Oglasi

Trudnice i mlade majke nepoželjne poslodavcima

Najgori slučajevi, pogotovo kad je riječ o rodnoj i spolnoj diskriminaciji na radu, zapravo se i ne prijavljuju, kažu upućeni.
Radnice se žale kako ih se često upozorava da 'čuvaju posao i redovno piju kontracepcijske pilule'Slavko Midžor / Pixsell (Ilustracija)

„Na razgovoru za posao postavljeno mi je pitanje planiram li biti majkom. Nakon čega je naglašeno da je 'nepisano pravilo kompanije' da nema djece bar tri godine od potpisivanja ugovora“

„Neposredni rukovodilac žene u kolektivu naziva glupačama, seljankama i kvalifikuje nizom drugih neprijatnih imena koja nemaju veze sa njihovim kvalifikacijama i sl.“

„Radila sam na određeno vrijeme tri godine, stekla uslov za ugovor na neodređeno vrijeme, međutim u tom trenutku sam se nalazila na porodiljskom odsustvu što me je i koštalo radnog mjesta i neproduživanja ugovora o radu. Radila sam čitavu trudnoću, prekovremeno (što nije dodatno plaćeno)“.

„Nisam dobila unapređenje koje sam trebala dobiti s početkom nove godine jer sam zasnovala brak i smatralo se da ću odmah zatrudniti“.

„Na jednom intervjuu sam pitala za radno vrijeme i plaću. Poslodavac me čudno pogledao i rekao: 'Mislio sam da znate da je nepisano pravilo da se za plaću ne pita na intervjuima za posao'. Tu sam se šokirala, nikada više ovo nisam pitala“.

„Počeo mi je govoriti […] da sam zgodna žena, da bismo mogli izlaziti, a ja sam mu jasno rekla da me ne interesuje, da imam svog muža, jako lijep brak, da imam svoj posao i ništa me drugo što predlaže ne interesuje [...] rekao je da više nema povjerenja u mene [...] paralelno sa mojim prijavama (nadređenog), počelo je moje negativno ocjenjivanje“.

„Dekan fakulteta me seksualno uznemiravao i uslovljavao produženje ugovora. Ugovor mi nije produžen“.

Takva su svjedočanstva samo dio izjava koje su obojile statistiku izvještaja o rodno zasnovanoj diskriminaciji na radu u Bosni i Hercegovini, prije svega diskriminacije žena, koje je proveo Helsinški parlament građana Banja Luka i čiji su rezultati objavljeni ovih dana. Izvještaj je dio regionalne inicijative za rješavanje problema rodno zasnovane diskriminacije na području rada i zapošljavanja u šest balkanskih država, uz podršku Europske unije.

Majke su nepoželjne

Jedan od zaključaka proistekao iz istraživanja jest da su trudnoća i prava iz materinstva vjerojatno „najnepoželjnija“ za poslodavce što su u intervjuima potvrdili sugovornice i sugovornici iz sindikata, organizacija civilnog društva, inspekcija rada. Isti zaključak dolazi i iz opisnih odgovora u online anketi gdje se radnice žale kako ih se često upozorava da „čuvaju posao i piju redovno antibebi pilule“, da vraćaju naknadu poslodavcu isplaćenu na ime naknade plaće za vrijeme porodiljskog odsustva, te upozorenja da nema napredovanja za one koje ostanu trudne.

„Kada govorimo o ravnopravnosti na tržištu rada u BiH podaci su vrlo poražavajući. Sve se to može vidjeti kroz brojke i, što je još važnije, kroz iskustva žena do kojih smo došli u istraživanju. Žene su diskriminisane prije svega zato što su žene, a onda imamo i druge zakonom zabranjene osnove diskriminacije poput rodnih identiteta, spolne orijentacije, spolnih karakteristika… Oblici u kojima se diskriminacija pojavljuje su seksualno uznemiravanje, napredovanje u poslu, otpuštanje, a najviše zbog trudnoće i majčinstva“, ukazuje Lejla Gačanica, autorica istraživanja.

Situacija slična na cijelom Balkanu

Podaci o rodno zasnovanoj diskriminaciji ne razlikuju se u odnosu na ostatak regije, jer je slična situacija i u Hrvatskoj, Makedoniji, na Kosovu, Albaniji, Srbiji… zapravo, u svim državama u kojima se radilo ovakvo istraživanje.

„Zašto je situacija ovakva? Nedovoljno se trudimo, a ono što imamo jesu ostaci patrijarhata, ostaci toga da tržište upravlja radnom snagom, jer poslodavci zapošljavaju one radnike koji im odgovaraju, koji neće ostati trudni, koji neće uzeti bolovanje, koji će moći raditi duže od 12 sati… Ne vodi se računa o radnim pravima, nego o tržištu i samim tim guraju radna prava žena na marginu“, objašnjava Lejla Gačanica.

Diskriminacija počinje već kod oglasa za posao, nastavlja Gačanica, potom kod intervjua i ugovora (ženama se, primjerice, češće daju ugovori na određeno radno vrijeme, uz sporazumni raskid ugovora ponajprije zbog „opasnosti“ od trudnoće). Ukazuje i kako su evidentne i razlike u plaćama, čest rad žena u području „sive ekonomije“, dakle „radu na crno“ u kojem nemaju nikakva prava, te otežano unapređenje na poslu i službi; onemogućeno je unaprjeđenje.

Guranje radnih prava žena na marginu

Rezultati istraživanja pokazuju da je svijest o rodno zasnovanoj diskriminaciji izuzetno niska i da se odnosi kako na zaposlene tako i na poslodavce, navodi se u izvještaju. To se ogleda u prepoznavanju, prijavi i procesuiranju diskriminacije. Navodi se i kako je malo podataka o prijavama diskriminacije u BiH iz različitih razloga: opravdani strah od prijavljivanja diskriminacije, nedostatak svijesti o tome šta je diskriminacija, te kako postupiti nakon prijave nadležnim institucijama.

Podsjećajući da je Bosna i Hercegovina prije 10 godina donijela Zakon o zabrani diskriminacije, a godinu kasnije o ravnopravnosti spolova, Nives Jukić, predsjedavajuća Institucije ombudsmana za ljudska prava u Bosni i Hercegovini, navodi kako građani imaju mogućnost zaštite i podnošenja žalbi ukoliko su žrtve diskriminacije po bilo kojem osnovu, pa tako i kad je posao. Ukazuje i kako su u području zapošljavanja problem siva ekonomija, neadekvatno plaćanje, noćni rad, otkazi trudnicama…

„Daleko najgori slučajevi, pogotovo kad govorimo o diskriminaciji, zapravo se i ne prijavljuju. Objektivno, ljudi imaju strah, boje se što će se dogoditi kad se to prijavi. Cjelokupno društvo jako puno mora raditi na zagovaranju i na promjeni svijesti, na zagovaranju i poštivanju jednakopravnosti svih, a posebice kad govorimo o pravima žena i muškaraca“, upozorava Jukić.

'Što bih ja finansirao natalitet?'

Kao drastične primjere navodi slučajeve u kojima su žene, nakon trudnoće i poroda, vraćene na nižerangirano i slabije plaćeno radno mjesto, ali i izjave poduzetnika iz Prnjavora koji javno postavlja pitanje: „Što bih ja finansirao natalitet?“ i nastavlja: „Čim prokrvare, otvaraju bolovanje i ne rade po devet mjeseci, a potom se porode i odmah ponovo zatrudne, povezujući ponekad i tri trudnoće“.

Neophodna psihološka pomoć žrtvama

Helsinški parlament građana Banja Luka ukazuje na nužnost psihološke pomoći žrtvama rodno zasnovane diskriminacije na radu, ali i podizanje svijesti i suočavanje s problemom. Kad su poslodavci u pitanju, ako se ne može djelovati na ponašanje svakog pojedinca, od njih se očekuje usvajanje internih akata koji propisuju procedure prijava i reagiranja u slučajevima diskriminacije. Kad je pravni okvir u pitanju, nužno je usuglasiti entitetske zakone o radu, ali i uskladiti zakonodavstvo koje se odnosi na osobe sa različitim sposobnostima, dok se institucijama preporuča da unaprijede međusobnu suradnju nadležnih, obuče suce, tužitelje i odvjetnike, unaprijediti sustav evidentiranja prijavljenih slučajeva diskriminacije kod sudova, Ombudsmana i konačno završiti Centralnu bazu o slučajevima diskriminacije koju (već predugo) priprema Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. Na kraju, nužno je i definirati nadležnosti inspekcije rada i medijatora u području diskriminacije.

„Naveo je i da razmišlja o tome da kupi ženama u preduzeću antibebi pilule, jer će mu, u protivnom, 'propasti fabrika'. Upravo je to kontekst u kojem zaposlenice treba da zarađuju plate potrebne za puko preživljavanje, kao i odnos prema zaposlenicama“, prenose se stajališta istog poduzetnika u izvještaju Helsinškog parlamenta građana Banja Luka.

Upravo su na račun poslodavaca i upućene brojne kritike, uz primjedbu Institucije ombudsmana koja navodi da „svaka javna ustanova ili poslodavac s više od 20 zaposlenih treba imati interni akt o postupku u slučajevima diskriminacije. Poslodavci ih obično nemaju“.

Zakoni postoje, ali se ne primjenjuju

Kad je u pitanju pravni okvir – od Ustava i međunarodnih konvencija do zakona i strategija – jasno je da ono postoji, no Gačanica primjećuje kako će se i u ovom slučaju, kao i u drugim područjima, čuti kako Bosna i Hercegovina „ima prilično dobre zakone koji se ne primjenjuju“.

„Za početak, trebamo početi primjenjivati zakone koje imamo, a određene institucije počnu raditi svoj posao. Pri tome mislim na inspekcije rada koje se proglašavaju nenadležnim za oblast diskriminacije, kao što to čini i Agencija za mirno rješavanje sporova koja se takođe smatra nenadležnom za diskriminaciju na radu, odnosno prilikom zapošljavanja“, ukazuje.

Na upit je li dodatno potrebna oštrija kaznena politika, odgovora da „oštrije kaznene odredbe ne znače nužno da će biti bolja primjena“ i ponavlja da treba početi primjenjivati postojeće zakonske akte, ali i ohrabriti radnice i radnike da prijavljuju diskriminaciju.

„Međutim, moramo imati u vidu da je ovo i odgovornost poslodavaca, ali i društva u cjelini koje stigmatizira i označava osobe koje prijavljuju diskriminaciju“, konstatira Gačanica.

A posljedice nisu samo strah od gubitka posla i reakcija okoline, odustajanje od stečenog obrazovanja i napredovanja, „pristanak“ na nepovoljne uvjete rada, nepovjerenje u društvo i državu, gubitak samopouzdanja, nego i najčešće, što je posebno zabrinjavajuće, zdravstvene posljedice žena koje doživljavaju diskriminaciju i mobing na radnom mjestu.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.