Oglasi

Turska vanjska politika i mit o novom osmanskom dobu

Iako mnogi smatraju kako je turska vanjska politika ekspanzionistička, ona je zapravo odbrambena i pragmatična.
Povratak turskih trupa nakon zajedničke patrole sa američkim vojnicima septembra 2019.Reuters

Posljednjih godina, sve više samopouzdanija vanjska politika Turske osjetila se širom njenog susjedstva. Ovog jula, nakon sukoba Azerbejdžana i Armenije u Nagorno-Karabahu, Ankara je pokrenula vojne vježbe sa azerbejdžanskom armijom, jasno poručivši kako stoji uz svog saveznika.

Tokom maja, turska vojna podrška pomogla je međunarodno priznatoj Vladi nacionalnog jedinstva (GNA) u Tripoliju da protjera snage odmetnutog vojnog komandanta Khalife Haftara, koji ima podršku Rusije, Egipta i UAE-a, sa većeg dijela zapadne Libije.

Turska vojna intervencija je u februaru blokirala pokušaj sirijskog režima i njegovih iranskih saveznika da preuzme posljednje pobunjeničko uporište u sirijskoj provinciji Idlib i nagnala Moskvu da poštuje dogovor iz 2018. o deeskalacijskoj zoni.

Zaista, danas turska vanjska politika ima utjecaja od Zapadnog Balkana i Kavkaza do Zaljeva i sve do Roga Afrike. Ovo je nagnalo neke analitičare sa tursku politiku tretiraju kao „novo-osmanske“ ambicije za regionalnom hegemonijom. Ukazujući na zvaničnu retoriku, oni su zaključili kako je strategija Ankare vođena „novo-otomanskom ideologijom“.

No, mimo retorike i simboličnih poteza, turska vanjska politika više izgleda defanzivno u prirodi i određena sa tri glavna stava: Unutrašnja stabilnost i teritorijalni integritet; Primjećena prijetnja o toga da regionalni rivali popune vakuum na Bliskom istoku nastao odlaskom SAD-a; te Energetska nezavisnost

Odbrana domaće stabilnosti

Turske projekcije sile označavaju jasno odvajanje od ranih godina Vlade Stranke pravde i razvoja (AKP) koja se bavila doktrinom „nula problema sa susjedima“ koju je razvio tadašnji ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu. Ovu doktrinu su nadmašila dešavanja „Arapskog proljeća“ i vakuum nastao povlačenjem SAD-a iz Iraka 2011. godine.

Žurba raznih regionalnih sila da odrede ishod arapskih ustanaka 2010. i 2011. godine, te smanjenje američkog interesa u regiji, natjerali su Tursku sa razmotri svoj regionalni pristup. Sukob iz 2015. sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK), koja je vodila oružani ustanak protiv turskih država više od 40 godina, te neuspjeli pokušaj puča 2016. samo su ojačale ovo razmatranje pošto su turski lideri sve više postali zabrinuti zbog vanjskih prijetnji domaćoj stabilnosti.

Turski Ustav je 2017. doživio promjene kako bi se predsjedništvu dale velike ovlasti u području vanjske i sigurnosne politike, što je dozvolilo predsjedniku Erdoganu da vodi dosta sigurniju regionalnu strategiju.

Prva veća promjena politike desila se u Siriji. Do 2016. je Ankara shvatila kako je izgubila šansu da oblikuje ishod sirijskog sukoba. Iako ima 900-kilometarsku granicu sa Sirijom, postalo je jasno kako nije uspjela postići nijedan od svojih ključnih ciljeva u sirijskom građanskom ratu: Uklanjanje režima Bashara al-Assada i postavljanje prijateljske vlade u Damasku.

Suprotno od toga, Rusija i Iran, obje države koje ne graniče sa Sirijom, bile su uspješnije u osiguranju svojih interesa u ovoj ratom razorenoj državi. Uspjeli su sačuvati Assadov režim i obustaviti napredak opozicije koju je podržavala Turska.

Nakon ruske vojne intervencije septembra 2015. u korist Assadovog režima, turska mogućnost utjecaja na tok sukoba bila je svedena na minimum. Američka podrška Jedinicama narodne zaštite (YPG), sirijskom ogranku PKK, u borbi protiv ISIL-a također je razbudila turske vlasti i natjerala ih da ponovo razmotre svoju politiku prema Siriji.

Rezultat toga je uspostava skromnijeg cilja: Sprečavanje uspostave kurdske enklave (sa dominacijom PKK-a) duž južne granice što bi moglo destabilizirati turske regije sa Kurdima. Ankara je olabavila svoj stav oko al-Assada kako bi dobila rusku podršku za svoju vojnu intervenciju na sjeveru i sjeverozapadu Sirije kako bi ispunila svoj novi cilj.

Tako su turski interesi u Siriji ostali vezani za područja uz granicu i više nisu posvećeni budućnosti režima u Damasku. Suzbijanje destabilizirajućih posljedica sirijskog rata u samoj toj državi postali su glavna briga Ankare

Regionalne prijetnje i energetska nezavisnost

Važan pogon turske vanjske politike je i energetska sigurnost koja se sama povezala sa raznim prijetnjama koje dolaze od regionalnih rivala. Trenutno, Rusija i Iran pokrivaju približno 80 posto turskih potreba za energentima. Rivalstvo sa obje države stavlja Ankaru u delikatnu poziciju.

Zbog toga Turska posljednjih godina vodi politiku diverzifikacije izvora energije i povećava napore potrage za izvorima energenata u područnim vodama, među kojima je i Sredozemno more. Ovo direktno utiče na njenu politiku prema Libiji.

Kada je izbio drugi građanski rat u Libiji 2014. godine i kada je Haftar pokušao ujediniti Libiju pod svojom upravom, Turska se nije činila zainteresiranom da bude značajniji akter libijskog sukoba. Njena pažnja je bila fokusirana na svog susjeda Siriju i druge bliske prijetnje. Turska podrška GNA-u u Tripoliju je bila ograničena na medijsku i diplomatsku podršku.

Uspostavljanje Plinskog foruma istočnog Mediterana (EMGF) početkom 2019. godine, čiji su članovi Egipat, Grčka, Kipar, Izrael, Italija, Jordan i Palestinska uprava, povećalo je turski osjećaj nesigurnosti pošto je bila isključena iz ovog regionalnog dogovora transformacije istočnog Mediterana u veće energetsko čvorište.

Tada je Turska uvidjela Libiju kao najbolju šansu da uzvrati na pokušaje da je izoliraju. Povećano neprijateljstvo od strane Egipta i UAE-a je dodatno ubrzalo ovu promjenu politike.

Novembra 2019. godine, turska Vlada je potpisala sporazum sa GNA o pomorskim pravima u Mediteranu čime su u biti promjenjene granice ekskluzivnih ekonomskih zona u istočnom Sredozemlju, što je bio signal turske namjere da blokira svaki projekat izvoza energije Evropi bez njene dozvole. Stoga je opstanak GNA u Tripoliju postao centralni turski interes. Kada je Haftar obnovio svoju ofanzivu na Tripoli ranije ove godine, Turska je snažno stala uz GNA i promijenila dinamiku libijskog sukoba.

Regionalno rivalstvo sa UAE-om, za koga Turska sumnja da ima udjela u pokušaju puča 2016. i u podršci YPG i PKK, također je ponukalo Ankaru da 2017. djeluje protiv blokade Katara, njenog glavnog arapskog saveznika i sve više bitnog distributera plina.

Turska Vlada je tumačila djelovanje UAE-a, Saudijske Arabije, Bahreina i Egipta kao pokušaj promjene režima u Dohi – svojevrsnu reprizu pokušaja puča u Turskoj.

Od 2011. godine, Abu Dabi sa svojim saveznicima u Rijadu pokušava potkopati jačanje snaga bliskih islamistima široma arapskog svijeta, a sa kojima je Ankara našla zajednički teren. Tokom 2013. je UAE pomogao orkestriranje vojnog udara protiv demokratski izabranog predsjednika Egipta Mohameda Mursija.

Nakon neuspjelog puča u Turskoj, UAE je tražio od Saudijske Arabije i drugih regionalnih saveznika da idu protiv Katara. Podrškom Kataru, Turska se zapravo brani i učvršćuje svoju poziciju vis-a-vis svojih rivala. Parlament Turske je hitno ratificirao vojni sporazum sa Dohom i trupe su bile razmještene u savezničku državu kako bi se spriječila moguća saudijsko-emiratska vojna akcija.

Stoga, ono što izgleda kao agresivna turska politika skriva odbrambeni pragmatizam, a ne ambicije povratka Osmanske slave. Zaista, u većini svojih projekcija djelovanja, turski potezi su bili iznuđeni vanjskim okolnostima, a ne ekspanzionizmom. Ovo je jedna od mnogih posljedica američkog povlačenja sa Bliskog istoka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.