Tri scenarija za bitku za Idlib

Proteklih sedmica je bitka za Idlib na sjeverozapadu Sirije ušla u novu fazu. Snage sirijskog režima, koje podržava Rusija i Iran, pojačale su napore za zauzimanje strateških autoputeva M4 i M5, koji povezuju gradove Latakiju i prijestolnicu Damask sa Halepom.

Tokom napredovanja sirijskih snaga uz intenzivnu kampanju bombardiranja iz zraka za zauzimanje posljednjeg uporišta sirijske opozicije su ubijeni deseci civila i opozicijskih boraca, kao i 13 turskih vojnika, a stotine hiljada civila su natjerani u bijeg ka turskoj granici. Ovo je natjeralo Ankaru da djeluje.  

Turska vojska je poslala nekoliko konvoja na sirijsku teritoriju, pojačavši svoje promatračke položaje na sjeverozapadu, koji su pregazile snage sirijskog režima, te je uspostavila nove u područjima pod kontrolom pobunjenika.

Turska se boji da je konačni cilj Rusije da opkoli oružanu opoziciju i da presječe glavne rute snabdijevanja sa turske teritorije – što je razvoj događaja koji očajnički želi da izbjegne.

Satjerana u ćošak, Ankara sada razmatra svoje opcije da spriječi potpuni poraz svojih sirijskih saveznika i samim tim svog sirijskog poduhvata.

Idlib je posljednja od četiri takozvane zone deeskalacije koje su dogovorili Rusija, Iran i Turska 2017, koju još nisu zauzele režimske snage. Preostale tri – Istočna Ghouta, u blizini Damaska, Deraa i pokrajina Quneitra na jugu, te enklave Rastan i Talbiseh u pokrajini Homs – napale su i zauzele su režimske snage jednu za drugom u rasponu od godinu dana.

Sporazum iz Sočija

Nakon svakog zauzimanja, desecima hiljada civila i boraca koji nisu htjeli da ostanu pod režimskom vladavinom dozvoljeno je da napuste područje i krenu za Idlib, čime je rastao broj interno raseljenog stanovništva.

Turska je 2018. uspjela da spasi Idlib od sudbine ostalih zona sklapanjem sporazuma sa Rusijom u Sočiju o uspostavljanju demilitarizirane zone u Idlibu. Zauzvrat je Turska obećala da će razoružati i ukloniti grupu Hayat Tahrir al-Sham (HTS) – oružanu grupu prethodno povezanu sa Al-Kaidom – iz demilitariziranog područja. Dvije strane su se također složile da ponovno otvore M4 i M5 za trgovinu i saobraćaj.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Međutim, sporazum nikada nije u potpunosti implementiran. Turska nije mogla natjerati HTC da ga ispoštuje, dok Moskva nije zaustavila snage sirijskog režima da napadaju sigurne zone, uvijek smatrajući demilitariziranu zonu kao privremeno rješenje s konačnim ciljem da se sve sirijske teritorije vrate pod kontrolu režima.

U tom smislu, eskalacija u Idlibu je bila neizbježna. Ali, za razliku preuzimanja u drugim zonama deeskalacije, pad Idliba bi bio poguban za Tursku. Značio bi potpuni poraz sirijske opozicije i njihovo isključenje iz pregovora za konačno rješenje za post-ratnu Siriju. Posljedično, Turska, glavi oslonac opozicije, također bi bila gurnuta u stranu i ne bi imala pravo glasa u budućim pregovorima, što bi bio ogroman diplomatski gubitak s obzirom na godine napora koje je Turska uložila u ovaj sukob.

Nadalje, ako bi režimske snage preuzele Idlib, to bi dovelo do protjerivanje gotovo tri miliona civila prema turskoj granici ili prema malim graničnim područjima koje kontrolira na sjeveru pokrajine Halep. S obzirom na sve veći neprijateljskija osjećanja koje tursko stanovništvo gaji prema sirijskim izbjeglicama, Turska ne može priuštiti da primi još Sirijaca na svoju teritoriju.

Veliki pritisak

Turske vlasti su također pod velikim pritiskom domaće javnosti da uzvrate nakon što su 13 turskih vojnika ubile snage sirijskog režima. Tursku će kući kritizirati ako njene snage budu prisiljene da se povuku sa promatračkih položaja koje su trenutno opkolile Assadove snage.

Iako Turska odbacuje vojno rješenje na sjeverozapadu Sirije, ona također ne može riskirati sukobljavanje sa Rusijom. Platila je visoku cijenu kada se zadnji put sukobila sa Rusijom 2015, kada je turska vojska oborila ruski borbeni avion u blizini sirijsko-turske granice. Kremlj je odgovorio zabranom uvoza turskih proizvoda te je obeshrabrio svoje građane da odmore provode u Turskoj, što je ostavilo veliki trag na tursku ekonomiju.

Istovremeno, niti Evropska unija niti Sjedinjene Američke Države nisu podržale Tursku u njenoj eskalaciji sa Rusijom. Štaviše, i EU i SAD nisu žurili da osude pokušaj puča protiv predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana u julu 2016.

Osjećajući se izoliranom od svojih tradicionalnih saveznika, Ankara je morala uložiti ogromne napore, uključujući javno izvinjenje Erdogana, kako bi se popravili odnosi sa Moskvom.

Danas, veze Turske s Rusijom su osnažene i značajnije su turskoj vladi nego što su to bile 2015. Rusija je veliki trgovački partner (bilateralna trgovina premašuje 25 milijardi dolara godišnje) i, što je još značajnije, glavni je snabdjevač Turske naftom i plinom – njen udio na turskom tržištu je porastao nakon što je SAD uveo sankcije na iranski energetski izvoz.

Ruski plin

Turska je također postala tranzitni centar za izvoz ruskog plina u Evropu. Prošlog mjeseca su Erdogan i ruski predsjednik Vladimir Putin inaugurirali Turski tok, plinovod koji prolazi kroz Crno more od Rusije do Turske, koji bi trebao dopremiti plin do jugozapadne Evrope. Turska se također nada da će pridobiti rusku podršku u rastućim napetostima u vezi bušenja i vađenja plina u Istočnom Mediteranu, posebno nakon što je SAD signalizirao svoju podršku Grčkoj.

Diplomatska saradnja između Turske i Rusije se također intenzivirala u Libiji, gdje dvije zemlje podržavaju suprotstavljene strane. Ankara i Moskva aktivno ulažu napore kako bi se dogovorio prekid vatre između Vlade nacionalnog jedinstva koju priznaje UN te odmetnutog generala Khalife Hafta.

Tursko-ruska saradnje se također intenzivirala i na polju odbrane. Turska je kupila od Rusije proturaketni odbrambeni sistem S-400 uprkos protivljenju njenih NATO saveznika, te je također razgovarala o mogućnosti kupovine ruskih borbenih aviona Su-35 i Su-57.

Pod pritiskom da zaustavi napredovanje režima u Idlibu i da istovremeno očuva svoje odnose sa Rusijom, Turska ima vrlo malo prostora za manevre. U ovom trenutku, čini se da postoje tri moguća scenarija.

Tri scenarija

Prvi i najpovoljniji scenarij za Tursku je da Rusija pristane da podrži sporazum o deeskalaciji u Idlibu i da naredi režimskim snagama da se vrate na položaje koje su držali prije posljednje ofanzive. Ovo bi moglo biti kombinirano sa oživljavanjem političkog procesa i nastavkom sastanaka ustavnog odbora, zaduženog za izradu nacrta amandmana sirijskog ustava s kojim su se složili režim, opozicija i međunarodna zajednica.

Iako se Turska pokušala založiti za takvo rješenje zaprijetivši vojnom akcijom ako se sirijski režim ne povuče, vjerovatnoća da do toga dođe je veoma mala.

Drugi scenariji je onaj u kojem Turska prihvati nove realnosti na terenu i dozvoli snagama sirijskog režima da kontroliraju autoputeve M4 i M5, ali koristeći silu da zaustavi bilo kakvo daljnje napredovanje. Mogla bi tražiti uspostavu “sigurne zone” u Idlibu uspostavom ojačanih odbrambenih položaja na liniji fronta i snabdijevajući sirijsku opoziciju teškim naoružanjem, prije svega protuzračnim raketama. Čini se da je Ankara već usvojila ovu politiku s obzirom da su dva režimska helikoptera oborena protuzračnim raketama u Idlibu.

Treći scenarij – i to je onaj koji Turska želi da izbjegne – jeste eskalacija sa Rusijom. Prisustvo proturaketnog oružja na terenu dovodi do rizika da ruske letjelice budu oborene. Turska vojska je vjerovatno poduzela mjere opreza kako bi se izbjegao tako opasan razvoj događaja, ali s obzirom na ogroman broj snaga raspoređenih na terenu, najbliže je sukobljavanju sa ruskim snagama od 2015. godine.

Odluka Washingtona

I dok će Turska nastaviti da oprezno djeluje po pitanju Idliba, ono što će se dogoditi dalje uveliko ovsi od odluke SAD-a o narednim koracima. Dosad je Washington slao miješane signale Ankari.

Državni sekretar Mike Pompeo je iskazao podršku Turskoj, što je također uradio i posebni izaslanik za Siriju James Jeffrey. Pentagon, međutim, odgovorio je kazavši da “nikakav… sporazum nije postignuto” u vezi toga da SAD poduzme konkretnije korake u Idlibu.

Ali kao što Rusija pokušava da udalji Tursku i njene NATO saveznike, SAD može odlučiti da iskoristi priliku da učini isto u vezi povezivanja Turske i Rusije tako što će podržati tursku operaciju u Idlibu.

U svakom slučaju, velike odluke će morati biti donesene u Ankari, Moskvi i Washingtonu u narednim sedmicama – odluke koje bi mogle odrediti narednu fazu sirijskog sukoba.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera