U Hrvatskoj ‘Vatreni’ nikog ne zanimaju

Hrvatski živalj utakmice reprezentacije mahom prati iz kafića (Reuters)

Piše: Damir Petranović

Tko ovih dana prati medije u Hrvatskoj, uvjerit će se da je zemlja ponovno otklizala u svoju specifičnu neracionalnost i histeriju.

Pored zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji usprkos optužbama nevjerojatne težine po tko zna koji put izlazi iz zatvora na slobodu, i poredi dalje sumornih i više-manje depresivnih ekonomskih statistika, pa onda još i svih drugih problema u općem sivilu, kolektivnoj depresiji i već opipljivoj tjeskobi, ova država bavi se dvama nevjerojatno krucijalnim pitanjima. Svi grakću, histeriziraju i zapjenjeno se nabacuju strastvenim argumentima.

Prva tema je budući izgled registracijskih tablica, a ona će nakon punih godinu dana dugačke sage završiti onako kako se i očekivalo: čim je opozicija zagrmila zašto se s registracija skida hrvatski grb i uvodi nešto modernije rješenje, vlast se preplašeno uvukla u mišju rupu i jednim potezom poništila sve rasprave, natječaje i stručne ideje.

Grb ostaje na tablicama i po tome će Hrvatska ostati u endemskoj kategoriji u europskim okvirima. Najsvetije nacionalno obilježje, naime, na blatnjavim i prljavim automobilima drži još samo jedna jedina država na ovom kontinentu. Pogađate, radi se o Srbiji.

Ugasla ikona 

A druga strašno bitna rasprava ovih dana ponovno se vodi o nogometu. Točnije, o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Još preciznije – o onome što je od nje ostalo.

Mladići koji ponosno nose crveno-bijele kvadratiće … postupno su postali poligon za dokazivanje notornog Dinamovog gazde Zdravka Mamića, osobe koja je okupirala kompletan hrvatski nogomet i podredila ga svojim vlastitim interesima. 

Iza blještavila Luke Modrića i Marija Mandžukića, pored dosta solidnih rezultata i konstantne nadmoći barem u regionalnim okvirima, pa i respektabilnog ugleda na međunarodnoj sceni, ovaj nacionalni simbol svejedno godinama tone prema nevažnosti i statusu još jedne ugasle ikone.

Osim onih par tjedana nastupa na svjetskom ili europskom prvenstvu, kada cijela zemlja kolektivno pošašavi farbajući lica u crveno – bijelu šahovnicu, naime, bolna istina je da u samoj Hrvatskoj reprezentacija gotovo nikoga ne zanima.

Na domaćim utakmicama teško je skupiti više od prosječnih deset ili petnaest tisuća gledatelja, i to mahom iz pasivnih krajeva i dijaspore, koji u pravilu nemaju pojma o navijačkim običajima, niti su sposobni za išta smislenije osim povremenog uzvikivanja famoznog ‘Za dom spremni’, pozdrava, koji je zahvaljujući dvadeset godina sustavnog toleriranja ušao u hrvatski mainstream.

Hrvatski živalj utakmice reprezentacije mahom prati iz kafića, a reakcije su vrlo očekivane: nakon poraza javlja se zluradost, a pobjede su najčešće popraćene nezainteresiranošću ili sarkazmom.

Takva je barem situacija južno od tunela Sveti Rok, odnosno u Dalmaciji, regiji koja se u zadnjih dvadesetak godina od vlastite nacionalne reprezentacije ‘odrodila’.

Drugačije, naime, nije ni moglo biti: mladići koji ponosno nose crveno-bijele kvadratiće zajedno sa svime što ih okružuje postupno su postali poligon za dokazivanje notornog Dinamovog gazde Zdravka Mamića, osobe koja je okupirala kompletan hrvatski nogomet i podredila ga svojim vlastitim interesima.

Prije svega onim financijskim: javna je tajna da u nacionalnom timu Mamić ima svoju ‘kvotu’ igrača, broj koji se s godinama sustavno povećavao.

Opća je stvar da su njegovi kadrovi okupirali čak i sve mlađe selekcije, kroz koje se filtriraju glavni nogometaši i koje zadnjih godina služe kao glavni prodajni izlog ljudskog nogometnog mesa.

Za svakoga u Hrvatskoj notorna činjenica jest da je to samo jedan aspekt opće hegemonije u sportu, demonstrirane Dinamovom prevlasti u Hrvatskom nogometnom savezu, sustavnom cipelarenju Hajduka kao jedinog ozbiljnog rivala i općoj umreženosti političkih, financijskih i kriminalnih krugova u osiguravanju višegodišnje dominacije.

On ima suce, ima desetke milijuna javnih sredstava, čak ima svoje poluge u glavnim nacionalnim medijima. Zbog toga je, uostalom, krajem prošle godine na splitskoj Rivi demonstriralo tridesetak tisuća bijesnih građana, koji su na jednom od većih prosvjeda u povijesti Hrvatske tražili – ali, baš doslovno – poštenje, ravnopravnost i uklanjanje kriminala iz sfere sporta.

Češće u Beogradu, nego na Poljudu

A kao šlag na torti tog sustavnog zapostavljanja cijele jedne četvrtine države dolazi činjenica da je sama reprezentacija u zadnjih osamnaest godina navratila u Split tek jedan jedini put. Na naljepšem, odnosno jedinom pristojnom stadionu u državi, imala je tek jednu službenu utakmicu. I to protiv Gruzije. I to, da ne bude zabune, samo zato što je Maksimir – stadion koji je po svojoj ružnoći i besmislenosti već ušao u svjetske nogometne anale – bio zauzet zbog nekakvog koncerta.

U Splitu se razvila sasvim ozbiljna rasprava treba li ekipi iz Saveza uopće dozvoliti pristup hramu nogometa na Poljudu.

Bijes naroda možda je teško izvući na površinu, ali kada ispliva – teško ga je zauzdati. Pogotovo kad se pojavljuje u nezgodno predizborno vrijeme. Pa je ovih dana došlo do čudnovatog obrata: iz HDZ-a, stranke koja gotovo otvoreno drži nogometni savez i osigurava Mamićevu vlast, stigao je nalog da se barem simbolično otople odnosi s Dalmacijom kao najčvršćom stranačkom izbornom bazom. Pa je predsjednik HNS-a Davor Šuker, koji se i sam hvali da predstavlja neku vrstu Mamićeve lutke na koncu, hitno poslao svoju delegaciju na Poljud. I navodno kao znak dobre volje, a ustvari s kiselim osmijehom na licu, objavio da će iduće dvije utakmice protiv Italije i Bugarske reprezentacija odigrati baš u Splitu.

Kad dođe do ovako spektakularnog obrata – a promatrajući činjenicu da je ista ta reprezentacija češće nastupala u Beogradu ili Londonu, nego u dalmatinskoj metropoli – motivi više nisu ni bitni: tada na površinu izlaze sve ostale nagomilane frustracije, nezadovoljstvo i tuga, pa se u Splitu razvila sasvim ozbiljna rasprava treba li ekipi iz Saveza uopće dozvoliti pristup hramu nogometa na Poljudu.

A još kad je samo 18 minuta nakon iznenadne promjene domaćinstva (!) iz UEFA-e stigla vijest da će se utakmica protiv Italije igrati pred praznim tribinama zbog već spomenutog ustaškog skandiranja mjesec dana ranije na Maksimiru, crikus je narastao do epskih proporcija.

Je li Davor Šuker kao novopečeni član Izvršnog odbora UEFA-e unaprijed znao za tu odluku, pa je iskoristio samo kako bi se još jednom narugao Splićanima i Dalmatincima?

Moguće je, mada u Hrvatskoj već dulje vrijeme sumnjičavo gledaju na njegove intelektualne kapacitete.

I ako jest, kako će pokroviteljima iz HDZ-a objasniti zašto im je u srcu biračkog tijela izazvao još veći bijes i potres?

Kako bilo, eto reprezentacije ponovno na Poljudu, pa tamo negdje sredinom lipnja valja se udobno zavaliti u naslonjač i gledati sraz s Talijanima: prednost jest da ćete umjesto ‘Za dom spremni’ čuti svako škljocanje fotoaparata i svaki povik s klupe, pa ćete biti dobro upoznati s načinom trenerskog vođenja utakmice s respektabilnim protivnicima. Čak i ovakav splitski stadion bit će ljepša kulisa od Maksimira; a tamo je nedostatak publike ionako uobičajena stvar.

A ako se u međuvremenu ne riješe svi drugi problemi hrvatskog nogometa i barem donekle ne ublaže frustracije južnjaka, prije svega Hajdukove vojske navijača, moglo bi se pokazati da je odluka o praznim tribinama donijela više koristi nego štete.

Naime, bez isušivanja ‘močvare’, kako je stanje u ovom sportu slikovito opisao jedan bivši ministar, ta utakmica s Talijanima ionako se ne bi dobro završila.

Čak vjerojatnije, ne bi se završila uopće…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera