Trump iznio na vidjelo zlobu republikanaca

Stvarna tragedija američkog predsjednika Donalda Trumpa je da je on za sobom povukao republikansku većinu.

Tokom prve godine na predsjedničkoj poziciji, jedini ozbiljan prijedlog zakona koji je usvojio bio je onaj o smanjenju poreza. Ali Mitch McConnell, lider većine u Senatu, i Paul Ryan, predsjedavajući u Kongresu, jednako su ili više od Trumpa željeli smanjenje poreza, i oni bi te mjere progurali sa bilo kojim predsjednikom republikancem. A bilo koji predsjednik republikanac bi ih potpisao.

Ako se prisjetite republikanskih predsjedničkih debata, svi su kandidati bili za smanjenja poreza. Svi su imali planove koji bi stali na naljepnicu, koristili bogatima i nanijeli štetu svima drugima. Ben Carson je tražio jedinstvenu poreznu stopu na lični dohodak od 14,9 posto.

Ted Cruz je također pristalica jedinstvene porezne stope: 10 posto na ukupne prihode, 16 posto na poduzetništvo, i ukidanje doprinosa na platu… gdje, hmm, spadaju doprinosi za socijalno osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti. To je onaj scenarij potpune nebrige za stare i iznemogle, čiju njegu i liječenje ne bi imao ko platiti. On je također želio ukinuti Poreznu službu, tako da svakako ne bi imao ko sakupljati porez.

Marco Rubio je želio eliminisati poreze na nezarađeni prihod u potpunosti. Postoji nešto fiskalno apsurdno u oporezivanju novca za koji ljudi rade a ne oporezivanja kamate, dividendi i kapitalnih dobitaka, novca dobijenog dok ljeti sjedite na verandi i pijuckate koktel s mentom.

Jeb Bush je želio srezati porez na dodatna primanja na 28 posto. Jedino što izgleda da se sigurno zna je da bi porezni plan Carly Fiorine sadržavao svega tri stranice. Svi su oni željeli ukinuti poreze na nekretnine. Očuvanje bogatstva nasljednika milijardera, iz neobjavljenih razloga, postao je sveti poziv za republikance.

Istina je, Trump je tokom prve godine u Bijeloj kući nanio štetu i na druge načine. Prvenstveno kroz imenovanja sudaca. Ali zasluge, ili greške, za to zaista idu na račun Mitcha McConnella, koji je blokirao imenovanja Obamine administracije tako da ostanu upražnjena mjesta ako republikanac bude izabran za predsjednika.

Izgleda da su to sve grozni suci, ali ko može znati da li su bijesni suci desničari sa veoma slabim pravnim kvalifikacijama znatno lošiji od bijesnih sudaca desničara koji poznaju zakon.

Trump je također imenovao ljude na čelo vladinih agencija koji mrze misije tih agencija. Tako to rade predsjednici republikanci. Oni su potpuno, ludo zaljubljeni u fosilna goriva i bojazan u vezi okoline za njih jednako iritantna kao stariji pratilac iz 18. stoljeća koji stoji između vas i uživanja.

Njihovi stavovi prema bankarstvu, finansijama, zdravstvu i sigurnosti na radu svi prate isti opći obrazac: Ne dopustite da bilo šta stoji između bogatih i još novca!

Tu je i pitanje nekompetentnosti. Naravno da je on imenovao nekompetentne ljude na rukovodeće pozicije. Ne zaboravite da je George W. Bush rekao „Brownie, radiš sjajan posao“ (nije bio sarkastičan) čovjeku koji je vodio akciju spašavanja New Orleansa kada je uragan Katrina pogodio SAD 2005.

Ne zaboravite i da je Bush također imenovao Dicka Cheneya na čelo antiterorističke jedinice prije 11. septembra, a onda mu je Donald Rumsfeld vodio ratove. Teško je nadmašiti taj nivo nekompetentnosti. To je ono što predsjednici republikanci rade.

Neki ljudi mogu biti veoma uznemireni zbog Trumpove vanjske politike. Ne zaboravite da je prethodni predsjednik republikanac pretvorio okupljanje u znak podrške SAD-u nakon 11. septembra u zaprepaštenje i odbojnost. Umjesto da tretira Osamu bin Ladena kao kriminalca luđaka, Bush je pao u njegovu zamku i proglasio je to svjetskim sukobom u kome su svi morali zauzeti strane, politikom koja je postala tragično istinita.

U ovom trenutku svog predsjedavanja, Trump ima jedan manje novi rat nego što je Bush imao u prvoj godini – Afganistan – i, koliko možemo vidjeti, ne radi aktivno, kao što je Bush radio, na pokretanju drugog – njegove stvarne mete, Iraka.

Ima Trump i svoju dobru stranu.

Ružna kvržica

Kada su Bush, Cheney, Ryan i McConnell provodili, u suštinu, iste politike, sa potpunim dijapazonom laži i licemjerstava, radili su to u okvirima prihvaćenog jezika i unutar verbalnih normi političkog diskursa, pa su stoga tretirani kao prihvatljivi i normalni.

Trump je iznio na vidjelo ludilo i zlobu republikanaca i desnice uz tako veliku količinu vulgarnosti i ružnoće da je to probudilo veći dio razumnog svijeta. Tamo gdje se George W. Bush, naprimjer, upuštao u dovoljno provjeren i osmišljen govor da ga je bilo teško nazvati lažovom – bez obzira koliko je lagao – Trump laže tako otvoreno da je postalo nemoguće ne zvati ga lažovom.

To je počelo otvarati prostor za nešto veoma duboko. Na ovaj način se standard istine pomjera sa „postoje dva suprotstavljena pogleda i mi bismo oba trebali smatrati vladinim jer su ih izrekli ugledni ljudi“, do ideje da postoje stvarne, objektivne činjenice, i ako osoba na poziciji moći, kao što je predsjednik, govori drugačije, ta osoba laže.

Trumpova neprimjerenost je pomogla da se probude stvarni mediji. To se najviše vidi na primjeru New York Timesa i Washington Posta. To su ponovo postale odlične novine. Dublje, iskrenije, originalnije.

One su ranije bile dio problema. New York Times je pomogao da bude prihvaćena ideja rata u Iraku. Oni nisu uspjeli shvatiti potpunu financijalizaciju politike. Tretirali su, naprimjer, Ryanove ekonomske politike i intelektualne pretenzije kao da su realistične i zdrave, umjesto ideološke i destruktivne. Američka politika je postala unutrašnja igra prikupljanja sredstava, i finansijske elite i vodeći mediji su pomogli da se to legitimizira i normalizira.

Sve što je užasno u vezi Trumpa je to što je on posebno ružna kvržica koja je izbila usljed prikrivene bolesti, odnosno usljed korporatizacije Amerike i svijeta.

Alternativne činjenice su ono što marketing uvijek radi. Preuzimanje zakonskog sistema predstavlja korporativni cilj od 1970-ih. Demonizacija manjina prestavlja način na koji republikanci dolaze na vlast još od Nixona, ali je isto tako i sporedna predstava manipulacije o društvenim pitanjima čiji im gubitak ne predstavlja problem, sve dok su stvarni ciljevi – novac, moć i imunitet – postignuti.

Veliko pitanje je hoće li demokrate ostati stranka Hillary Clinton i Chucka Schumera, stranka velikih dobrotvornih priredbi. Ili će postati stranka politika, ideja, Bernija Sandersa, Elizabeth Warren, Franklina Roosevelta, stranka demokratije?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera