Trumpove pomiješane poruke o Bliskom istoku

Predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi i potpredsjednik Mike Pence reagiraju na drugi govor predsjednika Donalda Trumpa o stanju nacije (Reuters)

Iako predsjednik Donald Trump nije proveo mnogo vremena baveći se pitanjima sa Bliskog istoka u svom govoru o stanju nacije pred Kongresom 6. februara, u kojem je čestitao sam sebi, ono što je rekao o ovim pitanjima bila je mješavina stavova koja odražava izolacionističke karakteristike njegovog pristupa “Amerika na prvom mjestu”, s jedne strane, i neke neokonzervativne stavove, s druge. Veliki dio Trumpove strategije je da održi svoju političku bazu sretnom u nadi da će ostati s njim kroz izbore 2020. godinbe. To znači da treba ispuniti, ili pokazati da ispunjava, obećanja iz svoje kampanje iz 2016. godine.

Njegova politička baza iz 2016. godine je uključivala: bijele Amerikance iz radničke klase iz ruralnih predjela i industrijskog središta, koji su vidjeli rat u Iraku kao grešku i doveli u pitanje zašto SAD troši tako mnogo krvi i sredstava na Bliskom istoku; kršćanske evangeliste, koji ne samo da njeguju snažne sentimente protiv abortusa, već nekritički podržavaju Izrael; republikanske sokolove vanjske politike, koji su se oštro protivili bivšem predsjedniku Baracku Obami jer je potpisao iranski nuklearni sporazum, povukao američke vojnike iz Iraka i navodno je bio slab protiv grupe Islamska država Irak i Levant – ISIL i drugih terorističkih prijetnji protiv američke domovine.

Drugim riječima, Trump i veliki dio njegove političke baze vjeruju da bi se SAD trebao držati podalje od bliskoistočnih sukoba (kao što je rat u Iraku iz 2003. godine), osim ako imaju direktan utjecaj na sigurnost SAD-a i Izraela. Budući da je ISIL gotovo poražen (barem teritorijalno) u Siriji i Iraku, Trump vjeruje da bi sada američki vojnici trebali “doći kući” iz Sirije, ali bi trebali ostati u Iraku da “paze na Iran” kako je rekao u nedavno održanom intervjuu.

Želi vojsku bez premca

Mnogi posmatrači u SAD-u i na Bliskom istoku interpretirali su novu iračku strategiju kao način za Trumpa i njegov vanjskopolitički tim (savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton i državni sekretar Mike Pompeo) da ili pokušaju podstaći promjenu režima u Iranu, ili poduzmu vojnu akciju protiv Irana. Da bi učinili takvu politiku kredibilnom i da bi odvratili druge američke neprijatelje, Trump želi da američka vojska bude bez premca u svijetu.

Ako sve ovo zvuči zbunjujuće, to je zato što Trump nema jasnu viziju vanjske politike. U njegovom umu SAD ne bi trebao biti svjetski policajac, niti bi trebao plaćati za odbranu drugih, ali ako SAD vidi neprijatelja s kojim se mora sukobiti, uradit će to sa velikom snagom. Trumpu nije važno šta se dešava unutar države (stoga, ljudska prava nisu u fokusu), niti je on zainteresiran za rješavanje sukoba drugih nacija ili ponovnu izgradnju država razorenih sukobima. Te stvari bolje treba ostaviti drugima.

Ovaj vid usamljeničke strategije kada je potrebna, ali minimiziranje američke uključenosti u inozemstvu, dobro prolazi kod njegove političke baze, s izuzetkom vanjskopolitičkih sokolova. Njima se sviđa oštar pristup prema Iranu i njegova snažna podrška za Izrael, ali im se ne dopada njegova dvosmislena podrška za NATO, njegova opuštenost prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i njegova želja da dovede američke vojnike kući iz Sirije i Afganistana prije nego što ostvare svoje misije.

Nakon što su dvije godine strahovali da kritiziraju Trumpa javno, sokolovi su postali hrabriji u nedavnim sedmicama. Primjera radi, Senat, koji predvode republikanci, nedavno je donio neobavezujuću rezoluciju koja je u suštini prekorila Trumpa što je oštro htio povući vojnike iz Sirije i Afganistana. Ovo je kontekst za bliskoistočni dio Trumpovog govora o stanju nacije, koji je iskoristio da ojača svoju više izolacionističku političku bazu i da umiri sokolove, dok je sve podsjetio da on sam postavlja program vanjske politike.

Dvije muhe jednim udarcem

U govoru je podsjetio svoju bazu da je on “usvojio novi pristup” vanjskoj politici, u poređenju sa svojim političkim rivalima u kampanji 2016. godine, i naveo je cifre o skupim ratovima u Iraku i Afganistanu: sedam milijardi dolara u monetarnim troškovima (što su neki analitičari osporili) te 7.000 mrtvih i 52.000 ranjenih Amerikanaca. On je istakao da “velike nacije ne vode beskrajne ratove”. To je bio njegov način da kaže da nastavlja s povlačenjem vojnika iz Sirije, uprkos suprotnom vojnom savjetu i da neće biti zaglavljen u budućim sukobima u regiji.

On je, također, pohvalio svoju odluku (i obećanje iz kampanje) da će priznati Jerusalem kao glavni grad Izraela i da će premjestiti američku ambasadu u taj grad i hvalio se svojom odlukom da “postupi odlučno” protiv “radikalnog režima u Iranu”, povukavši se iz “užasnog” nuklearnog sporazuma i nametnuvši veoma oštre sankcije Teheranu. Trump je dodao da on neće ignorirati iranski antiamerički stav i iranske prijetnje da se nametne “genocid protiv jevrejskog naroda”. Takva retorika ubija dvije muhe jednim udarcem. Umirio je i kršćanske evangeliste, kao i sokolove sa svojim čvrstim proizraelskim stavom, natuknuvši neokonzervativnom krilu sokolova da će SAD uraditi šta može da dovede do promjene režima u Iranu.

Govoreći različite stvari da zadovolji različite pristalice, Trump se, izgleda, oslanja na mnogo pustih želja. Povlačenje iz Sirije, dok zadržava vojnike u Iraku, vjerovatno neće biti dovoljno u sprečavanju ISIL-a da se pojavi u bliskoj budućnosti, niti će imati mnogo efekta u odvraćanju Irana. I otvorena podrška za Izrael dok se ignoriraju Palestinci recept je za katastrofu duž puta. Ali, ako Trump može održati ovu koaliciju pristalica zajedno hvaleći se ispunjavanjem različitih obećanja iz kampanje, na kraju dana to je sve što je njemu važno dok je usmjeren na ponovni izbor 2020. godine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera