo koliko smo nespremni ukoliko se u Bosni i Hercegovini zaista tako nešto dogodi. Jer, u Srbiji i Hrvatskoj građani imaju priliku pozvati evrospki broj za prijavu nestanka djece 116-000. U Hrvatskoj postoji i internet stranica nestaladjeca.hr, na kojoj se mogu prijaviti nestanci. Na stranici je interaktivna geografska karta s mogućnošću nestale djece.

‘Društvo pomalo umorno od svega’

Profesor krimilalistike Muratbegović sugerira da se i u Bosni i Hercegovini ovakvi slučajevi otmica i navodnih otmica trebaju početi pratiti kroz zvanične službe i savremene sugurnosne mjere kakve postoje u najbližem susjestvu.

Pet presuda za otmice

Prema statistici Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) u periodu od 1. 1. 2015. do 27.10. 2016. godine, sudovi za krivična djela otmice donijeli ukupno pet presuda, od čega: dvije oslobađajuće presude u prvostepenom postupku (nije evidentirano ulaganje žalbe); jednu osuđujuću presudu u prvostepenom postupku (nije evidentirano ulaganje žalbe); jednu oslobađajuću presudu u prvostepenom postupku na koju je žalbu uložilo tužilaštvo (drugostepeni sud je presudom odbio žalbu); jednu osuđujuću presudu u prvostepenom postupku koja je rješenjem drugostepenog suda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

U posljednjem mjesecu, također posredstvom medija i društvenih mreža, stvorena je kakofonija uzrokovana glasinama o otmicama, što je pojačalo osjećaj nesigurnosti kod građana.

Osvrćući se na posljednja dešavanja, psihologinja Dženana Husremović savjetuje da se prije plasmana informacije vrlo je bitno različiti da li je nešto bilo ili nije.

“Dezinformacije nam pojačavaju osjećaj nesigurnosti, a mi smo društvo pomalo umorno od svega”, kazala je ona.

S njom je saglasan i Kujundžija iz Vijeća roditelja KS-a, koji kaže: “Mi jesmo zabrinuti zbog dešavanja tokom oktobra. S druge strane, pozivamo i roditelje da sarađuju s Vijećem roditelja, ali i institucijama koje su za to nadležne o svim slučajevima koji se odnose na sigurnost djece. Danas je trend da staratelji prije nego prijave nešto nadležnim institucijama objave to na internet forumima i društvenim mrežama.”

Vrijeme je ključni faktor

Vijeće roditelja KS-a, u saradnji s uposlenicima osnovnih i srednjih škola te roditeljima, prati sve aspekte sigurnosti u gradu – od bezbjednosti u saobraćaju do pitanja navodnih otmica koje su se u proteklom periodu dogodile u blizini nekoliko škola.

“Želimo da svi uposlenici ustanova koje su zadužene i za sigurnost djece (policije, tužiteljstva, uposlenici škola…) provjere sve prijavljene incidente, bez obzira da li je to utemeljeno ili nije, da se u budućnosti minimiziraju takvi slučajevi”, zaključio je Kujundžija.

Stručnjaci različitih oblasti saglasni su u jednom: kada se otmice dogode, onda je upravo vrijeme ključni faktor. Policajci u civilu su specijalizirano educirani za rad u zajednici, posebno za rad s  maloljetnicima u zajednici.

Mada, prema mišljenju Kujundžije, za “naš” mentalitet važno je da su nazočni i policajci u uniformama, koji već svojim prisustvom daju izvjesnu sigurnost.

Neko konačno mora shvatiti da u našem sigurnosnom sektoru ne postoji profesionalni standard koji garantira sigurnost ljudi. Dok god to ne prihvatimo kao realnost, imat ćemo ovakvu “shizofrenu situaciju”, u kojoj, kad se nešto desi, novinari intervjuiraju dva ili tri eksperta, nešto se kao i zainteresiramo, ali već nakon deset dana vraćamo se u rutinu, koja znači “ne talasaj”, kaže Kujundžija.

Izvor: Al Jazeera