U odbranu žena koje vole da kuhaju svojim muškarcima

Jer hrana ljudskom rodu odavno više nije samo sredstvo za preživljavanje (Reuters)

Nedavno sam se uključila u razmenu mišljenja koja se na Fejsbuku razvila ispod posta jedne radikalne feministkinje u kojem ona poziva žene da prestanu da kuvaju „svojim muškarcima“ jer na taj način same sebe stavljaju u poziciju robinje. Napisala sam duži komentar u kojem sam, suštinski, pitala: „A šta ako žena voli da kuva, pa i ’svom muškarcu’? Da li je to čini manje vrednom poštovanja, manje emancipovanom?“. Na moj komentar je reagovala jedna od čitateljki posta tako što mi je napisala: „Gordana, idi skuvaj nešto, to je tvoj domet“.

Danima mi se vrzma taj njen komentar po mislima. Ne zato što mi je „domet“ odredila žena koja me uopšte ne poznaje (to više govori o njoj nego o meni), već zato što je, u kontekstu teme o kojoj je bila reč, unizila nešto tako veličanstveno kao što je pripremanje hrane.

Jer hrana ljudskom rodu odavno više nije samo sredstvo za preživljavanje. Hrana je sklop ukusa, boje i mirisa – dakle, jedinstvena harmonija; hrana povezuje ljude za zajedničkom trpezom; za turiste i globtrotere hrana je jedna od najvažnijih stvari pomoću koje se povezuju sa kulturom zemlje u kojoj borave. Pripremanje hrane je izuzetno kreativan čin, često podignut na nivo umetnosti, o čemu svedoče nebrojena izdanja štampanih kuvara, blogova na internetu i emisija na televiziji. Ali, čak i da sve nabrojano ostavim po strani, ono što me je, intimno, najviše pogodilo u celoj ovoj priči je potpuno zatiranje činjenice da je pripremanje hrane svojstveno čoveku bilo koje boje, vere ili pola, kroz celu istoriju njegovog postojanja; da je reč o kulturnoj vrednosti ljudskog roda i da sve nas – i prošle i buduće – ta činjenica snažno povezuje.

Rječnik vojvođanskih izraza upotrijebljenih u tekstu
  • Švapska kuća: tip panonske kuće koji se već krajem XVIII veka javlja kao potpuno formiran arhitektonski tip. Na formiranje kuće ovog tipa uticaj je imala i habzburška carevina koja je zakonima propisivala formiranje naselja i položaja kuća na parceli. Kuća je užom stranom morala biti postavljena na uličnoj regulacionoj liniji, dok je dužom stranom postavljena na granici sa susedovom parcelom. Zbog opasnosti od požara, razmak između kuća je morao biti minimum 17 metara. Do ulice je bila gostinjska soba, u centralnom delu kuhinja, na kraju kuće još jedna soba. Staje i kokošinjci su bili odvojeni od kuće, u drugom – ekonomskom delu dvorišta.
  • Firanga: zavesa
  • Gonk: trem koji se pružao dužinom kuće gledano iz dvorišta
  • Kujnica: prostorija na kraju kuće, poznata i kao letnja kuhinja.
  • Fruštukovati: doručkovati
  • Zabijačka: svinjokolj
  • Vazda: uvek
  • Čokanj: deo klipa kukuruza koji ostane nakon krunjenja

Kulturni kontinuitet

Da bih vam približila značaj koji taj kulturni kontinuitet ima u životu svakoga od nas, ja ću vam, iz sopstvenog iskustva, kao Vojvođanka, ispričati kratku priču o prostoru u kojem se pripremala hrana u švapskim kućama, koje su u doba mog detinjstva još uvek bile tipične za vojvođanska naselja. Negde drugde je to izgledalo drugačije, ali je suština svuda ista: uvek je to prostor koji je u okviru kuće, bilo da je ona od blata i pruća, od kamena ili cigle, predstavljao njeno srce, njeno središte u kome se odvijao društveni i obredni život porodice.

Kujna je u Vojvodini bila centralni prostor u kući, sa svim materijalnim predmetima koji su se upotrebljavali za pripremu hleba i obroka za ukućane. Poneka kuća je još uvek imala ognjište koje je bilo vrsta ozidane peći sa bánkom – svojevrsnom, takođe ozidanom, klupom, na kojoj se odmaralo i grejalo, a neretko i odspavalo, dok je veći broj kuća imao šporete koji su loženi čokanjima i drvima.  Sve je u kujni bilo čisto, lepo složeno i uštirkanom firangom na prozoru tek delimično skriveno od pogleda ukućana koji su prolazili gonkom.

Postojala je i kujnica kao prostor podoban da se u njemu rade poslovi koji neće narušiti čistoću najuzvišenijeg dela kuće u kojoj je, da se ne lažemo, u celosti gospodarila ženska ruka. U kujnici se kuvao paradajz, pekmez, seckalo mesa kad je zabijačka ili iskuvavao beli veš u veš-loncu. Kujnica se pokazala zgodna i za fruštukovanje jer nije zahtevala izuvanje čizama i gumenih opanaka. Malo – pomalo, kujnica je postala topao i mirisima bogat prostor u kome su se muški ukućani vazda dobro osećali. Ženi – domaćici tog doba, najvažnije je bilo da su joj ukućani siti i da im je zimi toplo. Verujem da je tako bilo oduvek, a znam da je tako i nama koje zajednički život sa muškarcem ne shvatamo i ne živimo kao međusobno rivalstvo i kao ograničavanje sopstvenih potencijala.

Radikalne feministkinje, imate mnogo posla

Danas, kada su nam kuhinje opremljene svakojakim pomagalima, kada ne moramo da održavamo vatru u šporetu, kada ne moramo da grejemo vodu da bismo oprali sudove, ostaje nam sasvim dovoljno vremena i za sebe, svoja interesovanja, svoj posao. To što ću sa zadovoljstvom spustiti tanjir hrane pred „svog muškarca“, koji je upravo popravio nešto u kući, a pre toga bio na poslu, a pre posla išao da baci smeće i isprazni usisivač, ne čini me njegovom robinjom. To što volim da kuvam ne utiče na moju uspešnost u ostalim oblastima života. Drugim rečima – ako ste lenje, mrzovoljne, samožive, ili ako ne radite dovoljno na svom obrazovanju pa stagnirate u životu, ili ako niste srećne sa „svojim muškarcem“, nemojte izgovore tražiti u podređenom položaju žena jer je to izuzetno ozbiljna i delikatna tema sa kojom nema šale.  

U zemlji u kojoj na desetine žena godišnje bude ubijeno od strane nasilnih partnera, u kojoj na hiljade njih svakodnevno trpe psihičku torturu zato što su ekonomski zavisne od svojih muževa, zato što su neobrazovane, zato što žive u državi koja im, takvima, ne nudi nikakve mogućnosti i čija je vlast obesmislila institucije koje bi trebalo da reaguju na problem položaja žena, vi – radikalne feministkinje, imate mnogo posla. Prionite na njega, umesto što nepromišljenim izjavama kaljate jednu od temeljnih vrednosti zbog koje je ljudski rod opstao i u najtežim vremenima. Reč je o brizi za drugog, za bližnjeg, o dogovoru i saradnji na kojoj se zasniva i najmanja jedinica zajedništva – ona između žene i muškarca.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera