Trgovina ljudima na dnu ljestvice prioriteta tužilaštava

Resocijalizacija je mala ili nikakva jer žrtve imaju poteškoće s ponovnim uključivanjem u zajednicu (EyeEm / Rodrigo Cesar Winhaski - Ilustracija)

„Moj dom je daleko. Iskreno, zaboravila sam i kako izgleda… Imam osjećaj da ću zaboraviti i svoje ime, a za godine da i ne govorim… Bila [sam] u raljama zvijeri koje su me prisiljavale da radim sve ono što nikada nisam željela. Da u jednoj noći promijenim i na desetine muškaraca, koji su od mene radili ono što su oni htjeli…. Nisam se mnogo odupirala, jer nisam smjela, svako odupiranje je mučenje više, jedan šamar više i jedan muškarac više“.

„Imam petnaest godina i nikada nisam išla u školu. Živjela sam u kući sa majkom, ocem i još trinaestero braće i sestara. Najstariji brat nas je redovno tjerao da prosimo i donosimo 20 KM (10 eura) svaki dan kući, u suprotnom bi nas tukao, jer mu je tako naredio otac. Brat me je tukao tako što me zaveže i objesi za kuku od goveda, a dok visim, skinuli bi mi garderobu i udarali me mokrim šlaufom. Od novca koji bi dobila, mama i brat bi kupovali hranu i alkohol za tatu. Iz tog razloga sam odlučila da pobjegnem sa mlađim bratom i rodicom. Dolaskom u Sarajevo, prosili smo na Barščaršiji za hranu i neki čovjek nas je pokupio sa ulice i odveo u neku organizaciju gdje su nam ponudili smještaj i hranu.“

Ovo su neka od svjedočenja maloljetnih žrtava trgovine ljudima u BiH.

Dok problem trgovine ljudima, među kojima je i mnogo maloljetnika, već deceniju i po potresa regiju, organizacije za zaštitu žrtava u BiH ističu da ovakvi slučajevi rijetko bivaju krivično procesuirani.

Postoje kapaciteti za istrage, gonjenja i suđenja u predmetima trgovine ljudima, ali su prebukirani.

„Prije svega, važno je da je normativni okvir u BiH u dobroj mjeri usaglašen sa međunarodnim standardima u ovoj oblasti, o čemu postoji visok stepen slaganja među stručnjacima koji su se bavili ovom tematikom. Međutim, velika opterećenost naših tužilaštava i sudova, generalno, je notorna činjenica. Moguće je da ta preopterećenost na određeni način utiče na adekvatnu primjenu ovih standarda“, kaže Arben Murtezić, direktor Centra za edukaciju sudija i tužilaca u FBiH.

Krivično djelo trgovine ljudima postoji u krivičnim zakonima na nivou države i oba entiteta. Zakoni postoje, ali se ne implementiraju. Sistem i institucije ne funkcionišu na pravi način.

“Pozvat ću se na nekoliko nedavnih govora ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića, koji je jasno kazao da imamo strahovite probleme u tužilaštvima. Ne samo sa slučajevima trgovine ljudima, nego općenito zato što slučajevi stoje godinama dok se ne pokrenu. Trgovina ljudima je nešto što je na ljestvici prioriteta u našoj državi veoma nisko. BiH tu ne odstupa od drugih evropskih država, jer trgovina ljudima općenito nije nešto zašto dobijate političke poene. Nije na listi prioriteta naših tužilaštava kao što su slučajevi terorizma, ratnog zločina, trgovina drogom. Ne umanjujem bitnost drugih krivičnih djela, ali trgovina ljudima se mora tretirati jednako kao i ostali krivični zločini. Kazne koje se izriču su minimalne”, kaže Amela Efendić, direktorica Međunarodnog foruma solidarnosti (MFS) EMMAUS.

Radna eksploatacija

U nadležnosti Tužilaštva i Suda BiH su krivična djela trgovine ljudima samo sa međunarodnim elementom, dok je trgovina ljudima koja se odvija unutar BiH u nadležnosti entitetskih tužilaštava i sudova, i Tužilaštva i Suda Brčko Distrikta. Još je mali broj predmeta koji se procesuiraju sa ovom kvalifikacijom.

„Postoje problemi u procjeni postojanja radne eksploatacije kao elementa trgovine ljudima, i povrede prava iz radnog odnosa kao posebnih krivičnih djela. Ovaj problem procjene je naročito zastupljen na samom početku rada na nekom predmetu. Često su informacije i izvještaji koji se dobiju na početku rada u predmetu nedovoljni da bi se iz njih moglo utvrditi postojanje dovoljno indikatora za radnu eksploataciju kao vid trgovine ljudima. Vrlo je kompleksna adekvatna procjena konkretnog slučaja i zahtijeva i dobru educiranost tužilaca i policijskih agencija i sveobuhvatno istraživanje“, kaže Sena Uzunović, tužiteljica u Tužilaštvu BiH.

Uzunović je radila na nekoliko predmeta trgovine ljudima, tri su još u fazi istrage, u četvrtom je podignuta i potvrđena optužnica i teče suđenje na Sudu BiH protiv ukupno 13 osoba. Dvanaest osoba je optuženo za organizovani kriminal i trgovinu ljudima i to radnom eksploatacijom, a dvije za pranje novca koje potiče iz trgovine ljudima.

Trgovina državljanima Bosne i Hercegovine

Trgovina ljudima u Bosni i Hercegovini pojavila se kao društveni fenomen 1999, kada su pretežno djevojke i žene iz bivšeg sovjetskog bloka iskorištavane u svrhu seksualne eksploatacije u BiH, kao zemlji odredišta i zemlji tranzita za zapadnu Evropu. Od 2003. trendovi su preusmjereni na povećanje trgovine državljanima Bosne i Hercegovine do potpune promjene od 2007, pridruživanjem Rumunije i Bugarske EU-u.

Umjesto toga Bosna i Hercegovina postala je zemlja porijekla za njene državljane koji se iskorištavaju kao žrtve trgovine ljudima u zemljama EU-a, a sve više i zemlja odredišta za djecu iz regije (uglavnom Srbije i Crne Gore, Kosova, ali i iz Hrvatske) koja se iskorištavaju u Bosni i Hercegovini za potrebe prisilnog rada, pretežno prosjačenja.

Slučaj je karakterističan po tome što je istraga obuhvatila radnu eksploataciju više od 600 osoba, državljana BiH, Makedonije i Srbije koji su radno eksploatisani u inostranstvu i optužnica podignuta u tom predmetu je prva i jedina optužnica za radnu eksploataciju koja je obuhvatila tako veliki broj žrtava – eksploatisanih radnika, u regionu.

„Uloga tužilaca je kao i kod svih krivičnih djela da rade na otkrivanju i gonjenju učinilaca krivičnih djela. Međutim, ono što je ovdje karakteristično jeste problem identifikacije, odnosno prepoznavanja da se radi o ovom obliku krivičnog djela. Zbog toga su odgovarajuće međunarodne konvencije, pa slijedom toga i naši edukatori, posebnu pažnju posvetili indikatorima radne eksploatacije. Neki od indikatora su: žrtve žive u neodgovarajućim prostorima i ne mogu birati smještaj, nemaju ugovor o radu, rade izuzetno mnogo sati, nemaju pristupa svojoj zaradi, dokumentima itd.

Pored toga, na složenost ovih predmeta utiče i to što se često radi o međunarodnoj trgovini, te o posebnoj potrebi da se u toku postupka zaštiti žrtve koje su često maloljetne, a i svjedoci“, kaže Murtezić.

Iskorištavanje djece

Trgovina ljudima je veoma dinamična pojava, a trgovci se, da bi zadržali visoke zarade, brzo prilagođavaju promjenama i mijenjaju način rada. 

“Modus operandi kriminalnih grupa koje se bave trgovinom ljudima se promijenio. Shvatili su da smo zemlja u stanju socijalne potrebe, u kojoj je ekonomija uništena, ljudi traže posao i to su iskoristili. Pa su počeli nuditi dobro plaćene poslove u inostranstvu i tako trgovati odraslim osobama. Počeli su nuditi novac za djecu koju će radno eksploatisati, prisiliti na ugovorene brakove i slično“, kaže Efendić.

Najčešće žrtve trgovine ljudima u BiH su djeca, a najčešći oblik je prisilni rad u koji spada prisilno prosjačenje, prisilno pranje vjetrobranskih stakala i ostale aktivnosti koje djeca rade na ulici, prisilno služenje u kući i prisilno ugovoreni brakovi.

“Žrtve trgovine ljudima su djeca koju vidite da prose na ulici, pri čemu ne kažem da su svi ljudi koji prose na ulici su trgovani, ali sva djeca koja prose na ulici jesu, ili od strane roditelja ili neke organizirane kriminalne grupe ili samo jednog pojedinca. Niti jedno dijete neće svojevoljno izaći na ulicu da prosi, nego će ih tamo poslati neko drugi ko je zadužen da se ‘brine’ za njega”, kaže Efendić.

Osoba ili dijete koje se uspije izvući iz ralja trgovine ljudima ima malu ili nikakvu šansu za svijetlu budućnost. Ima je onoliko koliko je samo sebi stvori, jer mu društvo u tome ne pomaže.

Resocijalizacija je mala ili nikakva jer žrtve imaju poteškoće s ponovnim uključivanjem u zajednicu zbog stigmatizacije.

Izvor: Al Jazeera