Trumpova bliskoistočna strategija je osuđena na propast

Samo sedmicu nakon prisustvovanja „antiiranskoj“ konferenciji u Varšavi ranije ovog mjeseca, Jared Kushner, viši savjetnik američkog predsjednika Donalda Trumpa, krenuo je na specijalni diplomatski put širom Bliskog istoka da promovira i prikuplja sredstva za svoj mirovni plan da se riješi palestinsko-izraelski sukob. Ne iznenađuje da je na svoju turneju po ovoj regiji, on poveo američkog specijalnog predstavnika za Iran Briana Hooka.

Sastanak u Varšavi i Kushnerov put po Bliskom istoku održavaju, kako se čini, ključni vanjskopolitički stub Trumpove administracije koji povezuje mnogo očekivani „sporazum stoljeća“ sa formiranjem arapsko-izraelskog antiiranskog saveza.

Očekivanja Bijele kuće su da će Arapi odobriti Kushnerov sporazum, normalizirati odnose sa Izraelcima i raditi s njima na odvraćanju Irana. Zato, dok su mnogi posmatrači vidjeli konferenciju u Varšavi kao neuspjeh, jer nije uvjerila evropske saveznike da u potpunosti podrže američke antiiranske politike, Trumpova administracija ju je vidjela kao uspjeh, jer je za isti sto dovela izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i predstavnike nekoliko arapskih država.

Međutim, ova poprilično kratkovidna vanjskopolitička strategija za Bliski istok ignoriše važne realnosti na terenu, i stoga je osuđena na propast.

Prkosni Iran

Otkako se doselio u Bijelu kuću u januaru 2017. godine, Trump se trudi da sistematski poništi politike o Iranu koje je njegov prethodnik donio.

Predsjednik Barack Obama je vjerovao da se SAD ne treba suprotstaviti Iranu u ime arapskih saveznika i tražio je načine da uključi Teheran. Njegova administracija je povećala pritisak kroz međunarodne sankcije i u isto vrijeme je lobirala za dijalog.

Između 2014. i 2016. SAD i Iran su prećutno radili zajedno na borbi protiv zajedničke prijetnje od Islamske države u Iraku i Levantu (ISIL) podržavajući vlade Iraka i Libana dok su izbjegavali konfrontaciju u Siriji. Nastojanja da se Iran uključi kulminirala su u Zajedničkom sveobuhvatnom planu akcije (JCPOA), koji očigledno nije zadovoljio Izrael i Saudijsku Arabiju.

Nakon što je Trump došao na vlast, povukao se iz nuklearnog sporazuma i ponovo je nametnuo oštre sankcije Iranu, tražeći načine da izvrši pritisak na Teheran da napravi ustupke u svom programu balističkih raketa i svojim regionalnim aktivnostima. Ali do sada je eskalacija samo učinila Iran prkosnijim.

Iranski režim je više puta dao do znanja da nije spreman pregovarati pod sadašnjim uslovima. Iranski vrhovni vođa Ali Khamenei rekao je nedavno da je razgovor između njegovog režima i SAD-a u trenutnom kontekstu kao „da na koljenima stojite pred svojim neprijateljem“.

Uprkos eskalaciji Trumpove administracije protiv Irana, pravila uključenja iz Obamine ere ostaju na snazi u Iraku, Siriji i Libanu, gdje SAD nastavlja izbjegavati direktnu konfrontaciju sa iranskim snagama i njihovim predstavnicima.

Međutim, trenutni psihološki rat potpiruje paranoju u Teheranu, što povećava rizik od pogrešnog proračuna. Ako Washington i Teheran nastave proširivati dijapazon, njihovi predstavnici će platiti cijenu.

Iranski režim koji je satjeran u ćošak lagano bi mogao postati onaj koji kvari američke politike na Bliskom istoku. Mogao bi motivirati njegova sredstva u Gazi da djeluju protiv Izraela ili prisiliti ruke iračke i libanske vlade da poduzmu akciju protiv američkih interesa.

Subverzivna iranska aktivnost mogla bi ne samo oslabiti američke saveznike u regiji već isto tako sabotirati američke napore da unaprijede palestinsko-izraelske razgovore.

Nesigurni poduhvat

Trump je također obrnuo dugogodišnju američku politiku o palestinsko-izraelskom mirovnom procesu. Njegova administracija sada lobira da prekine osnovni princip arapske politike, koji veže normalizaciju s Izraelom sa fer izraelsko-palestinskim sporazumom koji priznaje održivu palestinsku državu, obezbjeđuje izraelsko povlačenje na granice iz 1967. i rješava status Jerusalema. Američki arapski saveznici žele sporazum koji zadovoljava ove osnovne zahtjeve; bilo šta manje od tog teško će proći kod kuće.

Arapskim liderima je i dalje neugodna zvanična normalizacija sa Izraelom budući da je arapska javnost i dalje osjetljiva na ideju da se oni umiljavaju Izraelu. Narodni nemir može lagano eruptirati širom arapskog svijeta ako arapski lideri podrže palestinsko-izraelski sporazum koji se doživljava kao manjkav.

Prepoznajući ovu opasnost, saudijski kralj Salman nedavno je uzeo palestinski portfolij od svog sina prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, i ponovo je uspostavio dugogodišnji stav Rijada o palestinskom pitanju. Ovaj stav je iznesen u intervjuu 13. februara sa bivšim saudijskim obavještajnim šefom princem Turkijem bin Faisalom al-Saudom na izraelskom Kanalu 13, koji je natuknuo da Saudijska Arabija čeka otvorenog naručja na Izrael ako i kada napravi fer sporazum sa Palestincima.

Drugi rizik s kojim se arapski lideri suočavaju u poduzimanju prerane normalizacije sa Izraelom je da Trumpova administracija možda neće biti voljna da zauzvrat ode dalje od riječi i sankcija u odvraćanju Irana u regiji.

Palestinska močvara

Međutim, ključni izazov za arapsko-izraelsku normalizaciju i gradnju antiiranske koalicije ostaje palestinsko pitanje.

Jared Kushner je sastavio mirovni sporazum koji bi mogao biti otkriven u aprilu nakon izraelskih općih izbora. Tzv. „sporazum stoljeća“ je nedvojbeno prvi pokušaj rješavanja sukoba u kojem palestinska strana nije informisana ili konsultovana.

U ovom planu je zanimljiv pristup palestinskoj politici. Nakon što je Hamas preuzeo kontrolu nad Gazom 2007, politika Bushove administracije bila je da kazni pojas blokirajući svu pomoć dok je istovremeno asistirao Palestinskoj samoupravi da predstavi model kako Zapadna obala može prosperirati kada se pridržava međunarodnih normi i prihvata pregovore sa Izraelom.

Trump obrće ovaj pristup kažnjavajući Palestinsku samoupravu na Zapadnoj obali jer odbija prihvatiti „sporazum stoljeća“ nakon što je premjestio američku ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem.

Istovremeno, Bijela kuća mami Hamas finansiranjem velikih ekonomskih projekata u Gazi, koji kao i pristup Bushove administracije, podstiče palestinske podjele umjesto da jača palestinsko jedinstvo.

Trumpu treba ujedinjeni palestinski front da stavi pečat odobravanja na mirovni plan koji njegov zet predlaže, ali i Fatah i Hamas su uključeni u podjelu između Zapadne obale i Gaze vide moguće ponovno ujedinjenje po ovom sporazumu kao štetno njihovim interesima.

Iako pune odredbe ovog sporazuma još nisu otkrivene, detalji koji su već poznati javnosti ukazuju na to da neće podržavati najbolje interese Palestinaca.

U intervjuu za emiratski kanal Sky News Arabia emitovanom 25. februara, Kushner je izjavio: „Ako možete eliminisati granicu i imati mir i manje straha od terora, mogli biste imati slobodniji protok ljudi i to bi kreiralo mnogo prilika.“

Ova šifrovana izjava znači da će slabija palestinska ekonomija postati dalje integrisana u izraelsku, čineći Palestince još više zavisnim od izraelske države, koja će zadržati punu kontrolu nad sigurnošću i stoga svoju sposobnost da uguši palestinsko političko neslaganje.

Stoga, Trump povezuje arapsko-izraelsku normalizaciju i odvraćanje Irana sa palestinsko-izraelskim sporazumom pod uvjetima, koji bi institucionalizirao izraelsku kontrolu nad palestinskim teritorijama i imao katastrofalne posljedice po Palestince.

Ako Palestinci plate za arapsko-izraelski savez, to će vjerovatno donijeti nevolje arapskim liderima. To bi moglo potkopati odvraćanje Teherana pojačavši popularnost iranskog režima u regiji i dodatno delegitimizirati već oslabljene arapske režime.

U tom smislu, strategija Trumpove administracije povezivanja manjkavog izraelsko-palestinskog sporazuma sa arapsko-izraelskim savezom da se odvrati Iran može potkopati ova dva američka cilja na Bliskom istoku i mogla bi se čak okrenuti protiv američkih saveznika i interesa u ovoj regiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera