Tvrtko Vujić: Bio sam u još aktivnom reaktoru u Černobilju i vidio grad duhova

'U martu 2000. otišao sam tamo, a posjetio sam i još aktivni reaktor elektrane', kaže Vujić (NAP)

Posljednji reaktor havarisane černobiljske nuklearne elektrane zatvoren je 2000, ali jedan Mađar uspio ga je posjetiti prije zatvaranja. 

Novinar, putopisac i predavač Tvrtko Vujić za agenciju Patria govorio je o motivima posjete jednom od najopasnijih mjesta na svijetu i onome što je vidio u elektrani.

“U Černobilu sam bio u posljednjoj godini djelomičnog rada nuklearne elektrane. Tada nisu bile dozvoljene turističke ture kao danas. Moj put je bio specifičan, jer sam ‘morao’ otići tamo”, kaže Vujić.

Podsjeća da se eksplozija u elektrani dogodila u noći 26. aprila 1986, u 1:23:58.

“U našoj zemlji danima se ništa nije znalo o tome. Prva vijest objelodanjena je danima poslije, a u njoj je rečeno da se dogodila neka eksplozija u Černobilu, ali da većih problema nema. Bio sam tada dijete, ali se sjećam da su kazali da ne jedemo salatu i da se ne igramo u pijesku igrališta”, kaže čovjek koji je dosad obišao brojne države, između ostalih, Sjevernu Koreju, Etiopiju, Haiti, Ugandu.

Od 13 vozača umrlo 12

Vujić nastavlja:

“Bližio se 1. maj, kao i odlazak nekih vozača kamiona u Černobil. Dispečeri nisu znali šta da rade, da li da vozače šalju na put ili ne. A u mađarskoj štampi nije se pisalo o teškim stvarima. Štaviše, jedan poznati stručnjak izjavio je da još ni trudne žene nisu u opasnosti (poslije mi je dao intervju liječnik, koji je u Kijevu sa svojim saradnicima već masovno abortirao žene).”

Dodaje da je mnogo vremena nakon toga jedna udovica bivšeg vozača kamiona, koji se zvao Kalman Szabadsallasi, pobijedila u sudskom procesu koji je vodila kako bi saznala istinu o muževoj smrti.

“Presudom je rečeno da je njen bivši muž preminuo od posljedica boravka u Černobilu. Čovjek je bio veoma mlad, dobio je rak, izgubio polovinu težine i preminuo. Poslije sudskog procesa (koji je stavio sumnju, jer, ako je ovaj čovjek umro nakon što je bio u Černobilu, svi oni koje su poslali tamo poslani su u životnu opasnost), s kolegom sam počeo tražiti druge vozače”, priča Vujić.

Na listi nekadašnje firme Volan TEFU pronašli su 13 imena. Njih 12 već je bilo umrlo, većina od posljedica karcinoma.

Vujić kaže da vozači nisu znali jedni za druge.

“Jedini koga sam našao živog bio je Istvan Varga i on mi je ispričao o putovanju u Černobil. Ispričao mi je priču u petak, film je prikazan u nedjelju, ali on je već tada bio mrtav”, navodi Vujić.

Nastavio je istraživati jesu li vozači imali mogućnosti saznati u kakvoj su opasnosti zbog putovanja u Černobilj.

Ime elektrane bilo zabranjeno spomenuti

“Našao sam Imrea Marka, koji je sastavio dosje, prema kojem nikog ‘sa vozilima velike rotacije ne smiju slati u Černobil’. Zbog sovjetsko-mađarskih odnosa objavljivanje dosjea bilo je zabranjeno. Iako su neke zemlje odmah zabranile vozačima da idu u regiju, Mađari su sve vrijeme išli, a Istvan Varga se još i kupao u jednoj rijeci blizu Černobila”, prepričava Vujić rezultate svog istraživanja.

Dodaje da je poslije njegovog filma i knjige Optužnica Černobil potraga za mrtvim vozačima, o svemu je više govoreno u Parlamentu Mađarske i pisano u štampi.

Kako kaže, na sudu je bio svjedok u procesu koji je pokrenula još jedna udovica.

“U martu 2000. otišao sam tamo, a posjetio sam i još uvijek aktivni reaktor elektrane. U tu zonu su se već vratili starci kojima je to bilo dozvoljeno. Pokazali su nam onaj dio elektrane koji je još radio. Inače, ime elektrane zapravo je bilo ‘Vladimir Iljič Lenjin’, ali je bilo zabranjeno svako spominjanje tog imena elektrane, jer se tada nije smjela dozvoliti priča kako je eksplodiralo nešto sa Lenjinovim imenom”, objašnjava Vujić.

Vujić je posjetio i grad duhova – Pripjat, izgrađen za radnike elektrane i njihove porodice, a koji je poslije havarije evakuiran.

“U gradu elektrane (to nije Černobil nego mnogo bliži Pripjat), bio sam manje od pola sata. Onda sam morao dolarima platiti vojniku da bi me pustili unutra. Vidio sam i šumu usred grada koji niko nije kontrolisao. U ruci sam imao dozimetar i mjerio zračenje. Dva puta je naglo počeo zviždukati. Najlošije je bilo to što nisam mogao ni vidjeti ni osjetiti opasnost, a ona je bila tu”, prisjeća se Vujić.

Izvor: Agencije