Tri životne priče: Nikad ne odustati

Uvijek su posebni filmovi u kojima protagonist uspijeva utjeloviti snagu ljudskog duha koja nadilazi realne ljudske mogućnosti. Još su posebnije životne priče ljudi koji su se s toliko snage izborili s nedaćama da djeluju nestvarno, filmski.

Nedavno je u okviru Tuzla Film Festivala prikazan dokumentarni film Korak, koji je rađen po autobiografskoj knjizi Moj pogled na život iz kolica Damira Babajića.

“Želja mi je bila da pokažem osobama s invaliditetom da nema te barijere koju ne mogu prevazići, snagom vjere sve mogu postići. Svaki napredak u našim životima jedan je korak više. Stoga, ako uspijem unijeti i tračak radosti i ljubavi i nade u srce barem jedne osobe, ja sam napravio pravi korak”, počinje svoju priču Babajić, koji je prije deset godina u saobraćajnoj nesreći ostao invalid.

Ponovno na nogama

Naime, 6. juna 2007, vozeći magistralnim putem Orašje – Tuzla, Damir se zaustavio na raskrsnici kako bi propustio vozilo iz suprotnog smjera. U tom trenutku u njegov automobil sa stražnje strane udarilo je vozilo koje se kretalo brzinom 150 km/h.

“Na svaku pomisao na taj dan duboko me stegne u prsima. No, kada danas pogledam sa čim se ljudi bore, ja mogu samo kazati da sam zahvalan Bogu na svemu. Često se javlja osjećaj bespomoćnosti, nemogućnosti da djelujete na mnogim poljima kao drugi, jer je to sve prekinuto tog dana. Ali, s druge strane, drugi ne mogu ono što vi možete”, govori Babajić.

Ljekari su se borili za njegov život, rekli mu da više nikad neće moći hodati, ali nakon pet godina provedenih u kolicima te nekoliko operacija u Rusiji ponovno je prohodao. Brojne nedaće prouzrokovane saobraćajnom nesrećom nisu ga obeshrabrile da nastavi sa životom. Deset godina nakon nesreće završio je fakultet i magisterij, a u toku je i izrada doktorske disertacije, trenira košarku i član je Košarkaškog invalidskog kluba “Zmaj” iz Gradačca. Godine 2010. bio je sportist godine općine Gradačac, a u prošlom sazivu bio je i vijećnik u Općini Srebrenik.

“Za sve u životu što čovjek želi da radi treba motivacija. Zar nas Bog ne motiviše za sve što dobro učinimo? Stoga je i borba za zdravlje – jer nam je obaveza da čuvamo i borimo se za zdravlje – motiv sam za sebe.

Shvatite da ćete za to biti nagrađeni i eto motivacije. Mene je u svakom stanju motiviralo shvatanje nagrada. Spoznaja je najveći motiv. Kao što sam u knjizi napisao, što je za nekoga bolest, to je za nekoga zdravlje, jer shvatiti i spoznati vječno spasenje najveći je motiv i nagrada”, priča Babajić.

Ističe da “snaga vjere ruši svaku barijeru, ruši planine bolesti i poteškoća. Ne zaboravite da niste jedini koji ste u takvom stanju. Poručio bih da nikada ne odustajete i ne posustajete.”

Iz kolica u odbojkašku dvoranu 

Ermin Jusufović još je jedan protagonist “filmske priče” kakvu samo život može ispisati.

Jusufović je reprezentativac Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci i osam puta osvajao je zlato na evropskim takmičenjima, tri zlata i jedno srebro na svjetskim prvenstvima, te dva zlata i dva srebra na Paraolimpijskim igrama. U klubu “Spid” osvojio je sve što se osvojiti može.

Godine 1997, radeći poljoprivredne poslove, nagazio je na protivpješadijsku minu i doživio tešku povredu svih ekstremiteta. Kao posljedica tog ranjavanja, amputirana mu je desna potkoljenica. Godinu i po nakon toga počinje njegova priča s odbojkom.

“Koliki god čovjek, po samoj prirodi ljudskog bića, bio borac, na situacije u kojima čovjek doživi teške tjelesne povrede opasne po život teško se adaptirati, a još je teže boriti se s njima. Svaki novi korak bio je veliki uspjeh. Prestanak korištenja štaka u prvom stadiju vraćanja normalnim životnim tokovima bio je najveća pobjeda”, kaže Jusufović.

“Danas sam”, ističe Jusufović, “poprilično sretan i ispunjen zadovoljstvom”. Smatra da je umnogome nadmašio svoja najoptimističnija očekivanja i želje iz perioda kad je ranjen i kad je mislio da više nikad neće smjeti imati viziju te da će njegov život biti ograničen invaliditetom. Želio bi po okončanju sportske karijere, čiji se kraj bliži, nastaviti služiti sportu i sportistima kroz institucionalna djelovanja.

“Kad je u pitanju borba s poteškoćama koje nas susreću u životu, najvažnije je prihvatiti izazov. Stvar je izbora, zar ne? Meni je trebalo šest mjeseci da prihvatim da povratka nema i da pokušam budućnost učiniti što ljepšom. Oni koji su spremni prihvatiti činjenicu da prošlost ne mogu promijeniti spremni su mijenjati budućnost i boriti se i izboriti sa svim poteškoćama i izazovima koje ih zadese. Takvi su nerijetko svijetli primjeri u društvu i najveći motivatori novih ljudi koje poteškoće zadese”, ističe Jusufović.

Prvi slijepi učenik medrese

Salkan Delić, kao i Jusufović, odlučio je prihvatiti izazov i odlučno ići prema svom cilju. Od rođenja je slijep, no to ga nije spriječilo da postane učenik Behram-begove medrese u Tuzli. Svijet gleda svojom čistom dušom. S osmijehom na licu priča o svojoj školi, koju uskoro završava. Sjeća se svojih početaka i zahvalan je direktoru škole i svojim profesorima za sav uložen trud i razumijevanje.

Uprava medrese imala je određene bojazni hoće li moći pružiti Salkanu neophodne uvjete i odgovoriti zahtjevu, jer je ovo bio prvi slučaj da imaju učenika kome je uskraćen vid. Uz veliko požrtvovanje i Salkana i profesora, odgovorili su zadatku.

Njegova želja jest da se upiše na Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i nada se da će i u tome uspjeti. Ističe važnost podrške koju dobija.

“Veoma je važna potpora porodice i roditelja, jer me oni motivišu, daju mi savjete i pomažu mi da nastavim dalje. Oni su veoma važan oslonac u mome životu”, ističe Delić.

Želja ovih ljudi jeste da svi oni koji imaju poteškoće i iskušenja u životu ne odustaju i da se nastave boriti – bitno je ne klonuti duhom jer podsjećaju na izreku: “Ne zanima me prošlost, zanima me jedino budućnost jer u njoj namjeravam provesti ostatak života.”

Izvor: Al Jazeera