Trumpova taktika protiv Irana još može uspjeti

Američki predsjednik Donald Trump šokirao je svijet 10. septembra otpustivši putem Twitter savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona. Bolton je bio ključni arhitekt Trumpove strategije „maksimalnog pritiska“ protiv Irana. Njega su i u SAD i u Iranu smatrali ratobornim i stalno je bio na meti optužbi da ugrožava šanse Washingtona da postigne novi dogovor sa Iranom, te kako povećava izglede izbijanja rata između dvije države.

Odlazak Boltona nudi priliku za iranski režim da de-eskalira situaciju i direktno komunicira sa Trumpom. Međutim, barem do sada, izgleda kako je Teheran više zainteresiran u poziranje umjesto u komuniciranje sa predsjednikom.

Američka administracija, na primjer, stalno izražava Trumpovu spremnost na susret sa iranskim predsjednikom Hassanom Rouhanijem na nadolazećem zasjedanju Generalne skupštine UN-a i to „bez preduvjeta“. Čak i nakon što je okrivio Teheran za subotnje napade dronovima na saudijska naftna postrojenja, Washington je odbio otpisati mogućnost takvog susreta.

Ali, Teheran izričito odbija da se susret Trumpa i Rouhanija ikad može desiti. Ministarstvo vanjskih poslova Irana u ponedjeljak je objavilo kako „takav događaj nije na našoj agendi niti će se ikada desiti. Takav sastanak se neće održati“.

Stalno odbijanje Teherana na vođenje dijaloga sa SAD-om ukazuje kako Iran smatra zbacivanje Boltona  pobjedom, te kako vjeruje da čvrst stav može uvjeriti Bijelu kuću da omekša stav prema ovoj državi.

Hesameddin Ashena, ključni savjetnik iranskog predsjednika Hassana Rouhanija, nedavno je istakao ovakvo mišljenje kada je na Twitteru objavio: „Marginalizacija i eliminacija Boltona koja je uslijedila nije slučajnost već odlučan znak neuspjeha američke strategije ‘maksimalnog pritiska'“.

„Ne sumnjajte da ne možemo mijenjati odnos Sjedinjenih Američkih Država prema Iranu. Iran nikada neće odustati“, dodao je.

No, da li je upravu?

Da li Trumpova strategija djeluje?

Kada se povukla iz iranskog nuklearnog sporazuma maja 2018. godine, Trumpova administracija usvojila je novu i agresivniju strategiju „maksimalnog pritiska“ prema Iranu. Ova strategija sa više lica, a koja sadrži diplomatske, ekonomske i vojne metode pritiska koje se nadopunjuju, ima za cilj primoravanje iranskog režima za pregovarači stol i na ustupke u ključnim pitanjima kao što su njegove nuklearne ambicije i program raketa.

Sa ovom strategijom Washington želi odvratiti buduće operacije Teherana protiv SAD-a, ukinuti mu izvore finansija neophodne za izvođenje svojih malignih aktivnosti i obuzdati njegov utjecaj na Bliskom istoku.

Protivnici ove kampanje „maksimalnog pritiska“ vjeruju kako ona ne djeluje. Oni smatraju kako ona ne samo da nije okončala agresije iranskog režima na bilo koji značajan način već također pojačala tenzije na Bliskom istoku. Kritičari smatraju kako strategija nije zaustavila iranske napore na obogaćivanju uranijuma niti natjerala režim da okonča svoju umiješanost u regionalne sukobe kao što su oni u Jemenu i Siriji. Umjesto toga, oni tvrde, Trumpova strategija je ohrabrila Iran da djeluje agresivnije i da obimnije koristi svoje ogranke kako bi branio svoj utjecaj u regiji. Rezultat toga, nastavljaju stručnjaci, je činjenica da je strategija učinila iransko-američki rat izglednim kao nikada ranije.

Ipak, američka administracija navodi kako njena strategija djeluje i neki analitičari se sa time slažu. Kažu kako su sankcije koje je Trump nametnuo Iranu i njegovoj nafti blokirale značajan iznos novca režimu koji bi se inače iskoristio za utvrđivanje utjecaja države u regiji i na napade na američke interese. Tvrde kako Teheran, zahvaljujući strategiji „maksimalnog pritiska“, više nema puno vremena na raspolaganju. Kažu kako iranski režim napada samo zato što strategija djeluje. U konačnici, dodaju, Teheran neće imati drugi izlaz osim pregovore.

Više vremena i podrške

Zaista je prerano da Trumpovi kritičari kažu kako je strategija „maksimalnog pritiska“ mrtva jer takvim strategijama treba više vremena za uspjeh. Očekivati da takva strategija da instant rezultate, natjera Iran da prestane finansirati ogranke, okonča svoje regionalne operacije, odustane od ambicija da postane nuklearna sila i pretvori se u „normalnu“ državu za samo godinu dana je, najblaže rečeno, naivno.

Daleko od toga da je Trumpova strategija prema Iranu savršena, no uprkos buci mnogih kritika, ona još ima šanse da uspije. Ako SAD može još više pritisnuti Iran, onda zaista može primorati njegov režim za pregovarački stol i osigurati da SAD ima jaču kartu na početku pregovora. Ovo, naravno, može uspjeti samo ako se EU složi sa planom, okonča se kriza u Zaljevu i bitni igrači, kao što su Turska, Kina i Indija, budu uvjereni da ne pomažu iranskom režimu.

Ovo može izgledati kao na dugom štapu, no za razliku od Sporazuma iz 2015. daje šansu SAD-u da podčini Iran i dugoročno zaštiti svoje saveznike u regiji. Nuklearni sporazum iz 2015. godine, u konačnici, nije bio napravljen da definitivno riješi maligno djelovanje iranskog režima u regiji. Bio je napravljen da zaledi iranski problem, a ne da ga riješi.

Trumpova odluka da se povuče istakla je slabosti i krhkost dogovora. Trumpvi kritičari sada kažu kako Iran djeluje „agresivnije“ zbog njegove strategije „maksimalnog pritiska“, ali ne priznaju kako je Iran mogao raditi sve što radi sada bilo kada u budućnosti, bilo da je SAD ostao u Sporazumu ili ne. Dugoročna posvećenost Washingtona nuklearnom sporazumu bio napravila samo jednu razliku: kada bi Iran konačno odlučio djelovati protiv svojih protivnika (ponovo, naivno je misliti kako bi Iran odustao od ambicija ka regionalnoj dominaciji zbog posvećenosti Sporazumu), bio bi bogatiji, uvjereniji, te vojno jači sa naprednim raketnim i nuklearnim programima.

Šta dalje?

Ne postoje garancije kako će Trumpova kampanja „maksimalno pritiska“ savladati iranski režim i okončati njegove destruktivne aktivnosti u regiji. Irak, sada se čini kako je pogodila njegov režim. I, pošto kritičari Trumpove strategije ne nude pravu alternativu, ovo je najbolje čemu se SAD trenutno može nadati.

Za neke, i u Iranu i u SAD-u, iznenadni odlazak Boltona iz Bijele kuće je pozitivno dešavanje. Oni vjeruju kako otpuštanjem jedinog člana ove administracije koji je otvoreno želio rat protiv Irana Trump šalje signal kako preferira diplomatiju, a ne vojni sukob kada je riječ o pitanju Irana.

No, otpuštanje Boltona možda nije kraj aktuelne eskalacije odnosa SAD-a i Irana. Iranski režim može tumačiti Trumpovu odluku da otpusti Boltona kao priznanje poraza i odlučiti da krene sa napadom (Ashena je već jasno rekao kako je ovo trenutno dominantno tumačenje dešavanja u Teheranu). Drugačije rečeno, iznenadno uklanjanje Boltona može uvjeriti Teheran kako iranska strategija „maksimalnog otpora“ djeluje i ohrabriti ga da se što duže drži što dalje od pregovaračkog stola.

Ovo bi moglo značiti kako je uklanjanjem ratnohuškača iz svoje administracije Trump izgubio prijeko potrebni štap koji bi mogao iskoristiti da natjera Iran na pregovore po njegovim uvjetima. Kako će se situacija dalje razvijati ovisi o tome koga će Trump izabrati kao svog narednog savjetnika za nacionalnu sigurnost i kako će on dalje nastaviti raditi.

Ako predsjednik podlegne pritisku da ublaži sankcije Iranu bez da dobije velike ustupke, upast će u istu zamku kao i njegov prethodnik i na kraju će ponovo ostaviti „na led“ iranski problem umjesto da ga riješi. No, ako nastavi sa kampanjom „maksimalnog pritiska“ i uvjeri Teheran kako on i bez Boltona ne želi biti prvi koji popušta, jednog dana može biti osoba koja sklapa dogovor koji jednom za sva vremena okončava iranski problem.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera English