Trumpova pomoć tvrdolinijašima u Iranu

Nedavna odluka Trumpove administracije da nametne sankcije iranskom ministru vanjskih poslova Mohammadu Javadu Zarifu zapalila je diskusiju u zapadnim medijima i političkim sferama o prirodi Islamske Republike.

Demokrate i ljevičari u SAD-u, kao i njihovi saveznici u Evropi, izgleda vjeruju da je prisutna pojačavajuća borba za moć između umjerenjaka i tvrdolinijaša u Iranu. Na osnovu ovog uvjerenja oni zastupaju stav da je najbolja politika da se traži normalizacija u odnosima sa Islamskom Republikom podržati umjerenjake nad tvrdolinijašima, kako bi se Iran mogao reformisati iznutra dugoročno.

Zato su se usprotivili odluci predsjednika Donalda Trumpa da povuče SAD iz nuklearnog sporazuma iz 2015. i nametne nove sankcije Iranu. Prema njihovom mišljenju, ovaj potez je bio kolosalna greška koja je potkopala umjerenjake i osnažila tvrdolinijaše. Gotovo svi demokratski predsjednički kandidati u SAD-u, uključujući Joea Bidena, Kamala Harrisa i Bernieja Sandersa, obećali su da će se vratiti nuklearnom sporazumu, ako budu izabrani za predsjednika.

Nasuprot tome, konzervativni krugovi u SAD-u i drugdje vjeruju da ne postoji stvarna razlika između tvrdolinijaša i reformista u Iranu. Oni tvrde da obje ove grupe dijele istu ideologiju i da se brinu jedino za opstanak režima, a ne za oslobođenje iranskog naroda ili reformaciju Islamske Republike.

Umjerenjaci, tvrde oni, su naprosto režimske apologete koji pokušavaju opravdati njegove brutalne politike. Kako je Mark Dubowitz, direktor utjecajne konzervativne ekspertske organizacije Fondacije za odbranu demokratija, nedavno rekao, bilo kakvo rivalstvo između tvrdolinijaša i umjerenjaka u Iranu „je birokratska ljubomora, a ne ideološko takmičenje“. Na osnovu ovog stava, oni žele da SAD i njegovi saveznici slijede politike koje napadaju cijeli režim a ne samo konzervativne elemente u njemu.

Historijski, u Iranu zaista postoji političko takmičenje između umjerenjaka i tvrdolinijaša. Međutim, u proteklih nekoliko godina, tvrdolinijaši su uspjeli učvrstiti svoju vlast i značajno su oslabili izabrana tijela. U tom smislu, zapadnjački konzervativci su u pravu – Islamska Republika više ne može biti reformisana iznutra. To, međutim, ne znači da će njihova politika maksimalnog pritiska djelovati.

Duboka država naspram vlade

Islamska Republika se sastoji od dvije glavne komponente: „duboke“ države koja je odgovorna za donošenje režimskih važnih strateških odluka i izabrane vlade koja pruža privid legitimnosti režimu.

Dok dubokom državom oduvijek dominiraju tvrdolinijaši, vlada je trenutno pod kontrolom umjerenjaka. „Duboka“ država se sastoji od ureda vrhovnog vođe, Iranske revolucionarne garde (IRGC) i Vijeća čuvara. „Vidljivi“ dio države, s druge strane, sastoji se od predsjedništva i parlamenta – dvaju tijela koja su, u praksi, odgovorna samo za provođenje politika i upravljanje državnom birokratijom.

Kroz ovu kompleksnu strukturu, Islamska Republika se predstavila kao pluralistični režim, gdje postoji istinsko rivalstvo između umjerenijih i tvrdokornijih elemenata.

Odnos između ove dvije različite grane iranske države dramatično se promijenio tokom godina. Između 1997. i 2004, kada je na vlasti bila reformistička administracija Mohammada Khatamija, naprimjer, postojalo je neporecivo ideološko rivalstvo između duboke i vidljive države u Iranu. Između 2005. i 2013, međutim, kada je na vlasti bila vlada tvrdolinijaškog predsjednika Mahmouda Ahmedinejada, gotovo su se preklopile.

Od 1989, Iranci su većinom glasali za reformističke i umjerene kandidate na predsjedničkim i parlamentarnim izborima, koje su doživljavali kao „manje zlo“ i kao sposobne donijeti barem malu političku promjenu i liberalizaciju.

Ali tokom protekle decenije, pod vođstvom ajatolaha Alija Khameneija, duboka država je pojačala svoj stisak na vlasti i praktično učinila reformu sistema nemogućom.

Nedavni događaji, kao što je iznenadna posjeta sirijskog predsjednika Bashara al-Assada Teheranu, koju je organizirao IRGC i nije obavijestio Zarifa, pokazali su da se duboka država sada osjeća slobodnom da postupa kako želi bez da konsultuje vladu.

Iranci ne vjeruju ni tvrdolinijšima ni umjerenjacima

Dok je duboka država naporno radila da ućutka umjerene glasove i izgradi sistem u kojem se izabrana vlada ne pita mnogo o smjeru u kojem se država kreće, umjerenjaci nisu nedužni u svemu ovome.

Osim što su nesposobni u osporavanju tvrdolinijaša, umjerenjaci su duboko razočarali iranski narod, posebno mlade, žene i urbanu srednju klasu koji su im primarne pristalice, zbog korupcije.

Frustracija javnosti zbog političkih elita s obje strane postala je očigledna u januaru 2018. kada su izbili protesti širom države. Na ulicama su Iranci povikivali „Reformisti, tvrdolinijaši, gotovo je s vama.“

Sve više Iranaca je počelo vjerovati da je rivalstvo između umjerenjaka i tvrdolinijaša samo igra osmišljena da održi na životu iluziju izbora dok osigurava da iste elite i dalje kontrolišu državnu blagajnu.

U odgovoru na sve veći javni gnjev, ajatolah Khamenei je započeo nekoliko inicijativa da učvrsti svoju vlast, ponovo zadobije povjerenje javnosti i neutralizira najveću prijetnju svom režimu: masovni ustanak. Napravio je drastične promjene u kadru vođstva u brojnim režimskim sigurnosnim aparatima i smjestio novu generaciju svojih odanih pristalica na ključne pozicije unutar državnih struktura, univerziteta, državnih medija, pa čak i džamija.

Također je imenovao tvrdolinijaša i vjerskog autoriteta Ebrahima Raisija kao novog vrhovnog sudiju ranije ove godine u potezu borbe protiv korupcije. Kroz ove inicijative, režim ima za cilj zamijeniti stare, korumpirane elite mlađom i više ideološkom grupom i tako dati režimu dodatni legitimitet. Međutim, antikorupcijska kampanja teško da može uspjeti u odsustvu nezavisnog sudstva, medija i aktivnog civilnog društva.

Problem sa američkom konzervativnom strategijom

U ovom smislu, politika Trumpove administracije napada na režim realističnija je od prijedloga Demokrata jer i u najboljem slučaju, umjerenjaci ne mogu zarobiti „duboku“ državu i reformisati režim iznutra.

Istaknuti ciljevi strategije maksimalnog pritiska su: ugušiti iranski raketni program, smanjiti iransku podršku pobunjeničkim grupama u regiji, i u konačnici promijeniti regionalnu iransku politiku. Iako postoje različita mišljenja oko tog je li ili nije uspješna u satjerivanju Islamske Republike u ćošak, jasno je da je naštetila iranskoj ekonomiji i povrijedila najranjivije grupe društva – nižu i srednju klasu.

Dok neki zastupaju stav da ekonomska kriza s kojom se Iran trenutno suočava podstiče javni bijes i potiče ljude na revolt, kako su pokazali prošlogodišnji protesti, srednjeročno, slabljenje iranske ekonomije slabi sposobnost srednjih klada da se organizuju i vode efikasan politički pokret protiv vladajućih tvrdolinijaša.

Zatim, strategija maksimalnog pritiska je učinila iranski režim veoma sumnjičavim i netolerantnim prema bilo kojem obliku neslaganja i dala mu zgodan izgovor „strane prijetnje“ da pokrene brutalnu kampanju ugnjetavanja. Različiti sigurnosni aparati su napadali ne samo demonstrante već i novinare, studente, žene i ekološke aktiviste, hapseći ih i osuđujući na besprimjerne zatvorske kazne.

S obzirom da su srednje klase pokretači socijalne i političke promjene, njihova ekonomska iscrpljenost i uklanjanje njihovih intelektualaca i lidera u konačnici će potkopati svaku nadu u mirni prelaz na demokratiju.

Zato, nastavljanje sa politikom maksimalnog pritiska u trenutnom obliku neće potpomoći političku promjenu; samo će dodatno ojačati poziciju tvrdolinijaša i preraspodijeliti oskudne resurse prema internoj sigurnosti i jačanju režima.

Trumpova administracija bi, stoga, trebala raditi sa svojim evropskim partnerima na pronalasku načina ciljanja na specifične pojedince i institucije koje kontrolišu Islamsku Republiku i odgovorne su za nasilje kod kuće i u inozemstvu. Samo strategija vršenja pritiska koja se fokusira na slabljenje elita, prije nego na osiromašivanje običnih Iranaca može potpomoći političku promjenu koju žele i Zapad i iranski narod.

Izvor: Al Jazeera