Tursko-kurdski rat u Siriji je još moguć

Predio istočno od rijeke Eufrat u Siriji i dalje svjedoči rastućim tenzijama dok se nefunkcionalnost u odnosu između Turske, SAD-a i Sirijskih demokratskih snaga (SDF) koje vode Kurdi ispoljava.

U proteklih nekoliko sedmica Turska je nagomilala vojnike na sirijskoj granici, vršeći pritisak na Trumpovu administraciju da podrži sigurnu zonu na sjeveroistoku Sirije koja bi otjerala borce SDF-a dalje od tursko-sirijske granice. Time je Ankara uspjela skrenuti pažnju javnosti sa američkih prijetnji sankcijama jer je Turska kupila ruski raketni sistem S-400.

To je također omogućilo turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu da promijeni narativ kod kuće nakon poraza njegove stranke na istanbulskim izborima za gradonačelnika i pokaže svom biračkom tijelu da poduzima mjere u vezi pitanja sirijskih izbjeglica. Erdogan planira premjestiti 700.000 sirijskih izbjeglica u pogranična područja koja namjerava preoteti od kurdskih boraca.

Ankarine prijetnje napadom duž svoje granice sa Sirijom uspješno su satjerale američku vladu u ćošak i u ishitreni sporazum da se uspostavi sigurna zona u sjevernoj Siriji. Međutim, ovaj slabi sporazum mogao bi stvoriti preduslove za tursko-kurdski rat.

Problem je u sitnicama

Sadržaj sporazuma od sedmog augusta ostaje nejasan budući da su obje strane dale poprilično neodređenu zajedničku izjavu. On određuje da će Turska i SAD „uspostaviti što je prije moguće zajednički operativni centar u Turskoj da koordiniraju i upravljaju uspostavljanjem sigurne zone zajedno i ta sigurna zona će postati mirovni koridor“.

Erdogan je interpretirao ovu najavu kao početak procesa sigurne zone dok je njegov ministar odbrane Hulusi Akar rekao „svjedočili smo sa zadovoljstvom da su naši partneri prišli bliže našoj poziciji“.

Pentagon se doimao oprezniji i primijetio je da je postignut sporazum samo o formiranju zajedničkog centra za vojne operacije i u vezi „sigurnosnih mehanizama“ ali je natuknuo da je potrebno još pregovora prije nego se uspostavi „sigurna zona“.

Međutim, dva najspornija pitanja u ovim pregovorima ostaju neriješena: veličina ove sigurne zone i ko je kontroliše. Iako postoji sporazum u vezi njene dužine, 140 kilometara sve do iračke granice, još nema konsenzusa o njenoj dubini.

Najnovija američka ponuda je bila pet kilometara demilitariziranog pojasa i dodatnih devet kilometara bez teškog naoružanja; Turska pak insistira na najmanje 30 kilometara dubokoj zoni iz koje su svi kurdski borci povučeni. Pitanje ko će pružiti sigurnost u ovoj sigurnoj zoni također ostaje neodgovoreno: Turska želi imati punu kontrolu, dok Trumpova administracija preferira američke i evropske vojnike.

Ruski faktor

Treća strana u ovoj jednačini, SDF brine se jer gubi ono što je teškom mukom osvojila u sjeveroistočnoj Siriji u toku protekle četiri godine. Da bi se zaštitila protiv ovoga, predlagala je da se ponovo otpočnu pregovori sa Rusijom i sa sirijskim režimom. Moguće je da će SAD intervenisati da ih u tome spriječi, kao što je uradio prošlog februara kada je SDF uključio Moskvu i Damask u pripreme za Trumpovu odluku da se povuče iz Sirije.

Interesi sirijskog režima, Rusije i SDF-a su sada usklađeni budući da oboje odbacuju američko-turski sporazum. Moskva bi mogla potencijalno pokvariti stvar ako se njen utjecaj na SDF proširi ili bi se barem mogla pitati u onome što bi se moglo dalje desiti.

Rusija također ima opciju da prijeti da će intenzivno bombardovati Idlib da izvrši pritisak na Tursku da ne nastavlja sa ovim sporazumom, što bi potencijalno moglo prisiliti više od tri miliona dodatnih sirijskih izbjeglica na tursku granicu. Ankara se također može osvetiti povećavanjem podrške za naoružane grupe i nanijeti dodatne gubitke sirijskom režimu i ruskim prednostima.

Da bi pomogli da se smanji pritisak na kurdske borce zapadno od Eufrata, Jedinice za zaštitu naroda (YPG) su eskalirale od prošlomjesečnih vojnih operacija protiv turskih meta istočno od Eufrata. Ostaci grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) iskorištavaju ove razlike pokrenuvši svoje napade istočno od Eufrata.

Zapravo, izvještaj Pentagona objavljen šestog avgusta upozorio je da se ISIL ponovo diže u Siriji a SDF nije spreman da nastavi ovu bitku bez američke podrške.

Mogući sukob

Zaraćene strane na sjeveroistoku Sirije zaista su više uključene u učvršćivanje svoje kontrole nad sirijskim teritorijama nego u održavanju mira i stabilnosti. Turska vlada zna da Bijela kuća neće izložiti riziku živote američkih vojnika u Siriji i to koristi kao svoju prednost, pokušavajući da izvrši pritisak na Trumpovu administraciju da pristane na njene zahtjeve u odgovoru na turske prijetnje. Trenutno ova strategija daje rezultate i Erdogan je promijenio Trumpove kalkulacije u Siriji. Nije više važno da li Erdogan blefira ili ne o potencijalnom upadu u Siriji, Trumpovu administraciju je Ankara izgleda satjerala u ćošak i u ovim pregovorima pokazuje slabost.

Nedavno zaključeni američko-turski sporazum tiče se tenzija istočno od Eufrata s vojne i tehničke tačke gledišta, ne s političke, što podsjeća na prethodne eksperimente sa deeskalacijom u Siriji u okviru procesa u Astani. Ako se SAD direktno ne pozabavi škakljivim političkim pitanjima, dvije zaraćene strane, Turska i SDF, će se u konačnici sukobiti u direktnom ratu.

Kako pokazuju primjeri Afrina i Manbija, lako je izvršiti invaziju ili postići dogovor ali teže je održati stabilnost. Oko čega god se SAD i Turska slože suočit će se s izazovom nestabilnosti i potencijalne eskalacije sukoba ako nema političkog pomirenja između turske i kurdske strane, i još važnije šireg sirijskog političkog rješenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera