Trojanow za AJB: Ne gledati islam kolonijalnim očima

Trojanow na njemačkom govornom području figurira kao jedan od najvažnijih intelektualaca današnjice (Al Jazeera)

Ilija Trojanow jedan je od najvažnijih savremenih njemačkih književnika i intelektualaca. Svojim nepristajanjem da se intelektualno podvrgne mišljenju akademske većine stekao je status osobe koja kritički istupa protiv svih anomalija modernog evropskog društva.

Rođen je u Bugarskoj, živio je u zemljama Afrike, a danas živi u Beču. Proslavio se romanom Sakupljač svjetova, koji će uskoro biti objavljen u Bosni i Hercegovini.

Sa idejama da Evropa nepravilno i pogrešno razumijeva islam, namjerno sužavajući njegovu javnu predstavu, privukao je pažnju evropskih liberala u jednakoj mjeri kao i evropskih desničara. U svojim djelima pisao je afirmativno o posebnostima afričke književnosti i uticaju koji je kultura islama ostavila na razvoj evropske misli.

Trojanow je intelektualac koji je osudio koncept „sukoba civilizacija” i individua koja se ličnim primjerom usprotivila konceptu uspostave tzv. sigurnosne države. U razgovoru za Al Jazeeru kaže da je opstanak modernog evropskog društva moguć jedino uz nedvosmislenu podršku ideji multikulturalizma, a svako okretanje prema konceptu etničke čistoće smatra unaprijed izgubljenom bitkom onih koji ne razumiju način na koji historija djeluje.

Trojanow boravi u Sarajevu u okviru rezidencijalnog programa za pisce koji podržava Goethe institut.

  • Šta znači imati iskustvo stranca; pisati na drugom jeziku, živjeti u drugoj kulturi i tuđoj zemlji. Da li je to drama individue koja gubi identitet, ili je to izazov usvajanja novih ideja i koncepata razmišljanja?

Pretpostavka da neko ko živi u zemlji u kojoj nije rođen, neko ko piše na jeziku koji nije njegov maternji jezik pretpostavlja se da je ta osoba, u toj zemlji, stranac. Kod mene to nije slučaj. Sve zavisi od individue do individue. Nekima je teško da se adaptiraju, a neki poput mene veoma se lako navikavaju na druge kulture, druga mjesta, drugačije okolnosti i druge jezike. Ja se osjećam ugodno što ne pripadam jednom mjestu, jednoj kulturi, jednoj tradiciji.. Osjećam se ugodno, jer je to individualni izbor, stvar izbora, a ne stvar rođenja. Za mene je to vid oslobođenja, jer mogu odlučiti gdje da živim i koje kulturne impulse da prihvatim i da sam oblikujem svoj kulturni identitet. Za mene je to dobra stvar. Ne kažem da se to može generalno primijeniti u svijetu.

Ali, kada god raspravljamo o identitetu, moramo biti oprezni sa predrasudama ljudskog uma, jer ljudsko biće i ljudska psiha mogu biti fleksibilni jednako kao i rigidni. To zavisi od mnogo faktora. Za mene je to uvijek bio izazov, a nikada problem.

Izazov je za umjetnike dobar. Svaki umjetnik je otuđen od stvarnosti. On uvijek propituju ideologiju svog vremena, običaje svog okruženja, ideje svog vremena. To je obavezno za umjetnika kako se ne bi osjećao komforno. Kada god sam se osjećao komforno na nekom mjestu, počinjao bih bivati nervozan.

  • Koliko Vaš primjer govori u prilog tezi onih koji promoviraju kompleksnu kulturalnu i multikulturalnu situaciju kojoj Evropa teži i želi je postaviti kao političku i filozofsku agendu svog postojanja?

Prije svega, ovo nije novi projekat. Jedini mogući identitet za Evropu je raznolikost. Svaki pokušaj da se konstruira homogeno društvo bio bi pokušaj koji bi veoma brzo doveo do masovnog nasilja. Tako da možemo samo zamišljati da mjesto poput Evrope bude posmatrano kroz ram diversifikacije. Raznolikost nije nova pojava. Kada pogledate velike imperije, recimo Mogulsko carstvo, Osmansko carstvo, Britansko carstvo – sva su bila prepuna različitosti. Uvijek je u njima bilo mnogo etničkih grupa, različitih tradicija i jezika. A, kada pogledate predimperijalni krajolik, uvijek su postojale veoma male kulture, jer su kulturalne grupe bile izuzetno male. Ljudi su uvijek živjeli u multikulturalnom okruženju.

Najbolji primjer takvih društava je današnja Afrika u kojoj sam živio godinama. Kada odete na tržnicu morate pričati lingua franca, a kada odete u svoje susjedstvo morate govoriti na svome jeziku i to je dokaz da su se ljudi iz potrebe koristili raznim jezicima, a ne zato što je to politički korektno ili zato što je to filozofski koncept, nego iz potrebe i stvarnosti pijace. Tvrditi da, kao što govore desničari, ulazimo u antilogičku fazu kada je različitost samo proklamacija i da su sve tradicije nepoštovane – to je historijska glupost. Kada pogledate historiju čovječanstva vidite da je tu mnogo kontinuiranih interakcija.

  • To je kao koncept veoma dobro sročeno i čak kada bismo se složili da je interkulturalnost ili izmiješanost jedan univerzalan kulturalni model, mnogi kritičari bi tražili da navedete konkretne primjere za svoje stavove. Stoga, moram pitati da objasnite očiglednim primjerom taj način kulturalnog uticaja i prožimanja različitih tradicija?

Uzmite za primjer Indijski okean ili Osmansko carstvo vidite da su stoljećima ljudi razmjenjivali robe, hranu, kulturne proizvode i kulturne ideje. I ta je razmjena vodila revaluaciji njihove kulture i relociranja onoga što su mislili da je njihovo, a međugeneracijska razmjena otkrila je da je nešto što je bilo strano, postalo njihovo. Npr. u Beču nije bilo kafića, ali su onda taj običaj u austrougarsku prijestolnicu donijeli otomanski Armeni iz Istanbula. Stotinu ili dvije stotine godina kasnije kafići su postali zaštitni znak bečke javne kulture i ljudi nisu znali da je stvar koju su smatrali prirodnom odlikom svoje kulture zapravo donesena kao strana.

Ja mislim da Evropa ima jedinstvenu šansu da prevaziđe kolonijalni način mišljenja. Jer, kada govorimo o kolonijalizmu i imperijalizmu, mislimo uglavnom na osvajanje i podjarmljivanje Afrike i Azije, ali kolonijalizam i imperijalizam postojali su i u Evropi.

U zadnjih stotinu i pedeset godina imate tu kolonijalnu svijest koja je željela da vlada Balkanom. Nezavisnost od Osmanskog carstva diktirana je željama velikih sila. Sudbina u Prvom i Drugom svjetskom ratu zavisila je od inrteresa koji su dolazili izvan regije. A kolonijalizam koji vidite sada, usmjeren je protiv određenih grupa ljudi, migranata i muslimana, vodi se predrasudama koje su formirane u vrijeme kolonijalizma. Kada vidim kako ljudi govore o muslimanskim imigrantima, zanimljivo je znati da su argumenti i imaginarne slike koje koriste napravljene u devetnaestom stoljeću, a sada ih ponovo koristimo.

To će biti jedan veliki izazov za Evropu – da prevaziđe taj kolonijalni i imperijalni način razmišljanja i poimanja svijeta. Raznolikost, a tu je veliki nesporazum, ne znači da sve može proći, to ne znači relativizam. U intelektualnim raspravama to je jedno stajalište da multikulturalizam znači potpuni relativizam, gdje je sve dopušteno, a s druge strane promovira se ideja o predominaciji jednog pogleda na svijet, mojih vrijednosti i moje tradicije.

Ja vjerujem u srednji put, vjerujem da se može vjerovati u činjenicu da – uzmimo religijsku referencu – da je Bog pokazao sebe u mnogim i raznolikim pojavama. Pošto je ljudska imaginacija ograničena i ljudski jezik je ograničen, različite kulture i različiti ljudi definiraju svoje duhovne potrebe na različite načine. Ali, znači li to da postoji mnogo različitih bogova? Naravno da ne – to dokazuje upravo suprotnu tezu. Vjerovatno je raznolikost vjerovanja dokaz Božijeg postojanja, jer ako je Bog bezgraničan, onda je očigledno da ga ograničena ljudska mašta doživljava kroz različite narative. Možete biti veoma ortodoksan katolik, pravoslavac, musliman ili Jevrej i imati različite običaje, a u isto vrijeme možete vjerovati da postoji jedinstvo čovječanstva u mnogobrojnim slikama Boga. To ne isključuje drugačija vjerovanja i druge običaje.

  • U Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi očigledno je da dolazi do obnove etničkog puritanizma i obnove fašističkih ideja. Da li je to normalno, gledano historijski, ili je anomalija zastupati koncept nacionalne, religijske i rasne „čistoće“?

Prije svega, na jednom generalnom nivou, to je sasvim normalno. Claude Levi-Strauss je u jednoj antilogičkoj studiji pojasnio na primjeru jednog plemena u Amazoniji da svako društvo posjeduje koncept nečistoće. Levi-Strauss postavlja pitanje šta je čisto, a šta nečisto u praktičnom i duhovnom smislu. Potrebne su godine da u političkom smislu neke elementi društva budu definirani kao nečisti i da se izoliraju u posebnom dijelu društva. Te se stvari dešavaju od kada postoji društvo. Ovaj poseban fenomen je potpuno nespojiv sa bilo kakvim realnim činjenicama, jer ovaj čisti etnički identitet ne postoji.

Nijemce uvijek, pri susretu, pitam da li vjerujete da ste zaista etnički čisti, jer njihova imena nagovještavaju da mnogi od njih imaju poljsko, holandsko, hugento ili drugo porijeklo. U Posljednje vrijeme mnogi imaju i istočnoevropsko ili arapsko porijeklo. Drugo, kada pogledate historiju, shvatate da mnogi potiču iz Južnog Tirola, ili iz Češke i Slovačke. Pošto su migracije uvijek bile dio ljudskog iskustva i realnosti, tvrditi da nešto poput etniciteta ili nešto poput rase može biti čisto, s naučnog stanovišta je potpuna glupost.

Mi smo kao društvo i kao kultura i kao individue rezultat kontinuiranog miješanja. Mislim da se pravi velika greška kada se vjeruje da ove grupe imaju pravo zato što njihove stavove prenose mainstream mediji. Mnogi kažu da se ti osjećaji, koji su usmjereni protiv izbjeglica i migranata, moraju shvatiti ozbiljno. Oni samo iznose na vidjelo strahove koje ljudi imaju. To je veoma ograničen pogled na problem, jer podrazumijeva da određene nacionalnosti imaju opravdane strahove i tvrde da su argumenti usmjereni protiv migranata, o kojima se govori da preplavljuju naše gradove, racionalno utemeljeni. To je strah koji se izdaje kao stanovita zabrinutost za ekonomski i socijalni status stanovnika.

Ali, strahovi su iracionalne prirode. Korijen tih strahova, za koje ljudi tvrde da ih moramo ozbiljno shvatiti, je sasvim iracionalan i moramo se postaviti prema njemu kao nečemu iracionalnom. Samo sa što više interakcije sa stranim možemo prevazići strahove. Zato su najmanji strahovi u Njemačkoj zabilježeni u gradovima gdje živi najviše stranaca i izbjeglica. To je činjenica. S njima radimo svaki dan i na taj način prevazilazimo svoje predrasude, jer se ne hranimo ideološkim konceptima nego imamo direktno sučeljavanje sa tim što se opisuje kao strano. Glavni problem je što ta propaganda proizvodi getoizaciju, a zatvaranje ljudi u geta pojačava strahove i onemogućava susrete koji bi pomogli da se prevaziđu.

  • Evropa danas ima veliki problem sa razumijevanjem onoga što je povijesna i kulturna suština islama. Razumijeva li Evropa na pravi način šta je islamska civilizacija i šta je islamska kultura, jer je očito da veoma uticajni intelektualni i politički krugovi u Evropi promoviraju ideju sukoba sa islamom?

Prije svega, ja mislim da niko ne može razumjeti šta je islam, jer je to religija sa 1,6 milijardi ljudi. To je ogroman skup različitosti kulturnog naslijeđa. Mislim da je prvi problem da cijelo vrijeme ljudi u zapadnim medijima govore o islamu kao o monolitnom fenomenu, što je besmislica. Niko tako ne govori o kršćanstvu, jer znamo da postoje mnoge razlike između katolicizma, protestantizma i pravoslavlja, a onda u protestantizmu imamo razlike između luteranaca i kalvinista.

Drugi problem je ova tzv. reakcija na terorizam, koja zapravo i paradoksalno podupire terorizam. Zapad radi najgoru moguću reakciju na terorizam. Prvo instalira sigurnosnu državu, ograničavajući individualne slobode ljudi i na stanovit način poništava tri stotine godina uspostavljanja i borbe za ljudska prava i slobode. Sve uz argument kako mi to trebamo, ali to ograničavanje civilnih i građanskih prava je predano u ruke terorista, jer je to upravo ono što oni žele.

Retorički, kada kažete da je terorizam esencijalan aspekt islama, kao što na Zapadu kažu, ponovo podržavate terorizam, jer toj ograničenoj grupi omogućavate reprezentativno mjesto, negirajući i gurajući u sjenku ogromne i mnogobrojne aspekte islama. Veliki dio islamske kulture na taj način je veoma teško vidljiv. Ako se borite protiv terorizma, zašto te ograničene, male ekstremističke grupe neprekidno izvodite na pozornicu uz tvrdnju da oni predstavljaju islam, gurajući u stranu druge aspekte islama? Recimo, sufizam je jedva vidljiv i zašto ne želite predstaviti sve ostale dijelove islama koji su mnogo kulturniji, mnogo manje nasilni, mnogo civiliziraniji i mnogo bliži vašim zapadnjačkim vrijednostima i vrijednostima za koje tvrdite da su važne Zapadu?

  • U Bugarskoj, Bosni, na Kosovu žive autohtoni muslimani koji su kroz historiju imali dosta problema, jer im se odricalo pravo na religiju, etnicitet i jezik. Odakle dolazi taj otpor prema muslimanima koji se tretiraju kao građani drugog reda? Njihov identitet se suzbijao i ograničavao sustavno i nerijetko veoma brutalno i nasilno?

Kada pogledate Bugarsku, vidite da tamo nije bilo ozbiljnih problema do sredine osamdesetih. Tada su sve komunističke partije istočnog bloka počele igrati na nacionalističku kartu, počeli su misliti kako da preporode nacije, jer, morate znati, da su sve te ekonomije bile u velikim krizama. Komunističke nomenklature su razmišljale kako da se izbore sa krizom, a prvo rješenje do kojeg su došli bio je nacionalizam. Ono šta je komunistička partija u Bugarskoj uradila bilo je uvođenje krivičnog zakona koji je bio podloga za kulturalni genocid. Po tom zakonu Bugari i bugarski Turci morali su promijeniti imena, njihove škole su zatvorene, zabranjeno im je da govore svojim jezikom, a u nekim slučajevima svetišta su oskrnavljena i oduzeta.

Bilo je mnogo protesta i nasilja, otvoreni su koncentracijski kampovi, a 1995. tri stotine hiljada bugarskih muslimana prisiljeno je da napusti Bugarsku i da se iseli u Tursku. To je potpuno novi fenomen i njegov korijen je u brutalnosti diktature Komunističke partije. Nakon ‘98. došlo je do smirivanja, jer je stara nomenklatura u Bugarskoj postala oligarhija i mafija i postalo je jasno da 95 posto ljudi nema nikakve šanse da uspije. To je bio razlog smanjivanja populacije sa 8,8 miliona na 6,5 miliona.

Ali, osim tog zaista strašnog slučaja, manjine nisu imale većih problema u Bugarskoj. Živjeli su veoma siromašno i socijalno i ekonomski neprivilegirano, ali nije bilo velikih konflikata i sukoba. Moramo se pitati zašto u Evropskoj uniji ne gledaju primjer Bugarske, jer je to zemlja koja ima najveću muslimansku manjinu, a uvijek se pogled upire na geto u Parizu, gdje žive druge i treće generacije imigranata u velikom sukobu sa državom.

  • Da li je moguće da mnoge manjinske i muslimanske zajednice u Evropi, u nekoj skorijoj ili daljoj budućnosti, dožive sudbinu Jevreja iz vremena Drugog svjetskog rata? Postoje mnogi opravdani strahovi da bi te zajednice mogle postati objekat jednog destruktivnog i nezaustavljivog nasilja. Kada čujemo na koji način AfD u Njemačkoj, ili Marine Le Pen u Francuskoj nastupaju u javnost,  zapitamo se da li je to najava jedne nove kataklizme?

To je potpuno nemoguće. Ja živim u Beču u Austriji. Ljudi u Beču, populacija tog grada velikim dijelom, odnosno 47 posto onih koji žive u Beču, rođeni su izvan Austrije. To znači da su većina. Nekoliko stvari moramo znati – da podrška AfD-u i Le Pen dolazi sa sela. Selo u modernom svijetu nije veoma uticajno, što je jedan od razloga njihove ljutnje.

Kada analizirate glasove koji su otišli Trumpu, vidite da on nije pobijedio ni u jednom velikom gradu. Populacija velikih gradova je raznolika i šarolika i pitanje različitosti njima nije uopšte zanimljivo ili značajno. Na Manhattanu, recimo, protiv Trumpa je glasalo više od 90 posto ljudi. Za mene je to uzdizanje stanovitih socijalnih grupa koje su provincijalne i koje su predominantno bijele, manje obrazovane i koje se bune protiv onog što oni osjećaju kao globalizaciju. Ali, oni taj proces ne mogu spriječiti. Ne mogu, zbog ekonomske strane. Recimo, Njemačka bi propala ako bi pokušala pokidati točkove globalizacije. I nemaju nikakve šanse u tom pokušaju, jer su veliki gradovi mjesta gdje se modelira politika. Gradovi poput Berlina, Kelna, Minhena, a oni su već multikulturalni. Dakle, oni su već izgubili tu bitku. Multikulturalizam je realnost i oni su ljuti zbog toga i zbog činjenice da ih niko nije pitao, a sproveo je taj proces. Historija je takva, ona se ne obazire na interese manjih i nedovoljno aktualnih i organizovanih grupa.

  • Pisali ste kritički o Huntingtonovom konceptu „sukoba civilizacija“ koji zapadni, a posebice američki desničari, sada pokušavaju sprovesti u djelo, promovirajući ga kao mehanizam realpolitike. Šta zamjerate Huntingtonovoj teoriji sukoba civilizacija?

Veoma je teško odgovoriti na pitanje u petnaest rečenica, ali pokušat ću. U suštini, odgovor je veoma jednostavan. [Samuel] Huntington jedino prepoznaje konflikt i on vidi samo stvarnost konflikata, a ne vidi da se kulture, čak i u vrijeme konflikta, miješaju. Recimo, muslimansko prisustvo dugo osam stoljeća u Španiji obilježeno je borbom, ali istovremeno evropska muzika, poezija, filozofija, matematika i arhitektura značajno je obogaćena arapskim uticajem. Ako vidite samo konflikt, propuštate širu priču, a to je miješanje i ispreplitanje kultura. Uvijek su različite kulture bile isprepletene. Evo jedne metafore. Ako odete u Manaus u Brazilu, možete posjetiti bijelu i crnu rijeku koje se spajaju. Dvadeset kilometara rijeke teku jedna pored druge ne miješajući se nimalo i kada se kao turist vozite sredinom, tačno možete vidjeti da je sa jedne strane bijela rijeka, a s druge je crna. Huntington je uvijek na toj razdjelnici i vidi da su dvije rijeke uvijek u sudaru jedna pored druge. Ali, on ne razumije da se na dvadeset i prvom kilometru one pomiješaju i kada pitate seljaka koji živi na toj tački on zna samo za izmiješanu rijeku i nema pojma o crnoj i bijeloj rijeci.

  • Bili ste pogođeni bizarnom zabranom ulaska u SAD zato što ste kritički govorili o djelovanju Nacionalne sigurnosne agencije. Koliko taj detalj opisuje odnos između države SAD-a i pojedinca i šta govori o američkoj demokratiji i o slobodi javnog izražavanja mišljenja?

Taj konkretan slučaj dokazuje ono što smo govorili. Kada imate sigurnosnu državu, onda pojedinac više nema prava. Ja sam na aerodromu saznao da ne mogu ući u zemlju. Nisu mi rekli ko je to naredio, zašto, ne možete protestirati protiv te odluke i to znači da nemate nikakva prava. To je tipično za novu stvarnost, jer borba protiv terorizma mora biti tajnovita, pa vi kao građanin nemate nikakav način da kontrolišete takve mehanizme. Isto se ponaša i njemački BND. Čak ni članovi parlamenta nemaju pristup dokumentima, a ako su to tzv. sigurnosni dokumenti, onda se rediguju kada se pokazuju u javnosti. Kada pogledate jednu stranicu takvog dokumenta, vidite da je dosta riječi i rečenica zacrnjeno. To govori sljedeće: Ako parlament nema kontrole nad službama, vi ne možete imati državnu instituciju koja je izvan kontrole, ako želite živjeti u demokratiji. Taj jedan slučaj govori da ne živimo u demokratiji.

Izvor: Al Jazeera