Oglasi

Tri godine i tri sna: Dokumentovanje sirijskog djetinjstva

Fotoreporterka posjećuje sirijsku djevojčicu izbjeglicu koju je upoznala tri godine ranije i saznaje šta joj je rat oduzeo.
Fatima, fotografisana 2013. (desno) i 2016. (lijevo) Lucy Lyon/Al Jazeera

Piše: Lucy Lyon

Bila je 2013. kada sam prvi put upoznala Fatimu.

Tadašnja desetogodišnjakinja živjela je na krovu u Mafraqu, malom jordanskom gradu, s roditeljima, kao jedino dijete gluhonijemih roditelja.

Godinu ranije, ova je porodica pobjegla iz Baba Amra, epicentra borbi u ofanzivi u Homsu. Napustili su svoj dom u gluho doba, u autobusu, i stigli su u grad s druge strane sirijske granice samo sa odjećom na leđima.

Ja sam se dovezla iz Ammana uz pomoć površnih uputstava – „vozite do Mafraqa, pravo na prvom kružnom toku, desno na drugom“. Nije bilo naziva puteva, a ja nisam imala GPS.

Ali nekako sam pronašla ured socijalnog radnika koji me odveo do Fatime. Dok sam izlazila iz auta, znojna i crvenog lica, iz crvenog Chevroleta koji sam unajmila da tamo dođem, vidjela sam je kako stoji tu i smiješi mi se, smirena u džemperu boje hrđe.

Brižna i skladna porodica

Fatima se vješto penjala uz nezgrapne betonske stepenice u japankama i provela me kroz zahrđala metalna vrata na krov i tu je bio njen dom, jednosobna daščara u uglu vrućeg, ravnog betona.

Odjeća se vijorila na štriku na povjetarcu, praveći sjenke dok nam je Fatima pokazivala panoramski pogled na ravnice koje su okruživale grad. Gledali smo ravno u smjeru sjevera prema Fatiminoj domovini.

Nije bilo tekuće vode ili struje, ali njena je majka napravila lonac vrućeg, slatkog čaja od kadulje za nas na plinu.

„Moji mama i otac ne mogu govoriti pa kad neko dođe, ja govorim. Kada zazvoni telefon, ja pričam“, objasnila je Fatima, ponavljajući na znakovnom jeziku za njene roditelje koji su sjedili i gledali.

Bilo je jasno koliko su njih troje brinuli jedni za druge – roditelji su zavisili od kćerkine sposobnosti da komunicira u njihovo ime sa ostatkom svijeta.

Fatima je kupovala za njih uz pomoć UN-ovih bonova za hranu, prikupljala je vodu za njih od komšija. Bila je to brižna, skladna porodica.

Fatimini snovi

Ali dok se Fatima dokono igrala sa plastičnom čašom zakačenom na kanapu sa ping-pong lopticom na kraju, lice joj se malo namrštilo.

„Usamljena sam. Treba mi brat da se s njim igram.“

Uslikala sam je dok je sjedila na metalnoj kaci za vodu, s jednom od lutaka pored nje, kako gleda preko ravnica ispod. Pričala mi je kako je sanjala o svom starom životu u rodnom selu u njihovoj velikoj kući okruženoj njivama, i punom drugih članova porodice.

„Moja je škola bila veoma lijepa. Neke sam stvari naučila, ali sve sam ih zaboravila“, kazala je ona. Vrući vjetar je vrištao kroz vrata improvizovanog doma ove porodice, prekrivši nas sve slojem prašine.

Zašto nije bila u školi? Humanitarne agencije su neumorno radile na tome da pruže svoj djeci izbleglicama obrazovanje. Ali hiljade djece su propuštale časove – posebno oni sa roditeljima invalidima koji su morali voditi domaćinstvo.

„Moj je sam da postanem doktorica, da se vratim u Siriju i da tamo provedem cijeli život“, rekla mi je Fatima tiho.

To se nije doimalo kao nemoguć san za jednu bistru desetogodišnjakinju.

Tri godine kasnije

Tri godine kasnije, na drugom zadatku, odlučila sam pokušati pronaći Fatimu. Preselili su se, ali uz pomoć jednog od socijalni radnika u Jordanu locirala sam njenu porodicu, koja je sada bila u selu Riba'a, u okrugu Mafraq.

Fatima je izašla iz kuće da me sretne, smiješeći se stidljivo.

„Sretna sam“, rekla mi je. „Imamo veću kuću. Naš jordanski stanodavac ljubazan je prema nama i naplaćuje nam stanarinu svaki drugi mjesec.“

U odnosu na njihov raniji smještaj, ovo je bio veliki napredak – sada imaju tekuću vodu, struju, frižider i televizor. Pokazala mi je svoju sobu s ponosom, a njene svijetle haljine su visile s vodilica za zavjesu.

„Dobro smo. I sve je ok. Roditelji su ljubazni prema meni. Svima nam sada dobro ide znakovni jezik. Nema niko bolji od njih.“

Njeni su roditelji vidljivo ostarjeli za tri godine, očeva je kosa potpuno osijedila. Klimali su glavom kao da su željeli podržati svoju kćerku dok je govorila.

Isti, ali neispunjeni snovi

Ali dok je Fatima gledala s novog prozora, s novim pogledom, njeni su snovi bili isti, ali neispunjeni.

„Ne znam čitati i pisati. Ne znam čak ni poslati poruku. Ne osjećam se lijepo zbog tog. Moji vršnjaci znaju čitati i pisati a ja ne znam. To mi smeta, a ponekad me oni ismijavaju“, kazala je ona.

„Moj glavni san je da se vratim u Siriju. Moj drugi san je da mi roditelji progovore. Moj treći san je da postanem doktorica. Ali ne mislim da će se ijedan od ovih snova ostvariti.“

Opet je prošlo više od tri godine i kad god pogledam ove fotografije, zapitam se kako je Fatimi: da li je krenula u školu, za čim je čeznula ili još gleda kroz prozor, utonula u san koji se možda nikada neće ostvariti.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.