Tuđmanova ostavština i mirna reintegracija Vukovara

Vukovar i Podunavlje su bez ispaljenog metka integrirani u hrvatski politički sistem, piše autor (EPA)

Nakon što je na primanju u povodu Božića prema Julijanskom kalendaru, u organizaciji Srpskoga narodnog vijeća, hrvatski premijer Andrej Plenković izjavio da je “proces mirne reintegracije jedna od najvećih ostavština predsjednika Franje Tuđmana, na kojem treba graditi, jer je taj model spriječio brojne nove žrtve”, odmah u nastavku, na rečenicu da njegova administracija radi na integraciji srpske manjine u Hrvatsku, njegova je izjava izazvala uglavnom cinične komentare.

U beogradskim medijima prevladavala je interpretacija o premijerovu besramnom ponašanju, jer da na Božić Srbima spominje “Oluju”, a da je svaki govor o integraciji ono malo Srba što je ostalo u Hrvatskoj puki cinizam. Lijeva je medijska scena u Hrvatskoj, pak, reagirala na Plenkovićevu reinterpretaciju Tuđmanove politike kao integrativne i pokušala je ismijati.

Premijerov je govor, međutim, moguće i drukčije shvatiti. Jasno je Plenkoviću da Tuđman u povijesti neće ostati upamćen po integraciji društva, niti po mirovnjaštvu, ali njemu je ovakva reinterpretacija Tuđmana potrebna zato da bi u svojoj stranci legitimirao vlastitu politiku. Kad političari govore o prošlosti/povijesti, ključan kriterij njihovih povijesnih interpretacija ne bi trebala biti niti povijesna istina, nego procjena što u današnjoj politici taj političar želi postići takvim objašnjavanjem prošlosti.

Srbija je tokom ‘Oluje’ digla ruke

Niti jedan dosadašnji predsjednik hrvatske vlade nije mirnoj reintegraciji Podunavlja, koja je započela 15. siječnja 1996. godine, a završila dvije godine poslije, pripisao takvo značenje kakvo joj pridaje Plenković. Njemu je jasna mirovnjačka vrijednost ovog projekta, a čini se da shvaća i to koliko je Hrvatska izgubila time što svoj vjerojatno najveći međunarodni uspjeh nije znala vrednovati u domaćoj politici, afirmirati ga u vlastitoj javnosti i, na osnovu njega, graditi bolje i uspješnije javne politike.

Kao niti drugi akteri koji su djelovali u vrijeme prijelomnih političkih procesa, niti Tuđman nije jednoznačan, a Plenković danas iz njegove ostavštine nastoji ne isticati njegovu isključivost, rigidnost, nacionalizam, ali naglašava elemente mirotvorstva, odnosno svijest da se najgori ratni sukob mora izbjeći, i njegovo formalno prihvaćanje sugrađana srpske nacionalnosti kao ravnopravnih građana. Plenkoviću je to važno zato što nastoji afirmirati svoju političku praksu, naslijeđenu od dvoje prethodnih premijera Hrvatske demokratske zajednice – Ive Sanadera i Jadranke Kosor, koji su vladali s koalicijskim vladama, da svi politički predstavnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj budu uključeni u vladajuću koaliciju.

Kad je raskinuo koaliciju s Mostom, za koji je ocijenio da politički skreće suviše desno, Plenković se suočio s nužnošću koaliranja sa svih osam manjinskih zastupnika, jer bez toga ne bi bilo moguće formirati većinu, ali čini se da za njega to ipak nije tek brak iz puke nužde, nego interesna zajednica, kojoj bi pribjegao i da mu nije nužna svaka ruka u parlamentu. Odluka o mirnoj reintegraciji Podunavlja donesena je u uvjetima kad je ovaj dio Europe nije bio izložen “bipolarnom sindromu”, nego je euro-atlantizam dominirao, a Rusija je bila slaba i daleko.

Srbija je tijekom “Oluje” ritualno digla ruke od bilo kakve pomoći okupacijskim vlastima u Hrvatskoj, pa su te vlasti, koje su se još održale u Podunavlju, bile svjesne da, zapravo, nemaju nekoga pravog zaleđa. Hrvatska, pak, nije mogla biti posve sigurna da se u slučaju sukoba na samoj njenoj granici Srbija ne bi umiješala u rat, a iscrpljena sa četiri ratne godine, bila je željna mira.

Čili 70-ogodišnjak Ivica Vrkić

Vlasti u Podunavlju uspjele su na površinu izbaciti svoju umjereniju frakciju, što ju je predstavljao Vojislav Stanimirović, a Hrvatska je u proces mirne reintegracije “gurnula” neobičnog političara nadstandardnih kapaciteta, Ivicu Vrkića. On je još daleke 1971. godine bio politički profiliran, kao tadašnji predsjednik omladine, bio je najmlađi sudionik plenuma u Karađorđevu 1972. godine, na kome je smijenjeno kompletno hrvatsko političko vodstvo, a danas je, sada već kao čili 70-ogodišnjak, jedini akter iz Hrvatskog proljeća, ali i jedan od rijetkih aktera iz ratnih vremena, koji je još na političkoj sceni kao uspješan gradonačelnik Osijeka.

Proces, koji je za pretpostavku imao Erdutski sporazum od 12. studenog 1995. godine, kojim su regulirani poseban status Podunavlja u prijelaznom razdoblju i institucionalni položaj srpske zajednice u institucijama hrvatske države, doveo je do toga da Vukovar i Podunavlje bez ispaljenog metka budu integrirani u hrvatski politički sustav, a da pripadnici srpske zajednice na tom prostoru očuvaju svoja prava. Iako je rezultat mirne reintegracije bio iznad očekivanja i hrvatske javnosti i međunarodne zajednice, Hrvatska nikad nije znala verificirati značenje toga svoga velikoga mirovnog iskoraka.

Mirna je reintegracija bila moguća zato što je svima bilo dosta rata i što su svi podsvjesno shvatili da ratovanjem nije moguće postići optimalne društvene rezultate. Nikad, međutim, nije bilo dovoljno dijaloga. Hrvatska je bila iscrpljena i zbrinjavanjem velikog broja prognanika, a od Vukovaraca i Podunavaca se očekivalo da se što prije vrate u svoj zavičaj. S prognaničkom se populacijom nije radilo, nije im se objašnjavalo u što se vraćaju i kakva ih situacija očekuje. S druge strane, u Hrvatskoj nikad nije bilo nekog ozbiljnog sentimenta prema stanju u kojem je živjela srpska zajednica u Podunavlju.

Hrvati su znali da je režim, što je tamo bio uspostavljen pod zaštitom i prema uputama Slobodana Miloševića, bio de facto fašistički, totalitaran. Ali su zaboravljali da, nakon što su iz tog područja protjerani svi Hrvati, Mađari, Česi, Slovaci… koji su bili žrtve režima, niti oni koji su ostali nisu živjeli pošteđeni totalitarnog terora, te da je taj režim bio represivan i prema Srbima. O tome i o iščekivanju trenutka kad će postojeće vlasti izgubiti moć govorili su, doduše, neki od Srba na tribinama, što ih je u fazi pripreme integracije organizirala uprava Ujedinjenih naroda, predvođena sjajnim američkim generalom Jacques-Paulom Kleinom, ali ta kazivanja nisu dopirala do hrvatske javnosti. Klein je genijalno vodio borbe s lokalnim warlordovima, kombinirajući vojničku snagu i drskost i diplomatsku prepredenosti i finoću, a kompromis je bio ključan element uspjeha procesa. Kompromis je, s hrvatske strane, značio i odustajanje od progona nekih koje je Hrvatska smatrala ratnim zločincima, a tragovi tih kompromisa vidljivi su do danas.

Distanca među sugrađanima nije prevladana

Povratnici, koji su najveći dio rata proživjeli u prognaničkim getima, vratili su se u Vukovar nepripremljeni za kompromise koje su hrvatske vlasti sklapale s okupacijskim vlastima, a nezadovoljstvo njima kipti i danas. Ljudima nikad nije bilo objašnjeno što je dobiveno u zamjenu za te kompromise, a njihova epopeja otežavala im je da razumiju kakvu su sudbinu u međuvremenu preživjeli njihovi jučerašnji susjedi.

Hrvatska je uglavnom priznala privilegije višem i srednjem sloju vladajućih tijekom okupacije i ta zaštita stečenih prava osigurala je da jedino u Vukovaru Srbi budu ravnomjerno zastupljeni u državnoj upravi i javnim institucijama, i to sukladno udjelu u broju stanovnika. Distanca među sugrađanima nikad nije prevladana, a mehanizmi zaštite prava srpske zajednice s vremenom su počeli slabjeti.

Srpskim političkim predstavnicima nije uspjelo institucionalizirati prava iz Erdutskog sporazuma, a iako su to više puta nastojali, djelovanje Zajedničkog vijeća opština nikad nisu “unaprijedili” od nevladine organizacije do institucionalnog ustavnog oblika zaštite manjinskih prava. Praksa naglašavanja erdutskih mehanizama, a zanemarivanja mehanizama manjinske zaštite koje je Hrvatska izgradila u vrijeme pristupanja Europskoj uniji, dovela je do odvajanja stanovnika Podunavlja srpske nacionalnosti od Srba u ostalim dijelovima Hrvatske.

Vukovar kao nacionalna periferija

Nada o tome da će institucije hrvatske države biti zaštita srpskoj zajednici od nasilnika u njenim redovima brzo se istopila, a praksa života u Vukovaru i Podunavlju odvijala se kao usporedni život, a ne “suživot”. Transnacionalni i multikulturalni projekti ostajali su na margini, a čak je i prekrasan projekt odlično opremljene multikulturalne osnovne škole u Borovu ostao prezren i od roditelja školske djece iz hrvatske i srpske nacionalne zajednice. Elite svoju poziciju grade na odvajanju nacionalnih zajednica i zaoštravanju razlika. Lako se izvana unose povodi za skupove, a svaka isključivost, poput one iskazane prema konceptu službene upotrebe manjinskog jezika i pisma, efikasno se “hvata”.

Hrvatska država kao da je zaboravljala da jedino integracijom svih svojih građana može osigurati trajnost uspjeha mirne reintegracije, jer će bez toga Vukovar i Podunavlje propadati i zaostajati, a jednog dana, kad svi budemo u Europskoj uniji i kad ne bude granice, srpska nacionalna zajednica, okrenuta prema Srbiji i izolirana od Hrvata, mogla bi se pokazati bitno nacionalno vitalnijom od hrvatske, kojoj je Vukovar daleka nacionalna periferija. S druge strane, vitalni procesi srpske nacionalne zajednice odvijaju se na području Beograda i Vojvodine, dakle, samo preko Dunava, u neposrednoj blizini.

Hrvatska može biti uspješna država samo ako integrira sve svoje građane, a ako je administraciji Andreja Plenkovića to cilj, legitimno je da ga promovira interpretacijom Tuđmanove ostavštine kakvoj je na julijanski Badnjak pribjegao premijer. I u tom se kontekstu dobro prisjetiti 15. siječnja 1996. godine, kad je započeo proces mirne reintegracije Podunavlja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera