Oglasi

'Treći put' do Bijele kuće samo je fikcija

Kandidatima Zelene i Libertarijanske stranke u prilogu ne idu ni historija, ni vjerovatnoća, kažu analitičari.
Ako zajedno osvoje 15 posto podrške birača u anketama, Stein i Johnson će u debatu na nacionalnu televizijuAP

Piše: Mladen Obrenović

Ne tako davno, na izborima prije 16 godina, kandidat Zelene stranke Ralph Nader umiješao se u izbornu utrku za američkog predsjednika. Ispostavilo se da je to bilo na štetu kandidata demokrata - Al Gore je tada malom razlikom izgubio od Georgea W. Busha. I na ovim izborima kandidati malih stranaka mogli bi pomrsiti račune velikima, pa već sad mnogi kalkuliraju koliko bi glasova ključnim kandidatima mogli odnijeti Jill Stein iz Zelene stranke i Gary Johnson, u dva mandata guverner Novog Meksika i kandidat Libertarijanske stranke.

Karta na koju mogu igrati Stein i Johnson jeste nezadovoljstvo demokrata i republikanaca izborom kandidata u osobama Hillary Clinton i Donalda Trumpa. Oni koji ne pripadaju glasačkom stroju jedne od velikih stranaka, svakako bi mogli zaokružiti nekog trećeg. No, postavlja se pitanje kakve su im zapravo šanse u kompliciranom američkom izbornom sustavu.

Al Jazeerini sugovornici, dvojica profesora na katedri političkih znanosti Sveučilišta Florida Richard Scher i Michael Martinez (koji su komentirali i šanse Evana McMullina, kandidata konzervativnih republikanaca) kažu da ni Stein, ni Johnsonu „povijest i vjerojatnoća ne idu u prilog“.

Što obećava Jill Stein?

Uz primjedbu da demokrate i republikanci „kontroliraju američko društvo preko banaka, naftnih divova, ratnih profitera, osiguravajućih kuća“, Jill Stein nema pozitivno mišljenje ni o Clinton, ni o Trump. Zalaže se za održivu, zelenu ekonomiju te da se vojni proračun prepolovi, a novac preusmjeri u besplatno visoko obrazovanje, poboljšanje zdravstvenog sustava te suradnju na rješenju pitanja klimatskih promjena u svijetu. Osim zaštite okoliša, zalaže se za suzbijanje nasilja, socijalnu pravdu, jednakost spolova, prava LGBT populacije i borbu protiv rasizma.

„Oni će sigurno dobiti neke glasove jer postoji mnogo nezadovoljstva i Trumpom i Clinton, pa će biti demokrata koji će podržati Jill Stein (a to su, prije svih, pristalice Bernieja Sandersa i mlađi glasači), ali i republikanaca koji će podržati Garyja Johnsona jer ne podnose Trumpa. No, ljudi koji glasaju za ovo dvoje ili za bilo kojeg drugog kandidata treće i četvrte stranke u stvarnosti bacaju svoje glasove jer njihovi kandidati ne mogu pobijediti u ovakvom izbornom sustavu“, ukazuje Scher.

I novinar Hrvoje Šimičević primjećuje zanimljivu situaciju s kojom se suočavaju dvije tradicionalne stranke – „oba kandidata su rijetko nepopularna, od kojih je Trump pritom i nekonvencionalan, te izaziva revolt kod dijela birača, dok na drugom polu isto tako ne žele ni Clinton“, pa bi se moglo dogoditi da se poveća količina glasova kod trećih opcija.

„Ankete pokazuju da se popularnost pojedinih stranaka i kandidata udvostručila od posljednjih izbora, dok prema nacionalnim anketama kandidat libertarijanaca odnedavno uživa dojmljivu potporu 10 posto birača na nacionalnoj razini. No, teško da će takvi osvojiti izbore. Za sada. Realno su, dakle, šanse za treće političke opcije neznatne, što ne znači da je njihov politički trud u potpunosti uzaludan, kada ga se sagledava kroz nekakve dugoročne političke promjene u SAD-u“, prognozira Šimičević.

'Efekt bacanja glasova'

Objašnjavajući spomenuti „učinak bacanja glasova“, Scher smatra kako će to biti „samo u svrhu nanošenja štete ili Clinton, ili Trumpu, a to je možda ono što glasači i žele uraditi“. Ukazuje i kako „ljudi često glasaju kako bi povrijedili kandidata, a ne da pomognu“. Na kraju, možda i glasaju zbog savjesti što je, napominje, njihovo pravo jer svaki glasač mora odlučiti za sebe.

Kako do 270 elektorskih glasova?

Richard Scher ukratko objašnjava tzv. Electoral College, po kojem se glasa u SAD-u i u kojem nije važan ukupan broj glasova koji je kandidat osvojio na državnoj razini. Naprotiv, bitno je u koliko je država svaki kandidat pobijedio.

Svaka država, navodi, ima određeni broj izbornih glasova čiji je broj jednak broju predstavnika u Predstavničkom domu te države plus dva senatora. Kao primjer navodi Floridu u kojoj živi i koja ima 29 elektorskih glasova (27 predstavnika u Predstavničkom domu i dva senatora), te Wyoming, kao drugi primjer, koji ima tri elektorska glasa (jedan predstavnik i dva senatora). Postoji ukupno 538 elektorskih glasova, pa kandidat mora osvojiti najmanje 270 glasova da bi bio izabran za predsjednika. Uz napomenu: kandidat koji pobijedi u određenoj državi, dobiva sve njene elektorske glasove.

„Bez obzira da li kandidat u Floridi pobijedi za jedan ili za milijun glasova ili u Wyomingu za jedan ili za 100.000 glasova razlike, ide mu svih 29, odnosno sva tri elektorska glasa. Po tome se može vidjeti kako je daleko važnije pobijediti u državama koje imaju više stanovnika, nego u manjim. Zapravo, kandidat može postati predsjednik ako pobijedi u devet ili deset većih država, a izgubi u drugim. Ovo je veoma nedemokratski i nepošten model glasanja“, primjećuje Scher.

„No, ukoliko promisle strateški, shvaćaju kako glasanje zbog savjesti može značiti pomaganje izbora najgoreg mogućeg kandidata. Da li je to bolje nego glasanje za kandidata koji nije njihov prvi izbor ili, kako često kažemo, glasanje za manje lošeg kandidata“, pita Scher.

Ključni problem američkih „trećih puteva“, osim nedostatka ili znatno manje predizborne infrastrukture na terenu, kao i samog izbornog sustava, primjećuje Šimičević, sastoji se od toga što mainstream pruža medijski i financijski otpor promjenama, pa se najčešće ignorira ili izvrguje ruglu njihove političke prijedloge, zbog čega se njihove poruke ne mogu čuti među biračima, osim preko socijalnih mreža.

„To je jedan od više razloga zašto se gotovo nikad ne mogu pridružiti ključnim predizbornim debatama demokratskih i republikanskih kandidata, jer je prije toga potrebna podrška najmanje 15 posto birača da biste širili političke poruke na nacionalnoj razini“, kaže.

Martinez podsjeća na priču s početka teksta, koja datira iz 2000. godine, kad je kandidat Zelenih Ralph Nader bio na glasačkim listićima u Floridi i u drugim državama.

„Al Gore je vjerojatno 'uzeo' više Naderovih glasova nego obrnuto, što znači da je bilo više ljudi koji su preferirali Nadera ali su glasali za Gorea, nego što je bilo onih koji su preferirali Gorea, ali glasali za Nadera. Stein i Johnson će osvojiti neke glasove na ovim izborima i možda će bolje proći nego prethodni kandidati Zelenih i Libetarijanaca, ali im povijest i vjerojatnoća nikako ne idu u prilog“, tvrdi Martinez.

„Upravo će Nader naknadno biti prokazan kao kandidat koji je 'oteo' presudne glasove kandidatu demokrata i 'doveo' Busha u Bijelu kuću. Nader je odbacio takve navode, tvrdeći kako se dio njegovih birača gotovo jednako opredjeljivalo za oba rečena kandidata, a i da je riječ o standardnom demoniziranju trećih kandidata, koji tobože ometaju zabavu demokratskoj 'svetkovini', isključivo sastavljenoj od dvije velike strane“, dodaje Šimičević.

Amerikanci lojalni strankama

Povijest govori kako su pripadnici tzv. trećih stranaka, dakle oni koji nisu demokrate ili republikanci, zapravo uspješni u osvajanju mandata i obnašanju dužnosti na nižim razinama vlasti. Isto tako, podsjeća Martinez, za većinu Amerikanaca „lojalnost stranci predstavlja i političko sidro i kao okvir kroz koju ljudi gledaju na politiku“.

A što obećava Gary Johnson?

Predizborna pravila određuju da Jill Stein i Gary Johnson zajedno moraju osvojiti 15 posto glasova podrške u anketama pet odabranih organizacija, čime ostvaruju pravo raspravljanja o svom programu na televiziji s nacionalnom koncesijom s Clinton i Trumpom. Upravo ta brojka dominira na Johnsonovim profilima na društvenim mrežama. Sâm Johnson, kao i njegova Libertarijanska stranka koja predstavlja treću političku snagu u SAD-u, zalažu se za slobodno tržište, građanske slobode i mir, smanjenje poreza i glomaznog državnog aparata.

„Većina, ali zasigurno ne i svi, identificiraju se kao republikanci ili kao demokrati, tako da kreću od pretpostavke da glasaju za kandidata jedne od glavnih političkih stranaka. Kandidati ili istaknuta pitanja mogu dovesti do toga da glasači na izborima glasaju u suprotnosti sa svojim stranačkim opredjeljenjem. No, bez obzira kako banalno zvuči, većina demokrata će glasati za demokratskog kandidata, a većina republikanaca će glasati za republikanskog kandidata“, napominje.

U tom smislu, budući da su većina Amerikanaca i dalje ili demokrati ili republikanci, još jednom konstatira da treće stranke u utrku kreću s nepovoljne pozicije. Pobjeđuje i neka vrsta logike, jer „većina glasača vidi samo binarni izbor i ne žele da troše svoj glas na kandidata za kojeg smatraju da ne može pobijediti“, dodaje Martinez.

Scher napominje i kako se izbori u SAD-u održavaju po principu „pobjednik nosi sve“ što znači da koji kandidat osvoji većinu glasova – pobjeđuje. „Ne koristimo proporcionalne sustave, uobičajene u Europi i drugdje, gdje prisutnost stranke ovisi o postotku glasova koje ona dobije. Ovdje nema nagrade za drugo mjesto, a ni za treće - ili pobjeđuješ, ili gubiš i ideš kući. Matematika u američkom izbornom sustavu veoma, veoma otežava kandidatima trećih stranaka da dobiju više glasova od kandidata dvije najjače stranke“, ukazuje Scher.

Ono što mogu uraditi predstavnici trećih stranaka, ponavlja, jeste oduzimanje glasova od nekog drugog kandidata veće stranke. „Može se, općenito, reći kako je veći učinak trećih i četvrtih stranaka da naštete šansama kandidata većih stranaka, a ne da osvoje mjesto predsjednika", zaključuje Scher.

Izvor: Al Jazeera