Trgovanje izbjegličkom patnjom

Piše: Muhamed Jusić

Mogući dogovor o tzv. izbjegličkoj krizi između EU i Turske pokazao je ono što je svima već jasno: za svjetske moćnike ovo je prvenstveno politička kriza, a ne humanitarna kriza ili bolje reći katastrofa. Način na koji su moćnici trgovali izbjegličkom patnjom i s kojom dozom bezosjećajnosti i odsustva empatije su se bavili ovim problemom, ne služi na čast.

Niko ni u jednom saopštenju nije spomenuo zašto i od koga ti ljudi bježe. Šta uraditi da se zaustavi rat i iskorijeni neimaština koja te ljude tjera da pješice prelaze hiljade kilometara. Za Evropu je bitno samo da nisu na njihovim granicama i njihovim ulicama. To što oni bježe od prodanog ili raznim paravojnim formacijama i vojnim režimima doniranog oružja evropskih zemalja koje preko njih s Rusima i drugim moćnicima biju svoje globalne bitke dominacije, u čitavoj priči nije bitno.

Ne može se oteti dojmu da su i Turci dobro trgovali, uz finansijsku podršku za zbrinjavanje izbjeglica obećani su im i brojni drugi ustupci EU. Ipak, treba spomenuti da su se barem založili za sirijske izbjeglice da im se pokuša olakšati legalan odlazak u Evropu koja bi ih po sistemu kvota trebala prihvatiti.

Zona komfora

Načelan je dogovor da se svaki ilegalni migrant, tj. onaj koji ne dolazi iz ratom zahvaćenog područja, koji uđe u Grčku vrati u Tursku, a zauzvrat EU će primiti jednog sirijskog izbjeglicu za svakog ilegalnog migranta kojeg prihvati Turska. Ali za Iračane, Afganistance i druge, ni toliko razumijevanja nije iskazano. Bilo bi nepošteno zanemariti sve silne napore koja Turska poduzima na zbrinjavanju sirijskih izbjeglica. Turska trenutno udomljuje 2,7 miliona sirijskih izbjeglica. Ipak, novi dogovor otvara brojna pitanja o tome da li je izbjeglički val koji je odjednom krenuo prema Evropi bio baš tako spontan.

Kada je riječ o drugima koji bježe od ratova, terorizma, progona vojnih hunti, turska diplomatija ima isti stav kao i EU. Cilj je jasan: izbjeglice i njihovu patnju treba držati što dalje od naše zone komfora.

Ali nisu samo Turci trgovali izbjeglicama boreći se za bezvizni režim i ubrzavanje EU integracija. I Grci bi da nešto dobiju. Možda da svi u EU shvate kako su bitni i da im progledaju kroz prste oko silnih dugova. Makedonija se nada da će joj kooperativnost otvoriti vrata NATO-a.

I Vlada srbijanskog premijera Vučića je sve ovo vrijeme u stopu pratila stavove Berlina i kancelarke Merkel, nadajući se njihovoj naklonosti i zbog toga su se bili spremni zamjeriti komšijama. Hrvatska je sa novom Vladom iz okrilja Berlina krenula u zagrljaj Višegradske skupine i nove ABC inicijative. I oni preko izbjeglica vode svoju unutrašnju politiku, istovremeno pokušavajući da se što  bolje pozicioniraju u blokovskim borbama unutar EU.

Angela Merkel, čija je Vlada do sada uradila najviše na zbrinjavanju izbjeglica u EU, zvanično je kritikovala dogovor sa Turskom i izrazila skepticizam u njegov uspjeh. Međutim, bolji poznavaoci prilika u Njemačkoj tvrde da je kancelarka nezvanično saglasna sa čitavim procesom i da njene saveznice na balkanskoj ruti, posebno zemlje koje nisu članice i koje se uzdaju u podršku Njemačke na svom putu ka EU, ne bi zatvorile svoje granice da nisu imale barem prešutnu saglasnost Merkelove.

Komentator Deutsche Wellea Christoph Hasselbach je napisao kako ona pokušava da je „niko ne ulovi dok mijenja kurs”. A kurs, prema tim analizama, kancelarka mijenja jer se plaši jačanja desničarskog pokreta AfD (Alternativa za Njemačku), koji je nastao 2013. na nezadovoljstvu spašavanjem posrnule  grčke ekonomije, a uzlet doživio na kancelarkinoj politici dobrodošlice migrantima i izbjeglicama.

Trinaesti mart je supernedjelja jer se održavaju izbori u tri njemačke savezne pokrajine i oni se, prema pisanju njemačkih medija, prvi put u hisotriji, iščekuju kao izbori za Bundestag. Ankete pokazuju da najveći pad očekuje upravo najveća njemačka stranka, Kršćansko-demokratska unija CDU, koju vodi kancelarka Angela Merkel, a vrtoglavi rast predviđa se desnom pokretu AfD. Zato bi i Merkelova sada da trguje budućnošću izbjeglica ali da je „ne uhvate“.

Između rata i zatvorenih granica

Kako god da je završio pazarni dan u Bruxellesu gdje je dogovoreno zatvaranje balkanske rute ostala je činjenica da se ovaj proces sada pretvorio u utrku balkanskih zemalja kroz koje izbjeglice prolaze na svom putu ka Njemačkoj i drugim bogatim zemljama zapadne Evrope da zatvore svoje granice prije nego to uradi zemlja koja se na ruti nalazi iza njih. Očit je taj strah da bi neka od njih mogla postati slijepo crijevo ili kako kažu „stjecište zaglavljenih izbjeglica“. Izbjeglice tretiraju kao vruć krompir koji svako prebacuje u ruke drugog.

Kako sada stvari stoje ta sudbina je barem na trenutak zadesila Grčku kao prvu nakon Turske koja se i zbog dužničke krize već odavno osjeća ostavljenja od drugih članica EU. Prema službenim podacima, u Grčkoj je, nakon zatvaranja balkanske rute, ostalo blizu 42.000 osoba koji žive u nemogućim uslovima. Niko ne zna šta će s njima biti nakon novog dogovora.

Upitno je da li će dogovor EU-Turska, koji treba biti finaliziran na samitu iduće sedmice, zaživjeti. Nije ovo prvi dogovor, kako unutar EU tako i EU i Turske, koji je postignut. Dosadašnji ili nisu ispoštovani ili nisu dali rezultate, zato i oko ovog trebamo biti oprezni. Niko ne zna može li Turska i da odluči zaustaviti priliv novih izbjeglica i može li ih sve zadržati na svojoj teritoriji ili vratiti u zemlje iz kojih su došli. Naročito je upitno da li će plan uspjeti ako mu se protivi Grčka, barem dok ne dobije ono što želi. I u EU postoje neke političke opcije koje će učiniti sve da blokiraju dogovor sa Turskom.

I dok mnogi, a ne samo ilegalni krijumčari, trguju patnjom izbjeglica, oni ostaju prikliješteni između rata, terorizma i siromaštva i zatvorenih granica onih koji su itekako doprinijeli destabilizaciji njihovih država.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera