U osnovi katalonske krize nije samo nacionalizam

Katalonska kriza ujedno je i pitanje upravljanja u 'dobu ljutnje' (EPA)

Piše: Santiago Zabala

Ovo je teška godina za Španiju. Prvo se premijer Mariano Rajoy morao pojaviti na sudu zbog optužbi za korupciju protiv njegove stranke; onda je Barcelona pretrpjela krvavi teroristički napad; i sada je referendum za nezavisnost gurnuo naciju u političku krizu koja je dovela do toga da španska policija tuče glasače i da Madrid prijeti da će ukinuti katalonsku nezavisnost.

Član 155, koji centralnoj vladi omogućava da to napravi, poprilično je neodređen. Još se ne zna da li primjena ovog člana obuhvata raspuštanje katalonske vlade, preuzimanje kontrole nad javnom sigurnošću ili pozivanje na regionalne izbore. Ali hapšenje dvojice vođa koji podržavaju katalonsku nezavisnost početkom sedmice ukazuje da se sprema ozbiljan problem.

Važno je razumjeti da katalonski ćorsokak obuhvata više od slijepog nacionalizma, bez obzira šta Madrid i Brisel žele da vjerujemo. Katalonski poziv na nezavisnost ne treba diskreditovati; to je opravdan zahtjev miliona Katalonaca. Ali morate se zapitati zašto se većina članaka o ovoj krizi fokusira isključivo na historijske korijene katalonskog državništva, demokratsko pravo građana da glasaju i na inkluzivni karakter katalonskog nacionalizma, koji je otvoren za strance.

Koliko god ovi historijski i demokratski argumenti bili plemeniti, važno je naglasiti, kako je Owen Jones s pravom istakao, da „Kataloniju ne možemo razumjeti u izolaciji. Ovdje se dešava još jedna manifestacija krize koja obuhvata zapadni svijet“. Ovo je kriza upravljanja u kojoj građani više ne vjeruju svojim vladama i vlade su okrenule leđa narodu. Zašto?

Tačka na Fukuyamin sretni san

Nove geopolitičke protuteže koje su se pojavile nakon 11. septembra i finansijska kriza iz 2008. stavile su tačku na sretni san Francisa Fukuyame o globalnoj liberalnoj demokratiji u kojoj je sve moguće. Taj se san zapravo pretvorio u noćnu moru, kada se uzmu u obzir žrtve (ratovi, mjere štednje, nadzor nad svima bez razlike) koje liberalne demokratije nameću svijetu. Nažalost, ni Evropa ni SAD nisu izašle sa politikama kojim će se oduprijeti realnosti koju je ova kriza nametnula. Čak nema ni naznaka o poboljšanju: novi poslovi su gotovo svi neizvjesni, a većina političkih reformi osmišljena je tako da ukida socijalne dobrobiti.

Međunarodne finansijske institucije kao što je Međunarodni monetarni fond i dalje pozivaju na reduciranje pregovaračke moći radnika, rezove u fondovima za zdravstvenu njegu, socijalnu sigurnost i državno zaposlenje. Nije čudo što je u Španiji nezaposlenost (od gotovo 18,6 posto) gotovo dvostruko veća od prosjeka u eurozoni.

Kao što smo vidjeli tokom proteklih nekoliko godina, ove liberalne reforme „da se prevaziđe kriza“ pokrenule su veoma različite političke odgovore širom Evrope, od Syrizine nove progresivne ljevice u Grčkoj do Farageovog desničarskog ksenofobnog populizma u Britaniji i naleta građanskog nacionalizma u Škotskoj i Kataloniji. Slučaj Katalonije je zanimljiv ne samo zato što je to najbogatija regija u Španiji (sa 7,5 miliona ljudi, ona privlači više od trećine stranih investicija u Španiji, proizvodi trećinu španskog izvoza i odgovorna je za 20 posto španskog BDP-a), već i zato što je već autonomna i riješena da se pridruži Evropskoj uniji.

Za pokretanje dijaloga

Dok je većina država krivila EU za društvene i ekonomske nejednakosti i vladine mjere štednje, za katalonske političare, to je bila prvenstveno greška Madrida. Artur Mas, bivši predsjednik katalonske vlade, objasnio je da ga je španska vlada prisilila da implementira rezove „koje je nemoguće provesti a da to ne utječe na neke osnovne elemente socijalne države.“

Drugi bivši predsjednici katalonske vlade bili su oprezni kada su krivili Madrid za nefer poreze ili druge naredbe odozgo, ali Mas (neoliberal) je uvidio priliku da obeća promjenu, prosperitet i slobodu u novoj katalonskoj državi nezavisnoj od Španije i njenog zastarjelog ustava. To objašnjava zašto je nacionalistički savez Junts pel Si (Zajedno za da) koji je on kreirao sa drugim političarima sačinjen od snaga i ljevice i desnice.

Aktuelni katalonski predsjednik Carles Puigdemont odbio je izravno pojasniti da li je on proglasio nezavisnost nakon referenduma od prvog oktobra. Njegov cilj je da prisili Rajoyevu vladu u Madridu da pokrene plodan dijalog kako bi postigli dogovor o nezavisnosti ove regije.

Ali Madrid, kako je rekao Pepe Escobar, „u praksi ima samo dva prioriteta: poslušno provoditi naredbe EU o štednji i na sve načine srušiti svaki regionalni poziv na autonomiju.“ Vjerovatno je zato Rajoyeva vlada olakšala firmama da se presele, usvojivši zakon koji omogućava kompanijama da brže promjene svoju zakonsku adresu; više od 700 kompanija (uključujući banke, multinacionalne kompanije i izdavače) do sada se odlučilo premjestiti iz Katalonije.

Pitanje upravljanja u ‘dobu ljutnje’

Činjenica da EU bezuslovno podržava politike španskog premijera prema katalonskoj krizi pokazuje da EU sebi ne može priuštiti još jedan Brexit. Kako je rekao predsjednik Jean-Claude Juncker: „Ako dozvolimo Kataloniji – a to nije naša stvar – da se odvoji, i drugi će isto napraviti.“

Iako je Frans Timmermans, potpredsjednik EK osudio brutalnost španske policije tokom referenduma, on je također rekao da je „dužnost bilo koje vlade da podržava zakon, a to ponekad zahtijeva proporcionalnu upotrebu sile“.

Mi koji smo bili u Barceloni taj dan možemo posvjedočiti da nije bilo ništa „proporcionalno“ u policijskom nasilju osim što zbog obima nasilja treba tražiti Rajoyevu ostavku.

Kao što možemo vidjeti, ova krizu nije pokrenuo samo nacionalizam; ona je također pitanje upravljanja u „dobu ljutnje“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera