Trumpov ‘arapski NATO’ protiv Irana je osuđen na propast

Američki predsjednik Donald Trump se rukuje sa saudijskim prijestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom u Washingtonu (Reuters)

Sa istaknutim ciljem povratka za pregovarački stol kako bi postigao „bolji“ dogovor od onog koji je potpisao njegov prethodnik, Trumpova administracija je ponovo nametnula prvu rundu ekonomskih sankcija Iranu. Druga i daleko bolnija, koja će napasti iranski vitalni sektor nafte, stupit će na snagu početkom novembra.

Iranska ekonomija već osjeća posljedice. Vrijednost monete pada, evropske kompanije odlaze, a kupci nafte traže tu sirovinu negdje drugdje. No, to nije cijela priča. Predsjednik Trump zna kako same ekonomske sankcije, naročito u odsustvu međunarodnog dogovora, neće napraviti željeni efekat – a to je da natjeraju Iran na pregovore i prihvatanje uvjeta SAD-a. Sankcije, kako pokazuju neke studije, imaju uspješnost od samo 35 posto ako ih ne prate druge mjere prinude. Tako se došlo na ideju o uspostavljanju takozvanog „arapskog NATO-a“.

Predložena sigurnosna i politička alijansa, poznata kao Bliskoistočna strateška alijansa (MESA) trebala bi povezati šest članica GCC-a, Egipat i Jordan kako bi se suprotstavili Iranu. To bi trebalo biti i objavljeno na samitu koji je privremeno zakazan za 12. oktobar u Washingtonu. Zaista, moglo bi se pomisliti da je glavni pogon ideje to da predsjednik Donald Trump želi vidjeti prijatelje i saveznike da ponesu finansijski teret u borbi protiv regionalnih sigurnosnih prijetnji. Ne umanjujući važnost novca za kalkulacije američkog predsjednika, postoje dublje implikacije za predloženi plan koje će također utjecati na šanse njenog uspjeha.

Zapravo, ono što najviše ističe predsjednik Trump je zajednička formula sigurnosti koju čine države regije kako bi se nosile sa prijetnjama iz ove regije, bilo da je riječ o državama kao što je Iran ili nedržavnim faktorima kao što je ISIL i druge radikalne grupe. Ovo je nešto što nije viđeno od prvih godina Hladnog rata kada su strane sile često pokušavale praviti regionalne sigurnosne saveze kako bi se suprotstavili prijetnjama, zaštitili svoje interese i interese regionalnih saveznika. No, ti sigurnosni sistemi su rijetko bili od koristi.

Ranija iskustva

Odmah po završetku Drugog svjetskog rata i Velika Britanija i SAD su pokušali uspostaviti regionalne sigurnosne alijanse kako bi se suprotstavili SSSR-u i spriječili prodor komunista u strateški važnu regiju Zaljeva i Bliskog istoka. Arapsko-izraelski sukob i arapska borba protiv evropskog kolonijalizma su, međutim, otežavali da se Izrael uključi u bilo koji sigurnosni dogovor na Bliskom istoku. Stoga je SAD odlučio stvoriti „Sjeverni red“ što se odnosilo na liniju država koje su stvorile granicu između SSSR-a i Bliskog istoka.

Kako pokazuje Arhiv američke administracije, „ideja je bila uspostavljanje saveza koji bi povezao najjužniju članicu NATO-a Tursku sa najzapadnijom članicom Organizacije sporazuma Jugoistočne Azije (SEATO) Pakistanom“. Drugi su pokušaji bili uspostavljanja „Bliskoistočne komande“, što je britanska ideja, kako bi se okružio SSSR. Plan je napušten u korist druge sheme: „Bliskoistočna organizacija odbrane“. Kasniji napori rezultirali su uspostavljanjem „Bagdadskog pakta“ koji su činili turska, Iran, Irak, Pakistan i Velika Britanija. SAD nije bio dio Pakta, već se odlučio na pojedinačne sporazume sa članicama.

Sve ove zajedničke alijanse za sigurnost, međutim, nisu ispunile svoje primarne ciljeve: suzbijanje SSSR-a i suprotstavljanje komunizmu. Uprkos svim naporima, Moskva se uspjela probiti u regiju i uspostavila bliske veze sa Sirijom i Egiptom. Da uvreda i poraz budu gori, ključni član Bagdadskog pakta (Irak) postaje najbliži regionalni saveznik Moskve nakon revolucije 1958. kad je svrgnuta monarhija.

Ključni razlog za neuspjeh ovih sigurnosnih sporazuma bio je unutrašnji manjak razumijevanja kreatora, SAD-a u ovom slučaju, i njegove nemogućnosti da shvati centralnu važnost palestinske borbe u kolektivnoj svijesti arapskog naroda. Za većinu Arapa, u to vrijeme, Izrael je bio daleko veća prijetnja od SSSR-a. Danas, postoji više razloga za očekivanje neuspjeha arapskog NATO-a koji sponzorira SAD.

Prepreke

Ne treba isticati kako temelj bilo koje zajedničke sigurnosne organizacije je to da sve članice dijele percepciju iste prijetnje. Suprotno, onda se ne može govoriti o zajedničkoj sigurnosti. Ovo je problem u slučaju arapskog NATO-a na dva nivoa: na unutardržavnom i nivou država-društvo. Za neke članice, prijetnja dolazi iz redova predložene alijanse kao što dolazi i izvan nje.

U svjetlu vijesti da je bivši američki državni sekretar Rex Tillerson intervenirao kako bi zaustavio Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate u pokušaju invazije Katara prošle godine, čovjek se mora zapitati kakvu to sigurnosnu alijansu Trump ovdje predlaže. Glavni princip zajedničke sigurnosti je „Svi za jednog, jedan za sve“. Agresija ili rat protiv članice zajedničkog sistema sigurnosti je rat protiv svih članica. No, ovdje rat i prijetnja ratom potiče i same organizacije koja bi trebala pružati sigurnost i istu drugima poboljšavati!

Na nivou država-društvo prisutan je još veći jaz između shvatanja prijetnji vladara i onih kojima se vlada. Zaista, mnogi Arapi vide Iran kao veliku prijetnju, obzirom na njegove aktivnosti na destabilizaciji regije i miješanje u unutrašnje poslove arapskog svijeta. No, veći broj Arapa vjeruje kako Izrael i SAD predstavljaju daleko veću prijetnju arapskoj sigurnosti od Irana. Kako pokazuje Arapski indeks, Iran se smatra najvećom državom prijetnjom arapskoj sigurnosti samo u Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu. Za ostatak arapskog svijeta, on je daleko iza Izraela i SAD-a. Uz to, veliki broj Arapa vjeruje kako je njihov najveći problem manjak dobre administracije i odsustvo jasnih socijalnih politika koje bi se borile sa siromaštvom, nezaposlenošću i socijalnim nejednakostima.

Zaista, iransko miješanje u arapske poslove mora stati i njegovo ponašanje se mora promijeniti, no pothvat predsjednika Trumpa sa arapskim NATO-om to neće pomoći. To će biti još jedan propali pokušaj u seriji neuspjeha u osiguranju sigurnosti u regiji koja je i dalje jako zaokupirana konceptom balansa moći i pristupom realpolitike. Predsjednik Trump će napraviti veću uslugu ako pomogne i Arapima i Irancima pri obnovi neuspjelih institucija.

Maršalov plan za Bliski istok nam je potreban za sigurnost i stabilnost svih država regije. Inkluzivni sigurnosni sporazumi dovest će do prosperiteta i prosperitet će pomoći pri uspostavljanju istinske demokratije u Iranu i arapskom svijetu. Tada bi demokratski mir mogao prevladati kao što je to uradio u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera