Tužioca ‘nepatriotu’ ne žele beogradski advokati

Advokatska komora Beograda odbila je krajem januara da Vukčevića upiše kao člana, uz obrazloženje Upravnog odbora da je “nedostojan” te profesije (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Bojana Oprijan

Uskratiti pravdu – isto je kao i ne dati bolesniku lek. Bez obzira na kojoj ste strani u sudnici i sudovanju, možete dati svoj doprinos dokle god imate snage. Ovim rečima donedavni tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević objašnjava svoju potrebu da se, posle tužilačkog posla, ubuduće bavi advokaturom.

Prvi – a za sada i do sada jedini – tužilac za ratne zločine u Srbiji, penzionisan prošle godine po sili zakona, opredelio se za advokaturu, ali advokati ga ne primaju u svoje redove. Zašto?

Advokatska komora Beograda odbila je krajem januara da Vukčevića upiše kao člana, uz obrazloženje Upravnog odbora da je “nedostojan” te profesije. Nedostojan je, po oceni, sedam članova tog tela (uz četiri uzdržana i jednan glas protiv), koji su presudili tužiocu da tokom svog 12-ogodišnjeg staža nije bio dovoljno “patriota”. Jer, po njihovim merilima, nije pokazao objektivnost u procesuiranju postupaka prema srpskim žrtvama, dok je, kako tvrde, bio blagonaklon u zaštiti žrtava drugih nacionalnosti.

Vukčeviću je naročito zamerena saradnja sa Natašom Kandić, nekadašnjom direktorkom Fonda za humanitarno pravo, koja je, smatraju njegovi kritičari, “imala preveliku ulogu u Tužilaštvu”.

Sporan ‘slučaj Ganić’

“Nas advokate iritira što su Tužilaštvo za ratne zločine vodile neovlašćene osobe neprijateljske provinijencije za Srbe, poput Nataše Kandić i drugih sličnih nevladinih organizacija. Vukčević je mnoge predmete držao u fiokama”, kaže advokat i član Upravnog odbora Advokatske komore Vladimir Petrović.

Podobni i nepodobni za advokaturu

Advokatska komora Beograda i Advokatska komora Subotice odbile su svojevremeno da u svoj registar upišu bivšu predsednicu Vrhovnog suda Srbije Natu Mesarović i nekadašnju ministarku pravde Snežanu Malović zbog gorljivog zalaganja i učešća u reformi pravosuđa. U toj “reformi” 837 sudija ostalo je bez posla, Ustavni sud kasnije je proglasio takvu odluku neustavnom i naložio vraćanje na posao otpuštenih sudija.

Advokati, takođe, tvrde da je Vukčević, po vlastitom priznanju, pred Upravnim odborom, navodno, izjavio kako je sprečio izručenje Ejupa Ganića, bivšeg člana Predsedništva Republike Bosne i Hercegovine, koga je Srbija teretila za komandnu odgovornost zbog zločina u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, kad su prilikom povlačenja iz Sarajeva 1992. godine stradali pripadnici bivše Jugoslovenske narodne armije.

Petrović na kraju konstatuje: “Dok je nas advokata koji znamo šta se događalo, Vukčević neće biti primljen u Komoru.”

“Mene lično i profesionalno nisu uverili da Vukčević nije dostojan da bude među nama. Za to je neophodna lepeza činjenica i dokaza, koji nisu bili uverljivi u ovom slučaju. Dakle, po pravilima Zakona o advokaturi (ne)dostojnost se utvrđuje na osnovu ponašanja u smislu poročnog života (alkoholisanja, droge, kockanja), zatim vođenja krivičnih prestupa protiv kandidata, ili očigledne pristrasnosti u postupanju pred sudom”, objašnjava Slobodan Šoškić, predsednik Advokatse komore Beograda, koji je jedini glasao za prijem Vukčevića u advokatski esnaf.

Advokati se, ističe on, ne bi smeli unositi i poistovećivati sa delom koje je u pitanju i klijentima koje zastupaju, nego bi profesionalno morali sagledati činjenice. Sa tim nema veze nacionalnost – ni okrivljenih, ni žrtava.

Kandić: Neosnovane optužbe

“Potpuno je neosnovano tvrditi da sam ja ‘vodila Tužilaštvo’, jer to je nezavisna institucija. Ali, naravno da smo vršili pritisak da se, uz naše dokumetovane dokaze i svedoke, pokreću krivični postupci, što i jeste zadatak nevladinih organizacija poput Fonda za humanitarno pravo”, objašnjava Nataša Kandić.

Ona tvrdi da je imala dobru saradnju sa tužilaštvima u Srbiji i u regionu te sa Haškim tribunalom, pre svega u predočavanju dokaza za koje im je podnosila, zahvaljujući velikom iskustvu FHP-a, podršci porodica žrtava i očevidaca zločina.

“Zajednički cilj je procesuiranje ratnih zločina, bez obzira o kom se radi, a zadatak tužioca nije da bude ‘patriota’, nego da postupa na osnovu pruženih činjenica i svedočenja. Sa Tužilaštvom u Srbiji bilo je slaganja i neslaganja, jer sam smatrala da se, pre svega, mora suditi dostupnima, a ne onima u odsustvu. Međutim, oni nisu imali uvek dovoljno hrabrosti da, prvenstveno, pokreću postupke i sude svojim državljanima”, ocenjuje Nataša Kandić.

I dok, s jedne strane, Vukčevića okrivljuju za “nepatriotizam”, a s druge, za zaštitu domaćih “patriota” i politički voluntarizam, on će u srpskom pravosuđu, ipak, ostati upamćen kao prvi tužilac koji je teške zločine pretočio u optužnice i doprineo otkrivanju, pronalažnju i hapšenju najtraženijih haških optuženika Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Gorana Hadžića… Za 12 godina njegovog tužilačkog staža, u kojima je proglašavan “džavnim neprijateljem”, pokrenuti su važni i krupni sudski procesi pred sudom za ratne zločine u Beogradu.

Prvi od njih bio je za ubistva na Ovčari, gde je ubijeno više od 200 hrvatskih zarobljenika posle “oslobađanja” Vukovara u novembru 1991. godine. Potom je pokrenut proces za zločine počinjene u Zvorniku – pripadnicima paravojnih srpskih jedinica “Žute ose”, optuženim za smrt najmanje 700 ljudi iz više naselja opštine Zvornik, kako i za deportaciju 1.822 Bošnjaka.

Selektivna pravda

Povodom odbijanja da tužioca Vladimira Vukčevića uvrste u spisak advokata i zamerki “da nije dovoljno procesuirao predmete srpskih žrtava”, Fond za humanirano pravo upozorava da “pravda za žrtve ne treba da bude selektivna”: “Da Advokatska komora Beograda svoja ovlašćenja koristi u cilju obračuna sa politički nepodobnim osobama, ukazuje i činjenica da se pitanje dostojnosti za bavljenje advokaturom nije postavilo prilikom odlučivanja o upisu u imenik advokata nekih drugih kandidata, poput nekadašnjeg direktora Bezbednosno informativne agencije (BIA) Radeta Bulatovića ili Gorana Petronijevića, čijom dostojnošću se bavio i Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju”, naveo je Fond za humanitarno pravo.

Po savesti i profesionalnom nahođenju

Na tom spisku je suđenje pripadnicima paravojne formacije “Škorpioni” za ubistvo šestorice Bošnjaka u Trnovu, Bosna i Hercegovina, 1995. godine, potom pokretanje procesa za zločine u selu Lovas, za otkrivanje trgovine organima na Kosovu i u Albaniji…

Vukčević navodi da je, zahvaljujući upornosti Tužilaštva za ratne zločine i uz podršku Dika Martina, specijalnog izvestioca Saveta Evrope, te Klinta Vilijamsona, glavnog tužioca Specijalnog tima za istragu o trgovini ljudskim organima, osnovan Specijalni sud za ratne zločine na Kosovu, gde će se ispitivati i ovakvi slučajevi.

“Sve što sam radio – radio sam po svojoj savesti i po profesionalnom nahođenju. Za fer suđenje, uz relevatne činjenice i dokaze i bez političke motivacije, kako, recimo, tvrde za Ejupa Ganića. Sada moju dostojnost ocenjuju upravo nedostojni advokati. Neki su, naime, pod krivičnim gonjenjem, a neki su protiv mene iz čiste osvete ili ličnih razloga. Advokat Petrović mi, recimo, zamera, što nisam zaštito njegovu suprugu da ostane sudija u Sudu za ratne zločine. Na njene presude nisam imao nikakve primedbe, naprotiv – objektivno je presuđivala. A na raspoređivanje sudija nikako nisam ni mogao da utičem”, tvrdi Vukčević.

“Notorna je neistina da je Nataša Kandić imala veze sa našim pokretanjem krivičnih postupaka. Ona je podnosila prijave i dokaze na osnovu istraživanja nevladine organizacije koju je vodila. Neki su bili relevatni, a za druge, čija je dokumentacija bila nepotpuna, postavljali smo joj rok da ih dostavi. To je uobičajena procedura. Nesuvislo je napadati me zbog takve saradnje. Moja savest je čista, za mene su dokazi uvek bili svetinja. Zločini nemaju nacionalnost i toga sam se oduvek držao”, objašnjava Vukčević.

Istinom do pravde

Nasuprot njegovoj savesti je posrnulo srpsko pravosuđe.

“Na žalost, moram reći da je u toku urušavanje sistema u pravosuđu, neizborima ili neadekvatnim izborima, u tužilaštvu, među sudijama i advokatima”, smatra Vukčević.

A što se tiče odbijanja za prijem u Advokatsku komoru Beograda, on obećava da neće odustati, baš kao ni u procesima koje je vodio kao tužilac. Žalbu za odbijanje podneće višoj instanci – Advokatskoj komori Srbije. Ako i taj pravni lek ne pomogne – obratiće se nadležnom sudu.

“Osećam da mogu i treba dalje da pratim svoj životni i profesionalni moto – istinom do pravde”, zaključuje Vukčević.

Izvor: Al Jazeera