Trepča radi, Beograd se gradi

Piše: Esad Kučević

Vreme nije pregazilo Balkan i otišlo sa mesta nesreće. Najnoviji dokaz stiže iz Nemanjine 11, gde je Vlada Srbije, šokirana prošlonedeljnim odlukama Prištine, poništila sve pravne posledice akata o Trepči.

Iznuđenim potezom Vlade Srbije nastavljen je višedecenijski ping-pong na relaciji Beograd – Priština. Vraćanjem loptice pod okrilje kosovskih institucija, sa ušća Save u Dunav poručuju da je „pravo svojine neotuđivo o posedu čiji je vlasnik spreman da bude partner međunarodne zajednice. Strpljivo iščekujući da se pitanje srpske imovine na Kosovu posle višemesečnog izbegavanja najzad stavi na dnevni red briselskih dogovora“.

Beogradska odluka nije refleksna ni emotivna. Dok zvaničnici, na čelu sa premijerom Aleksandrom Vučićem, apostrofiraju spremnost na “kompromis, ali bez otimanja“, srpska opozicija odnos i povremeni dijalog sa Prištinom, imajući u vidu aktuelnu političku, ekonomsku i bezbednosnu situaciju na Kosovu, preneraženo ocenjuje kao najnoviji marketinški trik, koji nameće „odgovornost i diplomatsku posvećenost“, jer se zakon o „otimanju“ Trepče pojavio u Prištini još početkom 2015. godine.

U međuvremenu su odigrane mnogobrojne briselske seanse u kojima su učestvovali predstavnici Srbije i Kosova. Ali, dobro obavešteni izbegavaju krupne reči. Takođe, presedan ili domino-efekat se nerado pominju, ali je zajednički imenitelj analize i osvrta o „slučaju Trepča“ sadržan u definiciji po kojoj je sve što se dešava južno i severno od Ibra naručena „veštačka kriza“. Po nagovoru interesnih grupa iz Monaka i američkog lobija, koji se ne oglašava povodom aktuelnih dešavanja, iako je javna tajna da kompanije čiji su vlasnici Vesli Klark i Medlin Olbrajt već učestvuju ili čekaju signal za učešće u eksploataciji prirodnih resursa na Kosovu.

Od Horgoša do Dragaša

To iznova nameće tajac. Tek da se zna da je upravo izostanak dijaloga, odnosno tišina između Beograda i Prištine ne tako davno gušila slobodu govora Srba i Albanaca. Posebno žitelja na Brezovici i u Zubinom Potoku jer je poznato da, posle Trepče, po već dogovorenom briselskom scenariju takozvanih tolerantnih komunikacija, potpisanom 25. avgusta 2015. godine, treba da se reši pitanje atraktivnog Skijaškog centra i Gazivode.

Na redu su, dakle, još veći izazovi. Međutim, avanturistički pristup neće nikome doneti dobro, bez obzira na to što su u Beogradu, uprkos nekim kontraditornim izjavama, kategorično protiv arbitraže i obraćanja Ujedinjenim nacijama. Umesto na Ist Riveru, disonantni tonovi opet odjekuju od Horgoša do Dragaša. Uglavnom, u zavisnosti od najnovije adrese i pripadnosti, što tradicionalno osujećuje prefiks nezavisnosti, na obe strane, kad su u pitanju imovinsko stanje i egzistencijalni interesi.

U sadašnjoj situaciji Trepča je jedan od preostalih simbola Kosova. Ona je prepoznatljivo vezivno tkivo, odnosno istorijski znak spajanja i razdvajanja Srba i Albanaca. Zato su nemogući kriminalni pokušaji prisvajanja Trepče, kao što je i šeretski jalovo insistirati na proterivanju Vuka Karadžića iz Crne Gore. Jer, svi ovozemaljski putevi vode ka imovini.

Tim povodom očekivane su reakcije iz Prištine. Vučićeva odluka o Trepči je ocenjena kao “apsurdna i nerazumna, bez efekta“, posle hvatanja zaleta u Briselu i uspešnog rešavanja dugo odlaganih projekata “Most“ i „Brđani“. Uz podsećanje da je hladan tuš iz Beograda usledio samo dva dana uoči dolaska albanskog premijera Edija Rame u metropolu Srbije i prvog zajedničkog zasedanja srpsko-albanskog biznis foruma u Nišu ovoga petka.

Igra toplo-hladno se nastavlja. Zajedno, Beograd i Priština, u borbi za vlasništvo Trepče namerno kriju nemaran odnos. Međutim, pred lice javnosti obelodanjeno je da poslednjih 35 godina nije bilo investicija u istraživanja strateških ruda, nego su rudari prepušteni na milost i nemilost, sa špriceraškim osećajem zebnje, bez mržnje, ljutnje i prezira, svakodnevno locirani između površinskog kopa i dubinskih ponora.

‘Što se silom otme…’

Naravno, istina nije prevaziđena. U kosovskom paklu – pre, tokom i posle NATO bombardovanja – nema strane koja nije okrvavila ruke na civilima. Do lakata ili do ramena, to sad manje pominju, u potrazi za odgovorima na pitanje kome su krvavi sukobi odgovarali, ko su inspiratori i izvođači najsvirepijih zločina, pred kojim je zanemela trećemilenijumska civilizacija.

Zapad je ponovo na ispitu. Da prizna delimičnu realnost i podrži tek ustanovljeni zakon Parlamenta, na osnovu kojeg Republika Kosovo postaje vlasnik 80 odsto Rudarsko-metalurško-hemijskog kombinata olova i cinka Trepča. Ili, da Srbija odbaci “šipak” i bar vremenski se oročeno izbori za zajedničko-kompromisno upravljanje.

Takav ishod priželjkuju u Beogradu. Naglašavajući da bi to bilo najbliže istini i pravdi, dok bi jednostrani potezi i odbijanje kompromisa išli u prilog avanturizmu. Konkretnije, dolivalo bi ulje na vatru ekstremistima, među kojima su objektivni posmatrači već svrstali patrijarha Irineja, u prve redove klerikalne nomenklature, zbog neoprezne izjave: „Što se silom otme, silom se i vraća.“

Očigledno, neki zečevi su isti, samo menjaju grm u kojem leže. Valjda su zato, kao po inerciji na beogradske reakcije, istoga dana u Prištini usvojili Zakon o strateškim investicijama, koji omogućava kosovskoj vladi da slobodno raspolaže imovinom koju je utvrdila kao državnu i društvenu. Ovaj pravni akt je takođe prezentiran bez konsultacija i saglasnosti sa lokalnim samoupravama, što zbog jednostranosti dovodi u pitanje njegovu primenu na teritoriji četiri opštine na severu Kosova: Zubinom Potoku, Severnoj Kosovskoj Mitrovici, Zvečanu i Leposaviću – sa većinskim srpskim življem.

Međutim, nacionalni snovi nikad ne umiru. Još jedan zakon kosovske Skupštine dočekan je kao štetan i direktan šamar Srbima u lice. Skandalozno se i jednostrano, kažu u Kancelariji za KiM, zbog mogućnosti raspisivanja kapitalnih projekata, bez tendera i pitanja lokalnih samouprava, obesmišljava dogovor o zajednici srpskih opština. Kao najnoviji apsurdni prilog „normalizaciji bilateralnih odnosa“.

Zbogom i bez doviđenja

Očigledno, na Balkanu, kad se piše istorija, svi su pismeni. U tome prednjači trenutno jači, po uzoru na Orvela: Ko kontroliše prošlost, kontroliše i sadašnjost; a ko kontroliše sadašnjost, kontroliše i budućnost. U tom pravcu suludo bi bilo da Priština menja politički azimut i da ispoljava svojevrsnu slepu mrlju. To znači da u oktobarsku zakonodavnu ofanzivu nije krenula bez konsultacija sa SAD-om.

Na redu je nova briselska runda. Pošto bi povratak na početak bio obostrani poraz, a produbljena kriza neka vrsta moguće paralize neizbežnih pregovora, od koje takođe niko nema koristi, treba očekivati trezvenije pozicioniranje, u kojem će Beograd i Priština za okruglim stolom krenuti iz političkog rova u ekonomski lov. Kao dokaz da jesenas u prvi plan, umesto politike, izbija ekonomija, već oličena u Trepčinoj imovini.

To falično i problematično otvara nova pitanja, nove perspektive i nove balkanske horizonte. Međutim, ako preuzimanje Trepče prođe bez posledica po Prištinu, biće to krunski dokaz preuveličanog uticaja samozvanog lidera na Balkanu i verovatno najvažniji korak ka nezavisnosti Kosova.

Zbogom i bez doviđenja potcenjivačkom maniru: Trepča radi, Beograd se gradi…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera