Tužilaštvo BiH u ratu s novinarskim slobodama

Nevjerovatno izgledaju pokušaji visokih zvaničnika pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini da odbrane neodbranjivo (loše rezultate), dokažu nedokazivo (da su neopravdano na meti kritika) i osude neosudivo (javnost). Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nakon nemušte reakcije u slučaju “Tegeltija”, koji se pretvorio u slučaj “Pandža i Alešević”, pokazalo je da je bezobzirnije i arogantnije od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. U saopćenju za javnost, između ostalog, prijetećim tonom upozorava da neće trpjeti kritike i prigovore: “S obzirom da su u posljednje vrijeme prisutni svakodnevni i intenzivni pritisci na rad VSTV-a BiH, Tužilaštva BiH, odnosno pravosuđa Bosne i Hercegovine u cjelini, a koji pritisci u određenoj mjeri već počinju ometati redovni rad pravosuđa, Tužilaštvo BiH formiralo je predmet gdje će se sa dužnom pažnjom i u skladu sa zakonom ispitati motivi i razlozi osoba koje putem medija šalju javnosti takve negativne poruke o radu pravosuđa sa ciljem destabilizacije pravosudnog sistema.”

Reakcije dijela javnosti na tu informaciju bile su nevjerica i osuda. Dio nevladinih organizacija osudio je taj čin, rekavši da predstavlja zastrašivanje javnosti krivičnim progonom i narušavanje slobode govora i mišljenja: “Kritike stručne i šire javnosti ili medijsko izvještavanje o radu pravosuđa ne mogu se nikako dovesti u vezu sa ometanjem rada pravosuđa, niti se mogu prikazati kao nedopušteni pritisak. Transparency International BiH smatra da je posljednje saopštenje Tužilaštva BiH pokušaj da se spriječi dalje medijsko izvještavanje o nepravilnostima u radu pravosuđa i ućutka onaj dio javnosti koji je reagovao na natpise o posljednjim aferama u kojim se kao glavni akteri pojavljuju sudije i tužioci.”

Medijski radnici, preko svojih udruženja, istovremeno su izrazili vjerovanje da Tužilaštvo neće iskoristiti ovo saopćenje za privođenje i isljeđivanje novinara i urednika kao u slučaju “Potkivanje”.

Licemjerno je optuživati medije

Potom u pojašnjenju dostavljenom javnom televizijskom servisu Bosne i Hercegovine Tužilaštvo želi umanjiti prijetnju i kaže da se otvaranje predmeta svakako ne odnosi na “profesionalan i nezavisan istraživački rad medija i novinara nego na osobe koje pokušavaju iskorištavati medije i cijelu situaciju za ostvarivanje različitih vaninstitucionalnih i nezakonitih ciljeva i interesa”, stoji u odgovoru na novinarski upit o tome ko su “osobe koje putem medija šalju javnosti negativne poruke o radu pravosuđa”.

Pojašnjenje Tužilaštva Bosne i Hercegovine ne ulijeva povjerenje i ne može mu se vjerovati. Praksa ga demantira. Optužiti medije da su izmanipulirani i upotrijebljeni za stvaranje pritisaka na pravosuđe licemjerno je. Više od 75 posto istražnih radnji i prikupljanja podataka o sumnjivim aktivnostima obave novinari. Na kraju je to priznalo i Tužilaštvo: “U Tužilaštvu BiH smo otvoreni za saradnju sa medijima i mnoge istraživačke članke i tekstove koristimo za potrebe predmeta na kojim radimo”, dodaje se u odgovoru iz te pravosudne institucije.

Podsjećanja radi, u aferi “Diploma” umjesto osobu koja je priznala da prodaje diplome Tužilaštvo je prvo saslušalo novinarku koja je radila istraživanje – gotovo dva sata državni tužilac Oleg Čavka isljeđivao je novinarku Žurnala Azru Omerović. Prema njenom svjedočenju, koje je objavio portal za koji radi, tužilac je rekao da u pozivu nije navedeno u vezi s kojim će okolnostima biti saslušana, tako da je može pitati o svemu što želi. Tužilac se oglušio na odredbe krivičnog zakonodavstva koje kažu da se “ne može saslušati kao svjedok lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne /vjerski službenik, ispovjednik, novinar/ u svrhu zaštite izvora informacije”.

O obavještajnoj aferi, tj. navodima o upadu Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu i vrbovanju bh. državljana na saslušanje u Tužilaštvo Bosne i Hercegovine pozvan je još jedan novinar portala Žurnal Avdo Avdić, koji je i razotkrio aferu. Nakon saslušanja Avdić tvrdi da ga tužilac Čavka nije pitao o aferi o kojoj je pisao nego o njegovim izvorima, kontaktima, te osobama s kojima se sastaje u sarajevskim ugostiteljskim objektima. Pritom je Tužilaštvo odustalo od istrage protiv osoba tretiranih novinarskim izvještajem.

Sljedeći primjer još je očitiji: izjavio ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić nešto protiv, tada, v. d. glavne tužiteljice Bosne i Hercegovine Gordane Tadić i ona ga tužila za klevetu. Općinski sud u Sarajevu u nepravosnažnoj presudi naredio je ministru da isplati 3.000 KM zbog klevete.

I sad najvažnije: tuženi ministar, navedeno je u presudi, dužan je objaviti izreku te presude na Radio-televiziji Bosne i Hercegovine u emisiji Dnevnik 2 nakon pravosnažnosti presude o svom trošku. Sudovi uređuju Dnevnik državnog javnog servisa??? Pritom, objava treba biti plaćena. Trideset godina sam u novinarstvu, od toga 15-ak u televizijskom, ali ovakvu bedastoću još nisam čuo.

Pritisak javnosti

Ovako aljkav pristup ulozi pravosuđa u jednoj zemlji pobrisao je jednim potezom sve ono čime se ona hoće predstavljati. Poništena je težnja ka promoviranju evropskih vrijednosti, otvoreno ugrožena sloboda medija, sloboda kretanja, pravo na slobodu okupljanja i mišljenja.

Pritisak javnosti na koji se u prvom saopćenju žali Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nesrazmjeran je količini proizvedenih, u najmanju ruku, sumnjivih situacija. Možda bi, zbog svega, trebalo razmisliti o prijedlogu da se glavni tužitelj / tužiteljica potvrđuju odlukom parlamenta jer ovakav nekontroliran proces, pun samovolje i zloupotreba pod krinkom nezavisnosti, dugoročno nije održiv i mogao bi proizvesti brojne probleme. Protivnike takve ideje koji tvrde da bi se time direktno politički utjecalo na rad dijela pravosudnog sistema pitam – zar taj utjecaj sada ne postoji, skriven i lišen svake kontrole? I, drugo, zar nije logično da imenovanje onoga ko u sudskim sporovima zastupa državu bude potvrđeno u parlamentu? Proces imenovanja treba ostati u okvirima struke. I, naravno, izmijeniti Zakon o VSTV-u kako bi ono funkcioniralo u skladu sa svojom misijom.

Odbijanje VSTV-a da raspravlja o saopćenju Tužilaštva bijeg je od odgovornosti. Pritom je u javnost ispaljeno poznato opravdanje kad se u Bosni i Hercegovini ne želi tražiti rješenje problema. Članovi VSTV-a podijelili su se po nacionalnoj osnovi. Podržavaoci postojećeg stanja i ličnosti koje vode pravosuđe u Bosni i Hercegovini sarkastično tvrde da su problem u pravosuđu Bosne i Hercegovine tužiteljica Gordana Tadić, članica VSTV-a Ružica Jukić i predsjedavajući tog tijela Milan Tegeltija zato što su to dvije Hrvatice i jedan Srbin. Uz aluziju da nazovikampanju protiv njih vodi sarajevski (čitaj: bošnjački) politički milje.

Nije problem njihova nacionalna pripadnost nego njihovo gledanje na pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini i njihovo odbijanje odgovornosti za stanje u kojem je. Navođenje samo njihovih imena i nacionalnosti tendenciozno je odmicanje od suštine. Da su problem samo njih troje, problema ne bi bilo. Problem je bila i bivša predsjednica Suda Bosne i Hercegovine Meddžida Kreso i tužiteljica Dalida Burzić i bivši tužioci Milorad Barašin i Goran Salihović i da ne nabrajam dalje. Spisak je dug. Krug je zatvoren, nema nezavisne kontrole; kadija se tuži, kadija sebi sudi i kao rezultat imamo ovakvo stanje.

Uprkos svom skromnom dometu, javnost jedina može izvršiti djelotvoran pritisak za pokretanje promjena u pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini. Nije ovo poziv na revoluciju nego na borbu protiv otuđenog centra koji moć dodatno želi osuvereniti. Nakon pokušaja “potkivanja” vrijeme je za provjetravanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera