Oglasi

Tursko-ruske ekonomske veze: Narušene, ali ne i prekinute

Osnove se nisu toliko mnogo promijenile i ne vjerujte onima koji kažu da je sve gotovo, jer nije.
Rusija ograničava uvoz turskog voća i povrća u okviru sankcija AnkariAP

Piše: Dimitar Bechev

Kolika je šteta nanesena ekonomskim odnosima aktulenom svađom Rusije i Turske? Ne beznačajna, može se zaključiti. Moskva je uvela brojne mjere kako bi kaznila Ankaru za rušenje ruskog borbenog aviona u novembru.

Na crnu listu je stavila određene poljoprivredne proizvode, suspendirala je bezvizna putovanja, poništila čarter letove koji prevoze ruske turiste do turskih odmarališta na Mediteranu i na Egejskom moru, maltretirala je vozače kamiona na graničnim prelazima, signalizirala da će brojne transportne dozvole biti poništene, te nametnula restrikcije turskim građanima koji rade ili žive na ruskoj teritoriji.

Ruski premijer Dimitri Medvedev je čak prijetio da će poništiti "velike projekte". Nedugo nakon toga je ministar energetike Aleksandr Novak objavio da su obustavljeni pregovori o Turskom toku, odnosno o plinovodu za zemni plin.

Glasine su se raširile da su otkazani predgrađevinski radovi za nuklearnu elektranu Akkuyu, koju Rusi trebaju graditi u Turskoj. Turske građevinske kompanije koje rade na unosnim poslovima u Rusiji su također izložene riziku.

Obostrani gubitak

Turska ima dobre razloge da bude zabrinuta. Kako je propustila priliku da iskoristi značajne trgovinske beneficije koje su se pojavile zbog sankcija koje je Zapad nametnuo Rusiji, Turska sada trpi udarac. Kao i vlasnici hotela u Antaliji ili uzgajivači voća i povrća u susjednoj regiji Adana, i ruski potrošači će sigurno podijeliti njihov bol.

Kupci u Jekaterinburgu ili Pskovu će uskoro plaćati skuplje paradajz kupljen u lokalnim supermarketima, s obzirom da do 20 posto paradajza dolazi iz Turske. Ali iako se gubici ravnomjerno raspoređuju među milionima potrošača u Rusiji, turski izvoznici su najranjivija stranka.

Postoji dobar razlog da se očekuje da energija, okosnica rusko-turskih trgovačkih veza, nastavi da bude u dobrom položaju.

Počnimo sa Turskim tokom. Odluka da se obustavi taj projekt je manje značajna nego što se to čini. Projekt je neplanirano najavio ruski predsjednik Vladimir Putin tokom posjete Turskoj u decembru 2014, što je iznenadilo i Tursku i menadžment Gazproma. Ali plinovod za zemni plin nije mnogo napredovao.

Moskva i Ankara se dugotrajno spore u vezi cijena zemnog plina. Krajem oktobra je BOTAS, turski distributer zemnog plina, najavio je da će Gazprom izvesti pred međunarodnu arbitražu.

Reduciranje obaveza

Rusija je već reducirala prethodno preuzete obaveze, pa je snizila godišnji kapacitet plinovoda sa 63 na 32 milijarde kubnih metara. Turski zvaničnici su bili zapanjeni kada je Novak u junu potpisao memorandum o razumijevanju sa grčkim ministrom energetike Panagiotisom Lafazanisom, kako bi plinovod Turski tok produžio u Grčku, čime bi trgovački terminal bio na grčkoj strani granice.

Ekskluzivna trgovina zemnim plinom između Rusije i Turske, koja datira od osamdesetih godina prošlog stoljeća, ne može se jednostavno zanemariti. Turska preuzima otprilike petinu ruske isporuke u Evropu, a ta zemlja je drugo najveće tržište Gazproma nakon Njemačke.

Za razliku od Evropske unije, potražnja u Turskoj robusno raste zahvaljujući faktorima kao što su demografija, industrijski rast te rastuća plinofikacija kućanstava.

Potrošnja bi mogla skočiti za 1,5 put početkom naredne decenije. Između 1990. i 2012, proizvodnja energije iz zemnog plina je desetostruko uvećana, a smatra se da bi ovaj trend mogao rasti do najmanje 2030. godine.

Uz sva politička miješanja u poslovne odluke Gazproma, kompanija će se što duže držati udjela od 60 posto, koliko drži na turskom tržištu. Tipičan primjer kako ovisnost ne ograničava samo kupce, već i izvoznike.

Energetske ovisnosti

Može li se Turska riješiti ovisnosti o ruskom zemnom plinu? Možda može. Bilo je živahnog govora o odmaku od Rusije i Irana (drugog najvećeg snabdjevača Turske), ka KurdskoJ regionalnoj vladi u Iraku, ka Azerbejdžanu, Turkmenistanu te Istočnom Mediteranu.

Na ponudi je i ukapljeni zemni plin iz Katara, Alžira, pa čak i iz Nigerije. Proteklih dana je turski premijer Ahmet Davutoglu posjetio Azarbejdžan, dok je predsjednik Recep Tayyip Erdogan bio u Dohi kako bi dogovorio dodatne količine ukapljenog zemnog plina.

Zahvaljujući svojoj geografskoj poziciji, Turska teži da postane tranzitna zemlja ili čak trgovački centar duž takozvanog Južnog koridora, koji povezuje Evropu s Kaspijskim morem i Centralnom Azijom.

Davutoglu je u Bakuu najavio da će Transanadolijski plinovod (TANAP) biti završen 2018, godinu dana prije predviđenog roka. Međutim, teško da će priljev šest milijardi kubnih metara kaspijskog plina promijeniti tursko tržište i istisnuti Gazprom, iako bi skoro sigurno mogao spustiti cijene.

Jedini način da se situacija u potpunosti promijeni jeste ako ukupni kapacitet TANAP-a naraste sa 16 na 31 milijardi kubnih metara, na čemu insistira turska vlada.

Nuklearna sila

A šta je sa nuklearnom elektranom Akkuyu? Projekt vrijedan 20 milijardi dolara nikad nije išao glatko zbog finansijkog modela na kojem je baziran i zbog njegovih ogromnih razmjera.

Turska vlada nije bila sklona tome da pruži finansijske garancije ili poreske olakšice Rosatomu, koji posjeduje 100 posto kompanije koja će izgraditi i upravljati postrojenjem. Ako se projekt otkaže, strana koja raskida ugovor će morati da plati pozamašnu odštetu koja može iznositi i do 15 milijardi dolara.

Turska i Rusija se zbog toga igraju mačke i miša; nijedna ne želi da bude ta koja će prekršiti sporazum i suočiti se sa odštetom. Rosatom je imao značajna ulaganja u Akkuyu, tako da je već potrošio milijardu dolara – ili značajno više, kako navode turski zvaničnici.

U isto vrijeme, suprotno vlastitoj retorici, Turska bi mogla imati problema da nađe drugu kompaniju koja bi preuzela projekt. Drugim riječima, prerano je da se otpiše dogovor.

Tu je i ironičan rasplet događaja, da će nuklearna energija reducirati potražnju za električnom energijom dobivenom iz elektrana koje rade na (ruski) plin.

Na kraju, kada se radi o nafti, Turska nije ovisna o Rusiji. Uvoz ruske sirove nafte iznose bijednih tri posto ukupne količine. Štaviše, ruski izvoz je uglavnom preusmjeren sa Crnog mora i turskih tjesnaca na Baltik.

Sigurno je da rusko-turske ekonomske veze prolaze kroz težak period. Ipak, osnove se nisu toliko mnogo promijenile. Ne vjerujte onima koji kažu da je sve gotovo. Jer nije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.