Trumpova dioničarska vizija ljudskih prava

Donald Tusk, Theresa May, Donald Trump, Angela Merkel
Trumpova redukcionistička logika i naglo 'mijenjanje kursa tromog broda' ovog puta su najmučniji za promatrače, europske saveznike (EPA)

Vjerojatno nitko nije stvarno iznenađen činjenicom da se američka administracija odlučila povući iz UN-ove Vijeća za ljudska prava, što ga je američka veleposlanica pri UN-u nazvala „jazbinom političke pristranosti“.

Povod i obrazloženje ove odluke uvjerenje je američke administracije da ovo tijelo služi samome sebi, da je licemjerno, da među državama članicama ima znatan broj onih koje sustavno krše ljudska prava, a da članstvo u UN-ovom tijelu iskorištavaju kao zaštitu od osude takve prakse.

Formalni povod je odnos prema Izraelu, iako promatrači ocjenjuju da je stvarni razlog povlačenja iz Vijeća za ljudska prava kritika američke politike prema migrantima iz Meksika, odnosno, prije svega, nasilno odvajanje djece od roditelja, što je ozakonila i počela provoditi Trumpova administracija.

Vijeće za ljudska prava formirano je u Ženevi prije dvanaest godina, kao tijelo koje je nadomjestilo Komisiju za ljudska prava, što je bila kritizirana istim argumentom o licemjerstvu i činjenici da su u njenu sastavu bile države koje same ozbiljno krše ljudska prava.

‘Dioničarska’ logika Donalda Trumpa

Primjedbe na rad Komisije sve su se vrijeme prenosile i na Vijeće za ljudska prava.

Vijeće i članstvo u njemu bili su, osim toga, i predmetom diplomatskih igara. Rusija je, na primjer, dramatično zaoštrila svoje diplomatske odnose s Hrvatskom nakon što je hrvatska diplomacija odigrala političku igru i uspjela u Vijeću, unutar grupacije zemalja Istočne Europe, zauzeti mjesto na kome je do tada bila Rusija, koja je polagala pravo na „stalnost“ pozicije u Vijeću.

Ove godine, prvi put od osnivanja, Rusija više nije jedna od 47 članica Vijeća za ljudska prava.

Izrael, odnos prema kome je formalni razlog američkog povlačenja iz Vijeća za ljudska prava, odnosno zaštita njegovih interesa, u bitnome oblikuje vanjsku politiku administracije predsjednika Trumpa. Dovoljno je prisjetiti se procesa koji se odvijao nakon što su SAD donijele odluku o premještanju veleposlanstva u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem.

SAD su tada izgubile prestižnu bitku u Generalnoj skupštini, jer je 128 država članica poduprlo rezoluciju o osudi ove odluke predsjednika Trumpa.

Tada, unatoč snažnoj diplomatskoj inicijativi, američka diplomacija nije uspjela zaustaviti formiranje uvjerljive većine, a tek je dvadesetak država glasalo protiv rezolucije, tridesetak se suzdržalo, a dvadesetak izostalo s glasanja.

Logika kojom predsjednik Trump pristupa međunarodnim odnosima i međunarodnim organizacijama je „dioničarska“. SAD financiraju 22 posto proračuna Ujedinjenih naroda, i pokrivaju čak 28 posto troškova mirovnih operacija UN.

Oduzimanje djece migrantima i razdvajanje porodica

Kao najveći „dioničar“ Trump u organizaciji očekuje i najsnažnije pravo glasa, a ne ostvaruje ga.

Predsjednika Trumpa sigurno brine otpor njegovoj politici na Bliskom Istoku, i to podjednako onaj u međunarodnim organizacijama, kao i onaj domaćih američkih kritičara, koji tvrde da je u prevelikoj mjeri državnu vanjsku politiku prilagodio svojim izbornim obećanjima i obvezama prema financijerima kampanje.

Oni koji su bili uvjereni da će demokratske institucije, složene procedure donošenja odluka, uvjerenja javne uprave i diplomatske strukture, utjecati na visok stupanj kontinuiteta američkih politika, do neke su mjere iznenađeni brzinom kojom predsjednik Trump mijenja kurs „brodu“ koji su svi smatrali tromim, a smatrali su da ga je nemoguće brzo preusmjeriti.

I konačno, kolike god bile obveze i interesi predsjednika Trumpa prema Izraelu, u fokusu njegove vanjske politike ipak je, prije svega, Amerika. Ne ipak, pa on i govori „Amerika prije svega“ (America first) i to je sažetak njegove vanjske politike.

Dakle, i ovog puta je na djelu načelo „America first“, jer odluka o povlačenju iz Vijeća za ljudska prava dolazi samo dan nakon što je Komesar za ljudska prava (na odlasku) Zeid Raad al Husein osudio Trumpovu politiku razdvajanja migrantske djece od roditelja.

Medijski najistaknutije pitanje ljudskih prava u ovom trenutku je upravo pitanje odnosa američke administracije prema migrantima i politika oduzimanja djece i razdvajanja porodica.

I opet se radi o pitanju u kome je Trumpova administracija pokušala doslovno provoditi predizborna obećanja, a uvjerena je da je jednu od javnih politika Sjedinjenih Država moguće u vrlo kratkom roku posve preusmjeriti i preoblikovati.

Ustrajanje na pojednostavljenim pogledima

Tijekom 20. stoljeća SAD su bile superiorne Europi i svojom politikom useljavanja. Za razliku od Europe, koja se otvarala samo kad joj je neposredno nedostajalo radne snage, ali je sve vrijeme nastojala da ta otvorenost bude što restriktivnija, SAD su vodila racionalnu plansku politiku useljavanja.

Čak i onda kad se činilo da država počinje gubiti sposobnost integracije (ilegalnih) useljenika (ne samo) iz Južne Amerike, na primjer u vrijeme [Bill] Clintonove, pa i [Barack] Obamine administracije, Amerika je provodila ozbiljne dobro osmišljene projekte.

Na primjer, umjesto represije na granicama, kojima bi se spriječilo ilegalno useljavanje, Clintonova administracija je radije poticala razvoj Meksika i stvaranje industrijskih zona ondje, gdje su se zapošljavali ljudi koji bi inače krenuli tražiti egzistenciju u Sjedinjenim Državama.

Još u kampanji, kad se borio za glasove američkih, pretežno bijelih, nezaposlenih radnika u starim industrijskim središtima, Trump je, sukladno načelu „America first“ obećavao povratak u Ameriku industrijskih radnih mjesta, na primjer u auto industriji. A Clintonova je administracija upravo auto industriji davala subvencije da izgrade tvornice u Meksiku, uz granicu, i tako sudjeluju u zaustavljanju vala preseljavanja.

Iako je mandat preuzeo još u siječnju prošle godine i više ne bi smio biti „neiskusan“ predsjednik, Trump ustraje na svojim pojednostavljenim pogledima. Na međunarodne organizacije gleda kao na dionička društva, i smeta mu kad u njima nema tretman koji bi odgovarao ulozi njegove zemlje u financiranju tih organizacija, a krilatica „Prvo Amerika“ mu bitno ograničava sposobnost razumijevanja nacionalnih javnih politika.

Trumpovom odlukom o povlačenju iz Vijeća za ljudska prava ponovno je najviše zatočena Europska unija, koja je samu sebe tradicionalno vidjela kao ključnog američkog (atlantskog) saveznika.

Mijenjanje kursa najmučnije za europske saveznike

Sirija, Sjeverna Koreja, Burma i Južni Sudan države su u kojima je, prema europskom mišljenju, uz sve mane, Vijeće za ljudska prava UN odigralo pozitivnu ulogu.

Europu ne brine samo to što to njihov saveznik iz Washingtona ne vidi ili ne želi vidjeti, nego prije svega to što odnos prema UN i njegovim organizacijama na neki način zrcali i odnos predsjednika Trumpa prema američkim međunarodnim savezništvima.

Danas se Amerika distancirala i od svojih europskih tradicionalnih saveznika u organizaciji unutar UN, hoće li sutra cijeli UN biti na redu, a kad će se prema istoj „dioničarskoj“ logici postaviti konačno pitanje Sjevernoatlantskoga vojnog saveza?

Trumpova redukcionistička logika i naglo „mijenjanje kursa tromog broda“ ovog puta su najmučniji za promatrače, europske saveznike, neugodnije nego li za same putnike na brodu kojim Trump kormilari.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera