Trumpov ministar istine

"Opasni šarlatani poput Rudyja Giulianija imaju mnoge reinkarnacije u nedavnoj američkoj i evropskoj prošlosti", piše Dabashi (Reuters)

Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je snaga. On je koristio alternativne činjenice. Bio je sunčan hladni dan u aprilu, a satovi su pokazivali 13. Samo zapamtite: Ono što vidite i što čitate nije ono šta se dešava. Svaki zapis je uništen ili falsificiran, svaka knjiga je prepisana, svaka slika je preslikana, svaki kip i zgrada na ulici su preimenovani, svaki datum je promijenjen. I taj proces se nastavlja iz dana u dan i iz minute u minutu. Historija je stala. Ništa drugo ne postoji sem beskonačne sadašnjosti u kojoj je Stranka uvijek upravu. Svi ljudi su neprijatelji. Sve životinje su prijatelji. Mediji su neprijatelji naroda. Četiri noge su dobre, dvije su loše. Vjerujte mi! Istina nije Istina.

Na brzinu: koje od ovih rečenica koje ste upravo pročitali jednu za drugom potiču iz dva izmišljena distopijska romana, a koje iz stvarnog svijeta Trumpove Amerike – koje su izrekli ili američki predsjednik lično ili neko od njegovih saradnika? Teško pogoditi? Još teže za povjerovati. Neke od rečenica su iz knjiga Georgea Orwella 1984 i Životinjska farma, a druge Donalda Trumpa i njegovog najbližeg “consiglierija” i ministra istine.

Ispaljivanje takvih rečenica otkako je Donald Trump postao američki predsjednik čini nemogućim razmišljanje o bilo kojoj od njih i razmatranje šta bi zaboga one trebale značiti. Brzina kojom je Trumpova administracija na udaru histerijske disfunkcije čini bilo koju od ovih fraza bajatom dva dana nakon što je ispaljena.

Dok pišem ove rečenice, SAD i, samim time, ljudi cijelog svijeta su hipnotizirani objavom osuđujuće knjige o Trumpovoj Bijeloj kući Strah: Trump u Bijeloj kući Boba Woodwarda i objavom autorskog teksta neimenovanog člana američke administracije u The New York Timesu koji je govorio o “tihom otporu” članova kabineta koji su šaputali o koracima kako ga ukloniti iz ureda. Živio sam u SAD-u više od 40 godina (deuterokanonski broj kažnjavanja) i, koliko znam iz više od 200 godina historije SAD-a, nikakva slična nepogoda nije nikada pala na ovu naciju.

U vulkanskoj erupciji ludila, kakva je ovih dana američka politika, sa opasnim posljedicama širom svijeta, mi moramo napraviti korak nazad i naći vremena za razmatranje bilo koje od onih bizarnih rečenica kao što je “istina nije istina” – koje je izrekao Trumpov pravni “consigliere” Rudy Guliani – i čuditi se u nevjerici. Sudbina naše planete, budućnost našeg čovječanstva, naša nada u održivom ljudskom razvoju, svi su dio ovog Novogovora koji se tečno govori na ovoj naročitoj Oceani.

Ako istina nije istina, kako govori Rudy Giuliani, onda je istina po definiciji laž, a ako je istina laž, onda tu nepobitno slijedi kako je Rudy Giuliani nosorog.

Zbunjeni ste? Dozvolite da objasnim.

Strah od fašizma je stvaran

U Nosorogu (1959), karakterističnom komadu rumunsko-francuskog, avangardnog, apsurdističkog dramatičara Eugena Ionesca (1909-1994), pratimo bizarne događaje u malom gradu gdje se stanovnici pretvaraju u nosoroge, svi osim jednog lika Berengera koji nekako izbjegava masovne metamorfoze i ostaje jedina nada publike da pronađe šta se zaboga desilo sa njegovim kolegama iz ljudskog roda.

Ubrzo nakon Iranske revolucije (1977-1979), Parviz Sayyad, vodeći direktor i glumac napisao je paralelan komad koji je nazvao Magarac u kojem svjedočimo sličnu masovnu metamorfozu Iranaca u magarce. (Prije podosta godina, preveo sam taj pozorišni komad na engleski i zajedno sa još jednim Sayyadovim objavio u knjizi koju sam nazvao Pozorište dijaspore, 1993).

Bez obzira da li je riječ o pretvaranju u nosoroge ili magarce, u djelima Ionesa i Sayyada svjedoci smo vrtlogu bjesnila, praćenog masovnom histerijom koja je kod francuskog autora bilo jačanje nacizma i fašizma (totalitarizma globalno), a kod njegovog iranskog kolege je riječ o islamističkom bjesnilu u sklopu Iranske revolucije (1977-1979).

U remek-djelu Franza Kafke Metamorfoza (1915), ne pretvaraju se ljudi oko glavnog lika u čudna bića, već sam glavni lik Gregor Samsa koji prolazi kroz psihičku transfiguraciju i jednog jutra se budi kao “Ungeheures Ungeziefer”, Čudovišni Nametnik. U svakom slučaju, i kod masovne i kod pojedinačne metamorfoze je konstantno da postoji uvjet otuđenja i rastrojstva koji karakteriziraju okolnosti u kojima se suočavamo sa stvarnošću – kada poznato postaje strano, a uobičajeno rijetkost.

U Ionescovoj predstavi vidimo kako žitelji malog grada gube svoju čovječnost do tih fizičkih proporcija da se pretvaraju u potpuno drugačija stvorenja. Berenger bježi od te sudbine samo kao mjera kako bi mogli pojmiti gdje smo i šta gledamo. On, poput Gregora Samse na drugoj strani spektra, je heuristički mehanizam, vanredni lik koji čini uobičajeno stranim, a strano uobičajenim. Svako ko je gledao konvenciju američkih Republikanaca ili masovne histerične odgovore na skupovima Donalda Trumpa će se odmah poistovjetiti sa Berengerom i zapanjeno gledati ljude oko sebe u nevjerici.

Uobičajeni način tumačenja Ionescove predstave potiče iz vlastitog autorovog iskustva tokom jačanja fašizma u Evropi (sa majčine strane je bio jevrej). U centru drame, međutim, nalazi se borba između stvarnosti i razvodnjene uobičajenosti ljudskog života gdje je čovjek i svjedok i neherojski faktor otpora epidemiji namjerne bolesti koja se širi tokom predstave.

Poznato okruženje fašizma

Metamorfoza u Ionescovoj predstavi se dešava skoro nedobrovoljno, kao masovno ludilo, skoro kao hir, kao apsurdna, besmislena, no sve u svemu zastrašujuća metamorfoza, zasnovana na činjenici kako svi likovi sem Berengera postaju roboti u korištenju klišeja i fraza.

Djela fikcije, poput Orwellovih 1984 i Životinjske farme ili Ionescovog Nosoroga, su zaštitni znak okruženja u kojem su nastala. Opasni šarlatani poput Rudyja Giulianija imaju brone reinkarnacije u protekloj američkoj i evropskoj prošlostić. Historija Evrope, naročito, je inficirana fašističkim tendencijama, sa jačanjem nacizma kao najjačim, ali ne i jedinim primjerom na kakve zločine su takvi despotski pokreti sposobni. No dok giulianiji na svijetu dolaze u stadima i prirubnicama, upute kako čitati, razložiti i rasturiti njihov teror dolaze u remekdjelima koja su dokaz našeg održivog estetskog otpora ružnom teroru njihovog uobičajenog straha.

Ono što Trump i njegovi saradnici najbolje rade je korištenje najsvakodnevnijih i najklišeiziranih fraza iz engleskog jezika – to rade i ljudi u Nosorogu – kako bi pogodili zajedničku notu sa najosnovnijim instinktima koje otkrivaju kod svoje publike. Studija Trumpovih fraza će budućnim historičarima pokazati kako su omiljene ključne riječi i obim uma duboko ukorijenjeni kod najuobičajenijeg  pripadnika glasačkih tijela.

“Vjerujte mi”, “mi ćemo napraviti…”, “mnogo novca”, “on je odličan momak”, “milijarde i milijarde dolara”… Poput mantre nekih stranih ritualnih himni, Trump izgovara, a njegovi sljedbenici ponavljaju ove ključne riječi u pjesmi mržnje i horora. On nije izmislio ove fraze. On ih je sakupio iz uobičajenog načina govora američke kapitalističke klase. Liberalni ogranak tehnoloških milijardera iz Silikonske doline nisu predaleko od te zajedničke klase.

Trumpizam

Psihopatologija Trumpa i Trumpizma u SAD-u traži održivi kurs kritičkog mišljenja u terminima uobičajenim američkim i evropskim historijama. Automatizirane tendencije američkih i evropskih analitičara kada je riječ o Trumpu i Trumpizmu je istjerivanje njega iz njihovih politika i okretanje orijentalnim modelima u Egiptu, Turskoj, Sjevernoj Koreji i Rusiji. Ovo je samozavaravajuća fantazija, negiranje mjesta odakle dolazi Trump i Trumpizam, te nemogućnost sučeljavanja sa istinom – efektivno slaganje sa Giulianijem da istina nije istina.

Svijet se u globalu mora fokusirati na fenomen Trumpizma istražiti njegove korijene vrlo precizno na lokaciji gdje su oni – u američkom tlu i u njegovim evropskim sastojcima. Isto je ispravno uraditi kada gledamo druge tiranske likove kao što su Sisi, Assad, Khamenei, Mohammad bin Salman, Erdogan… Moramo pažljivo gledati arapske, iranske, turske ili islamske korijene takvih tiranski tendencija. U SAD-u i Evropi, Trump i njegove evropske kolege poput mađarskog premijera Viktora Orbana (između ostalih), duboko su ukorijenjeni u istu genealogiju terora koja je svijetu podarila Mussolinija, Hitlera ili Franca.

Da, postoje zastrašujuće sličnosti među tiranima svugdje – a te sličnosti su ukorijenjene u politici moći koja se proteže od najmoćnije do najpatetičnije. Remekdjela evropske i američke literature poput Ionescovog Nosoroga, Orwellove 1984, Fahrenheit 451 Raya Bradburyja, Hrabri novi svijet Aldousa Huxleyja, Retorte Arthura Millera ili Sluškinjine priče Margaret Atwood su književni dokazi specifičnog porijekla i globalnog dosega fašizma u srcu zapadnjačke mašte.

Ova nemilosrdna fiksacija Trumpom i Trumpovskom politikom je i neophodna banalnost i mistična distrakcija. Dok čekamo da moćna umjetnička djela nastanu iz ove naročite nepogode kojoj smo svjedoci, moramo se vraćati i čitati klasike o vlastitoj nedavnoj prošlosti kako ne bi bili izgubljeni u zatamnjujućem teroru koji je Donald Trump bacio na naše svakodnevne vijesti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera