Trebaju li Rusi prigrliti Kineze?

U proteklih šest godina, Putin i Xi su se sreli najmanje 30 puta, a godišnja trgovina između njihovih država premašuje 100 milijardi dolara (EPA)

Piše: Nina L. Khrushcheva

Moskva – kineski predsjednik je nedavno bio veoma popularan u Rusiji. Smiješio se u moskovskom zoološkom vrtu dok se ruski predsjednik Vladimir Putin divio pandama koje je Xi donio (standardni kineski poklon državama s kojima želi uspostaviti odnose). U St. Petersburgu je obišao Auroru, ratni brod koji je ispalio hitac koji je označio početak Boljševičke revolucije 1917, i s Putinom je navečer krstario. Na senktpetersburškom Ekonomskom forumu, citirao je Fjodora Dostojevskog.

U vrijeme kada američki predsjednik Donald Trump – koji je nekada svoj odnos s kineskim kolegom zvao „izvanrednim“ – vodi trgovinski rat protiv Kine, Xiju je potreban novi „najbolji prijatelj“. To je, prema njegovim riječima, pronašao u Putinu. Ali je li sva ova uzajamna naklonost zaista u najboljem interesu Rusije?

Bez sumnje, ovo nije ništa novo. U proteklih šest godina, Putin i Xi su se sreli najmanje 30 puta, a godišnja trgovina između njihovih država premašuje 100 milijardi dolara. Ali ovaj bilateralni odnos se u skorije vrijeme produbio, što se vidi po prošlosedmičnom Forumu, koji je rezultirao sa više od 25 trgovinskih i drugih sporazuma koji pokrivaju oblasti od poljoprivrede do tehnologije. Oba lidera tvrde da su njihove dvije države sada u boljim odnosima nego ikad.

Za Rusiju su bliže veze s Kinom bez sumnje primamljive. Nakon pet godina međunarodnih sankcija, nametnutih Rusiji nakon pripajanja Krima, Xijevi postupci pružaju naizgled dobrodošao predah. Ali, prije nego što se Putin isuviše osloni na Xija, dobro bi mu došlo da se prisjeti sovjetske disidentske pjesme iz 1960-ih „Ljudi su braća; zagrlit ću Kineze“, koja je ismijavala nesretne rane pokušaje rusko-kineskog saveza.

Ranih 1950-ih, nedugo nakon što je Komunistička stranka došla na vlast u Kini, ona je formirala savez sa Sovjetskim savezom. Ovaj odnos je uvijek bio napet, međutim, zato što su i Josif Staljin i Mao Zedong željeli voditi međunarodni komunistički pokret. Iako je Staljin bio u povoljnijem položaju, Mao je znao da komunistički režimi moraju formirati ujedinjen front protiv kapitalističkog Zapada.

Suradnja u suprotstavljanju SAD

Zato je Mao bio bijesan 1956, kada je Nikita Hruščov, koji je preuzeo vlast nakon Staljinove smrti prije tri godine, odbacio svog prethodnika. Kako se Hruščov usudio izazvati Staljinov uzvišeni status ( i po automatizmu prijetiti Mau sa sličnom sudbinom)? Iako je na Sovjetski savez otpadalo 60 posto kineskog izvoza, ove su tenzije su dovele do podjele duge deceniju.

Danas, Putin i Xi ciljaju na globalno liderstvo u suprotstavljanju SAD-u i Zapadu, i obojica slijede svoje nemilosrdne prethodnike u tom procesu. Razlika je što je ovaj put, budući da je ruska ekonomija onesposobljena zbog sankcija Zapada i Putinovih loših odluka, kineski lider u povoljnijem položaju.

Do sada ovo nije proizvelo nijedan veliki problem za Rusiju. Sporazum između ruskog telekoma MTS-a i Huaweija da razviju narednu generaciju mreže 5G u Rusiji tokom naredne godine bez sumnje je na obostranu korist. Ali ovaj sporazum je pokretala kineska potreba da iskompenzira pritisak od Zapada, sa SAD-om na čelu, koji je blokirao Huawei na (sumnjivoj) osnovi da predstavlja rizik po nacionalnu sigurnost.

Postoji osjećaj na obje strane da bi kombinacija kineske ekonomske moći i ruske političke hrabrosti trebala pomoći objema državama da bolje podnesu izazove od SAD-a. Pa ipak, malo je dokaza da Rusi i Kinezi uopšte imaju naklonosti jedni za druge. Sasvim suprotno, obje na onu drugu gledaju s visine, upozoravajući na konkurenciju u kojoj će Rusija teško pobijediti.

Primijetila sam ovu dinamiku iz prve ruke prije nekoliko godina u Blagoveshchensku, na sibirskoj granici, samo kilometar od kineskog grada Heihea. Prije stoljeće i po, Kozaci su preuzeli kontrolu nad njim, zajedno sa mnogim drugim teritorijama u Kineskoj vanjskoj Mandžuriji, u ime ruskog cara. Lokalni historijski muzej u Blagoveshchensku predstavlja razvoj grada nakon što su ga zauzeli Kozaci kao civilizirajuću misiju. Rusi, izgleda, još sebe vide kao superiorne Zapadnjake.

Putin taktičar, a ne strateg

Što se tiče Heihea, obogatio se prije 25 godina, nakon što je iskoristio ruski postsovjetski nered da prodaje jeftinu robu tada izgladnjelim Rusima. Njegov historijski muzej predstavlja Kozake kao „dlakave barbare“ (Lao Maozi) i navodi gradove ruskog dalekog istoka po njihovim historijskim kineskim imenima: Blagoveshchensk je Hailanpao, Vladivostok je Haishenwai, i Sakhalin je Kuye.

Ponašanje lokalaca odražava ove perspektive. U luci za trajekte, Rusi se rugaju kineskim trgovcima koji donose rusku votku i čokoladu u Heihe, dok Kinezi prolaze pored Rusa kao da ne postoje.

S kineske strane, sličan stav se može vidjeti u operacijama sječe šume širom istočne Rusije. Kako je Steven Lee Myers nedavno istakao kineska gramziva potraga za primarnim resursima, koja sasvim zanemaruje okolišne probleme, može poremetiti ne samo malu afričku državu, već čak i „onu koja se smatra supersilom i strateškim partnerom“ protiv američke dominacije.

Putin je, ponekad, bio impresivan taktičar, identifikujući i grabeći prilike da učvrsti rusku poziciju, čak i kada je držao slabe karte. Pripajanje Krima, omogućeno zbog nepažljivog Zapada, opstruiralo je ukrajinsku mirnu integraciju u zapadnjačke strukture, iako je cijena bila ekonomska kriza i međunarodna izolacija.

Slično tome, intervencija Kremlja u Siriji, omogućena odsustvom koherentne američke strategije, uspostavila je Rusiju kao ključnog igrača na Bliskom istoku. A miješanje u američke predsjedničke izbore 2016, omogućeno američkim demokratskim deficitom, pomoglo je da se napravi zbrka u američkoj politici.

Ali dugoročno su ovi veliki poduhvati Putinu donijeli više glavobolje nego sreće. Zapravo, velika strategija nikada nije bila Putinova jača strana. Kineski lideri, koji obično imaju veoma dugoročnu perspektivu, su u tome briljirali. Xi nije iznimka. Uključivanje daleko superiornijeg stratega u svoju kampanju protiv Zapada može biti rizik koji bi Putin – i Rusija – uskoro mogli zažaliti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate