Trumpov ‘Sporazum stoljeća’: Farsa, prevara i bijes
Administracija Donalda Trumpa je konačno podigla zavjesu na posljednjem činu svoje bliskoistočne diplomatije, otkrivši svoj dugo očekivani, hm, “mirovni plan” na nadrealnoj proslavi u Bijeloj kući. Priznat ću na početku da ne mogu pisati o ovoj temi bezizražajnog lica, uzimajući u obzir apsurdnost posljednje tri godine Trumpovih politika prema Izraelu i Palestini. Nazvati ga “mirovnim planom” znači biti nepošten prema neslavnom “mirovnom procesu” i njegovim brojnim neuspjelim “mirovnim planovima”. To je mnogo gore, pa bi pravi termin za ovo bio “napad na mir”.
Sve je u vezi ovog plana apsurdno. Njegovo pompezno ime “Sporazum stoljeća”; njegov nekompetentni autor Jared Kushner, fanatični cionistički pristalica ilegalnih izraelskih naselja na palestinskoj zemlji; njegova premisa “kada poniženje ne daje rezultat, još veće poniženje će dati”; njegov bizaran okvir kao ljubavne veze između američke i izraelske desnice; i njegov apsurdni sadržaj, koji kažnjava žrtve i nagrađuje agresore.
U tri desetljeća “mirovnog procesa” koji predvode Amerikanci, sukcesivne administracije su se bar pretvarale da uključuju, konsultiraju ili slušaju palestinsku stranu, čak i kada su radili po izraelskom nalogu. Ali, od kako je okupirala Bijelu kuću, Trumpova administracija je, po savjetu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, besramno postupala tako da trajno liši Palestince učešća u pregovorima i da im oduzme njihovu zemlju, slobodu i dostojanstvo. I danas Trumpova administracija, u saučesništvu s Netanyahuovom vladom, uzima glavne uzroke produženog sukoba u Palestini, ponovo ih pakuje i predstavlja kao trajno rješenje.
Na milost i nemilost Izraelcima
Detalji nisu važni, piše u naslovima Trumpove inicijative. Dakle, da bi riješio problem ilegalnih izraelskih naselja na okupiranoj palestinskoj zemlji, Trump ih želi legalizirati i priznati kao dio Izraela. Kako bi razriješio problem izraelskog ilegalnog pripajanja okupiranog Jerusalema, Trump želi da on bude priznat kao glavni grad Izraela i samo Izraela. Da bi se bavio pitanjem palestinskih izbjeglica i njihovim neotuđivim pravom na povratak i odštetu, Trump želi spriječiti njihov povratak. Kako bi riješio problem nasilne, represivne i nehumane izraelske kontrole nad Palestincima, Trump želi vidjeti kako se to produžuje do u nedogled. Sve i nakon što Palestinci zadovolje sve nove uslove, koji su im nametnuti, i dalje će biti na milosti i nemilosti izraelskih snaga sigurnosti.
Trumpov plan krši Rezoluciju 242 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koja zahtijeva od Izraela da se vrati na granice iz 1967. godine (ili na njima približne, prema ranijim američkim inicijativama) i nanovo crta granice tako da odgovaraju izraelskim naseljima i provodi izraelsku kontrolu. Umjesto da okonča izraelski aparthejdni sistem u Palestini, Trump želi vidjeti kako se on nastavlja pod drugačijim imenom, barem dok je njegovo obećanje za privremenu palestinsku “državu” ispunjeno, onu koja neće imati suvereniteta ili nezavisnosti. U suštini, Trump zamišlja pola palestinske države na polovici Zapadne obale, ali tek nakon što se Palestinci izbore s terorizmom i priznaju Izrael kao jevrejsku državu, koja se proteže na 90 posto teritorije historijske Palestine.
Trumpovo prihvatanje aparthejda u svetoj zemlji, kao pragmatičan i čak nužan preduvjet za “mir” i stabilnost, dodaje so na palestinsku ranu. I da ne zaboravimo, Trumpova administracija je već zatvorila ured Palestinske oslobodilačke organizacije u Washingtonu, obustavila pomoć za Palestinsku samoupravu, prebacila američku ambasadu iz Tev Aviva u Jerusalem i poništila američko priznavanje problema izbjeglica obustavivši sve finansije za UNRWA-u, Agenciju UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku.
Šamar za američke diplomate
Buduće generacije se vjerovatno neće sjećati ničega značajnog od Trumpovog plana od 80 stranica, ali će se sjećati sapunice iza “Sporazuma stoljeća”: kako je neiskusan, ali ambiciozan dječarac po imenu Jared izmanipulirao svog punca, moćnog predsjednika, da podrži prevarantskog izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da ostane na vlasti i pomogne Izraelu da zadrži sve što je stekao ilegalno kroz rat i nasilje. Ako Jared ne može riješiti ovu bliskoistočnu zagonetku, Trump je izjavio prošlog mjeseca, onda ne može niko. On je to zaista izgovorio. Šamar je to za brojne sposobne američke diplomate. Kako god, niko zaista ne vjeruje da Trump djeluje promišljeno, pošteno ili altruistično. Niko. Pretpostavljam, čak ni on sam.
Niti jedna razumna osoba ne vjeruje da je talentovani Netanyahu išta više od prevare – sigurno ne izraelski državni tužitelj, koji ga je optužio za prevaru nekoliko sedmica prije nego što je američki Zastupnički dom optužio Trumpa zbog zloupotrebe ovlasti. Kako su sjajan par! Kakav par! Netanyahu očito može mnogo postići, ali šta Trump time dobija? Jasno je da predsjednik želi glasove evangelističkih kršćana, posebno nakon što su ga neki nedavno osudili; i, naravno, on želi podršku bogatih, radikalnih cionista, poput Sheldona Adelsona. A Trump očito nasjeda na ego trip ili zamku, koju su mu iznijeli radikalni evangelisti i cionisti, koji su ga proglasili jevrejskim Mesijom, predodređenim da spasi ne samo jevrejski narod, već i cijeli svijet.
Biti mesija je, bez sumnje, bolje nego biti dobitnik Nobelove nagrade. Zvuči primamljivije. Tako su njegov oportunizam, populizam i cinizam pomiješani u jedan sporazum, dok Trump žrtvuje ono što je ostalo od američke vjerodostojnosti na međunarodnoj sceni kako bi sebi osigurao drugi mandat, a Netanyahuu četvrti. Zaista, kako je jedan istaknuti američki diplomata primijetio, nikada nije američki predsjednik toliko povlađivao stranom lideru, tako brzo, za tako malo, dok se samoproglašeni “vrhunski autor sporazuma” nije pojavio na sceni.
Farsa se tako nastavlja: očite laži, očito saučesništvo, uvredljiva prevara – i katastrofalne posljedice. Tako je nečuven da se čak i vodeći američki cionistički zvaničnici i diplomate, koji su dugo stajali iza bezuslovne podrške za Izrael, osjećaju jezivo i tjeskobno zbog Trumpovog “katastrofalnog” plana. Tragičan je koliko je smiješan. Ali će se, također, pokazati opasno remetilačkim za regiju i za američki položaj u njemu.
Arogancija vodi do pada
Trumpova administracija profitira na osnovu ranjivijih ili ciničnijih arapskih režima da podrže i finansiraju njen plan uprkos nepodnošljivim manjkavostima. Zato je ovaj plan modeliran, barem strukturalno, na mapi puta Bushove administracije iz 2003. godine, koja je začeta nakon američke invazije i okupacije Iraka, da se osiguraju izraelska nadmoć i arapska podrška. Poput Trumpa i Netanyahua, predsjednik George W. Bush, u saučesništvu s tadašnjim izraelskim premijerom Arielom Sharonom, također je zamislio palestinsku pseudo-državu u obliku samoupravne autonomije, negdje na kraju dugog puta palestinskih ustupaka i poniženja.
Bio je to jedan vid mamca nužnog za arapske i evropske lidere da opravdaju njihovu podršku – ili bar neodbijanje plana za njihov narod. I bio je to jedan vid trika koji je omogućio Sharonu da tvrdi da je umjeren i da pravi ustupke uprkos protivljenju od svojih fanatičnih doseljenika. Bush se nadao da će palestinski lider Yasser Arafat već otići prije konačne realizacije završnih faza i da će ga zamijeniti “umjereni” Mahmoud Abbas. Danas se Trump nada da će i 84-godišnji Abbas, kojeg sada smatraju smetnjom, također otići i da će ga zamijeniti neko poslušniji za američke diktate.
U međuvremenu je Trump zaveden da misli da ako SAD ne može u potpunosti otpisati Palestince, barem ih može isplatiti arapskim novcem. Kushnerov bahreinski samit prošle godine osmišljen je tako da otvori put za vid zaljevske investicije u njegov “Sporazum stoljeća”. Milijarde dolara mogu kupiti Trumpovoj administraciji nešto vremena i prednosti, ali to će biti kratkotrajno, kakvim se takvo podmićivanje pokazalo ranije. Prije ili kasnije, Trumpov plan će naći put do mjesta na kojem je skončao Bushov plan, u kanti za smeće historije. Ulizivački arapski diktatori će vremenom pasti, ali narod će opstati, i neće biti blagonaklon spram američke i izraelske arogancije. Njihov potisnuti bijes će izaći prije ili kasnije. Dakle, prije nego što Trump postane isuviše razbašakaren u svom novom zvanju mesije, trebao bi se upoznati s biblijskom mudrošću: arogancija vodi do pada.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera