Tursko-katarski izuzetak

Katar i Turska prije revolucije su predstavljali izuzetak u islamskom i arapskom kontekstu (Al Jazeera)

U arapskom svijetu vrlo se malo pisalo o fundamentalizmu, odnosno aktivnom fundamentalizmu, koji gotovo da karakterizira arapsku misao s njenim islamskim, nacionalnim i liberalnim referencama. Za fundamentalizam je karakteristično to da u prvoj fazi nastoji govoriti u ime fundamenta – iako u tome učestvuje zajedno s drugima – a zatim prelazi u fazu potpune dominacije.

Dešavanja i napetosti u Perzijskom zaljevu, s kojima smo se mogli upoznati ovih dana, kada se država Katar našla na meti žestokih napada, navode na dublje promišljanje o uzrocima koji počivaju u regionu i islamskom i međunarodnom okruženju.    

Fundamentalizam i politički islam

U arapskom svijetu postoje tri osnovna sukobljena fundamentalizma: cionistički, vehabijski i homeinijski. Cionistički se primarno veže za židovsko, vehabijski za sunitsko, a homeinijski za šiitsko učenje.

Ako se veza s cionizmom jasno pokazala zbog povezanosti s rasističkim pokretima koji su se pojavili s državom / nacijom i fenomenom doseljeničkog kolonijalizma, vezu s vehabizmom prati dosta konfuzije zbog preklapanja između vehabizma i početaka lokalne reforme, prije osvrtanja na dešavanja na sjevernoj obali Mediterana (evropska renesansa).

I veze s homeinizmom prate brojne nejasnoće zbog artikulacije onoga što je bilo između njega i ideje revolucije. Khomeini je bio islamski lider koji odstupa od ideje “čekanja” skrivenog imama, što podrazumijeva da u periodu čekanja pravovjerni učenjaci obavljaju ulogu vodstva.

Revolucija se u arapskom kontekstu suočila s dva glavna razloga koji su spriječili uspostavljanje političkog entiteta, poput turskog i iranskog. Stoga je slogan revolucionara glasio: “Narod želi obaranje režima”, “Narod želi oslobađanje Palestine”. Ako se terorizam doda okupaciji i tiraniji u sprečavanju izgradnje arapskog entiteta, onda se dobije trougao: uzurpacija – tiranija – terorizam.

Osim ova tri fundamentalizma, evidentna je i pojava političkog islama, koji nije bio udaljen od sukoba s cionističkim entitetom te borbe protiv tiranije koju su, u osnovi, predstavljali arapski režimi, kao plod tzv. pljačkaške države.

Fenomen političkog islama historijska je pojava: kako ima početak, tako ima i kraj. Započinje s pokretanjem “političke retorike”, a završava s “legislativnim diskursom”, koji se opisuje kao “prva reforma” (vehabije i senusije), a ima koristi i od “reformatorskog diskursa” kao “druge reforme” (Jamal al-Afghani, Mohammed Abduhu, Rashid Rida).

Što se tiče kraja ove pojave, ona je dosegla vrhunac u razdoblju dominacije “pravde i razvoja”, kada politički islam dolazi u jednom drugom identitetu koji nije izvan društvenog i patriotskog. To je faza u kojoj demokratija pušta korijene na ruševinama tiranija u arapskom svijetu.

Na ovaj način imamo precizno mjerilo za svako razdoblje i njegove karakteristike, pa bi uspostavljanje demokratije bilo dokaz da je politički islam došao u fazu “pravde i razvoja”. Opstrukcije ili prolongiranje njenog uspostavljanja dokazuju da politički islam još nije došao do spomenute faze, za šta je odgovorno prisustvo strukturalnih prepreka koje nisu pomogle u tome da se razdvoji misionarsko od političkog djelovanja, kao što je to slučaj u Tunisu (pokret Nahda).

Vehabizam i homeinizam dva su fundamentalizma naoružana legislativnim diskursom u svojoj sektaškoj i ekskluzivističkoj formi. Ovo ih čini, u usporedbi s fenomenom političkog islama, intelektualnim sunovratom i retrogradnim pristupom koji sprečava uspostavljanje slobode i građanskog koncepta.

Politički islam bio je pod velikim utjecajem ova dva fundamentalizma u pozitivnom i negativnom smislu. Rukovodstvo Muslimanskog bratstva potražilo je azil u Saudijskoj Arabiji tokom 1960-ih za vrijeme sukoba između Bratstva i egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera, što spada u glavne razloge koji su obojili njihov diskurs u “legislativni” ton. Čak su se i približili zahtjevima za primjenu šerijatskog prava.

Islamska revolucija u Iranu ostavila je dubok trag na Muslimansko bratstvo i politički islam, u smislu borbe i revolucije u ime vjere protiv nepravednika, podrške obespravljenima, priklanjanju siromašnima i borbi protiv arogancije u svijetu.

Prepreke uspostavi demokratije

Prepreke koje stoje na putu političkog islama u arapskom kontekstu da dođe do faze “pravde i razvoja” (a samim tim i uspostave demokratije i građanskog koncepta) unutrašnjeg su karaktera, od kojih je najznačajnija nemogućnost potpunog oslobađanja od diskursa u kojem se insistira na religijskom pravu. S druge strane, pak, postoje i objektivni razlozi, prije svega tri spomenuta fundamentalizma.

Ti fundamentalizmi učestvovali su u borbi protiv revolucije u arapskom kontekstu. Cionistička tvorevina diči se time da je jedina demokratija u moru arapskog despotizma, svjesna da je arapska svijest otkrila organsku vezu između otpora i građanskog koncepta, čime se pravi uvod u nestanak ove tvorevine. To sažima naš odnos sa demokratskim Zapadom, koji nas je kolonizirao, a zatim krivio zbog nerazvijenosti. Isti taj Zapad ne želi da se mi oslobodimo diktatorskih režima.

Vehabijski fundamentalizam imao je vodeću ulogu u marginalizaciji revolucije u Egiptu. Ona se morala sasjeći u korijenu jer bi njen uspjeh u Egiptu, barem kad je riječ o strateškim tokovima, značio pripisivanje arapskog karaktera ovoj revoluciji. Međutim, politički islam ni u kojem slučaju nije mogao biti osnova ovog iskustva i njen politički generator. Također, vehabijski fundamentalizam imao je veliku ulogu u finansiranju radikalnih skupina i njihovom naoružavanju.

Homeinizam je pronašao prostor za djelovanje i podršku arapskom sistemu diktature kroz izmišljanje razlika između revolucije i otpora u sirijskom kontekstu. On u suštini pravi razliku između “organskog” otpora, čije uvjete pronalazi u osnovnom okviru (Gazi, naprimjer), te instrumentaliziranog otpora. Zbog takvog razumijevanja stvari preusmjerava oružje s Maroun El Rasa i Bint Jbeila (Liban) na Al-Qusayr, Yabrud i Halep (Sirija).

Homeninizam je uspio sektaški podijeliti i marginalizirati tri arapske države: Irak (u saradnji s Amerikancima), Siriju (u saradnji s Rusima) i Jemen (u saradnji sa sektaškom manjinom i ostacima režima).

Ova tri fundamentalizma susrela su se i na sirijskoj teritoriji, gdje su uložila veliki napor da politički islam, koji je imao veliku podršku na svim slobodnim demokratskim izborima te osigurao uvjete socijalnog bunta, nikada ne bude uvjet za uspostavljanje demokratije u arapskom kontekstu.

Također, postoje okolnosti u međunarodnim odnosima vezane za tradicionalne interese, ali i neke nove, koje su doprinijele dokidanju svih pozitivnih refleksija na koje se tok političkog islama mogao osloniti krećući se u pravcu uspostave demokratije u arapskom svijetu.

Politički islam, nesumnjivo, ima svoje unutrašnje probleme koji ga sprečavaju da nametne sebe kao uvjet za uspostavljanje demokratije i građanskog društva. Ova uloga, nažalost, u arapskom kontekstu počela se smanjivati do te mjere da je politički islam u nekim djelovima arapskog svijeta postao samo strana u političkim pregovorima. Time se iznova proizvodi tiranija u formi lobija i kriminalnih grupa, čiji je interes isključivo materijalna korist. Pritom se koristi okvir predstavničke demokratije, koja nije u stanju osigurati slobodu i društvenu pravdu.

Podrška i solidarnost

Međutim, ono što se desilo s neuspjelim pokušajem vojnog udara u Turskoj te podizanje tenzija u Vijeću za zaljevsku saradnju (GCC) ukazuje da se politički islam vraća u fokus kao strana u međunarodnoj konfrontaciji, koja nije odvojiva od starih kolonijalnih interesa. Ovaj sukob neće biti daleko od onoga što se želi postići revolucijom, otporom i konceptom građanskog društva.

Ovdje dolazi na red govor o tursko-katarskom izuzetku. Turska, kao obrazac političkog islama koji je dosegao etapu pravde i razvoja i utemeljio svoju specifičnu demokratiju, te Katar, kao logistička i medijska podrška otporu i revolucijama, zajedno predstavljaju dvije glavne pritoke rijeke revolucije, otpora i građanskog koncepta (čime se podržavaju revolucija i demokratizacija iako se one nisu nazivale demokratskim).

To ove dvije države čini glavnim stubovima podrške jednom od glavnih uvjeta za uspostavu demokratije u arapskom kontekstu, a to je koncept političkog islama. Preciznije rečeno, skupine Muslimanska braća, koja se sada optužuje za terorizam.

Ovo objašnjava zašto se Turska našla na meti vojnog puča, zašto se Katar želi uništiti, ali i njihovu međusobnu podršku i solidarnost. Te dvije države prije revolucije su predstavljale izuzetak u islamskom i arapskom kontekstu, dok su u novonastaloj situaciji bile posrednici između država otpora i država koje su za normalizaciju odnosa s Izraelom.

Katar i Tursku cionisti su kaznili posredstvom “arapskih cionista”, ne zbog podrške terorizmu koja im se pripisuje već zbog toga što su stali na stranu otpora / revolucije. Nikad nije zabilježeno da su Katar i Turska imali ijedan negativan stav prema otporu ili revolucijama u arapskom kontekstu uprkos utjecaju interesa na politiku i ponašanje režima u izrazito nestabilnom ambijentu u arapskom svijetu.

Ova dva stava ne mogu se odvojiti od onoga što je poznato kao kontekst podrške revolucijama za slobodu i građanski koncept, kojima se želi izgraditi jedan jezički, ekonomski i politički entitet, sličan kontekstima koje su izgradile Turska i Iran.

Odnosi između Turske, Irana i arapskog svijeta neće postići ravnotežu osim uspostavom arapskog entiteta, koji je uvjet za ukidanje tri negativna elementa: terorizma, vojnih udara i uzurpacije. Uprkos pojedinim pozitivnim pokazateljima, čini se da je to još daleko.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera