Tomaž Šalamun – pjesnik neograničene mašte

Šalamun je preveden na 21 strani jezik (Facebook)

Piše: Sead Begović

Ovih nas je dana napustio Tomaž Šalamun, nepobitno jedan od najboljih slovenskih neoavangardnih pjesnika nakon Drugog svjetskog rata koji je uvelike utjecao na generacijski razvoj i smjer južnoslavenske, srednjoeuropske i mediteranske poezije.

Preveden je na 21 strani jezik, a od toga mu je devet knjiga prevedeno na engleski jezik. Za života je objavio više od 40 zbirki poezije, a uz mnoga međunarodna priznanja dodijeljena mu je i „Prešernova nagrada“ godine 1999., zatim, nosilac je zlatnog vijenca „Struških večeri poezije“, dobitnik je „Njegoševe nagrade“ za poeziju i tako dalje.

Vrlo je važan i njegov izbor iz poezije pod naslovom „Kdaj“ („Kada“). Uz to bio je izdavač i kulturni poslenik. Iako rođen u Zagrebu, s početkom informbiroa odlazi s porodicom u Mostar pa u Koper (Slovenija), ali nakon studentskih dana u Ljubljani živio je uglavnom na relaciji Slovenija – Amerika (gdje je predavao na tamošnjim uglednim sveučilištima) i naravno, Europa. 

Godine 1964. bio je urednik magazina „Perspektive“ u kojem je objavio poemu „Duma 64“ („Misao 64“), a zbog koje je bio uhapšen od Titovog režima samo zato što je jedan od komunističkih glavešina prepoznao sebe u toj poemi kao „mrtvu mačku“.

Iz višednevnog zatvora izlazi kao književni i građanski heroj. No, njegova prava drama kao sarkastičnog, apsurdističkog i inverzivnog pjesnika tek dolazi. Početkom 1980. u beogradskoj, tada vrlo kvalitetnoj novini „Književna reč“, objavljuje poemu „Zašto sam fašista“ u kojoj iznova nabraja sva nacističko-fašistička zlodjela, ne bi li tako opet podsjetio na njih – naravno, putem alegoričke inverzije.

Nabraja, kako mrzi crnce, Židove, Rome i ostalu nesretnu bratiju, pa bi čak i trudnicama udarcima „sređuje“ tek nerođenu djecu. Naravno, tadašnja partijska nomenklatura opet ga ne shvaća te biva medijski prozivan i omalovažavan.

Poređenje sa Enzensbergerom

Šalamuna bi s lakoćom mogli usporediti sa značenjem i slavom 10 godina starijeg njemačkog pjesnika Hansa Magnusa Enzensbergera. On je kao dječak vrlo brzo bio izbačen iz Hitlerove mladeži te je ostatak života bio gorljivi ljevičar, pisac grandiozne knjige (zapravo jedne pjesme) „Propast Titanica“ (Titanic je, naravno, metonimija svijeta koji tone).

Enzensberger je tretirao različite tipičnosti srednjeg staleža (klase) te su u tom smislu poznate njegove sintagme: „pa ne možemo se potužiti“, ali sa zaključkom – „što mi uopće čekamo?“. Bio je avangardist (baš kao i Šalamun) sa socijalno kritičkom notom.

No, svoju amblematičnost i prepoznatljivost Šalamun stječe prvo na prostorima ex-Jugoslavije, gdje ubrzo stječe svoje adorante, a nakon simpozija o njegovu djelu (na poticaj Kopra i Zagreba) u Ljubljani i književna kritika, koja ga je već s prvom knjigom „Poker“ prigrlila zbog specifičnog zračenja iz njegove poezije i neobičnih jezično stilskih performanci.

Ipak, uvijek je dopuštao pristup čitaocu bez obzira na provokativnost i slikovitost. Njegovi mislilački, jezični, pa i idejni prijestupi (koji su za neke bili noćna mora) naprosto su bili privlačni jer je on uvijek znao posijati nova polja svoje neograničene mašte i bunta spram nepravična svijeta.

Napokon prihvatili su ga i američki književno akademski krugovi, koji ga još i danas smatraju „svojim“ pjesnikom. U Sloveniji blizak mu je bio „poeta vates“ Dane Zajc, zatim Veno Taufer i Franci Zagoričnik, koji su, napokon i njega prepoznali kao što je i on znao pridobiti i prepoznati mlađe kolege: Aleša Debeljaka, Barbaru Korun, Uroša Zupana, Primoža Čučnika i druge.

Interesantno je to da su svi ti pjesnici bili prevođeni (ili se o njima pisalo) i u Hrvatskoj. Nakon što je u drugoj Jugoslaviji posebno odjeknula njegova knjiga „Balada za Metku Krašovec“, mnogi je kritik nalazio korelative njegove poezije s novim medijima (videa), a to znači – isticali su trodimenzionalnost njegove riječi.

Mnoge je zbunio i artikulacijom Boga u svojoj poeziji. Ona je svakako metafizička i rekli bismo da je on, kao ikonoklast „vulkanske energije“ u slovenskoj poeziji, više promovirao tzv. „novu duhovnost“. Pa budući da je znao pjevati filozofski (etički – o istini, o postojanju svijeta), zatim estetski (nadograđujući i rušeći tradicionalno formalno jezičnu razinu) dokazivao se i kao duhovno slobodouman lirik.

‘Nova paradigma’

Pisalo se i o njegovoj „novoj paradigmi“ u sklopu spiritualnih procesa, a koja podrazumijeva mnoge spoznaje dominantnih i neinstitucionalnih religija. Pjesnik je zapravo progovarao o vlastitoj duhovnosti s naglaskom na jedinstvu s Kozmosom. Prema ideji i nauku vjere on je ostao otvoren.

Njegova duhovnost nije poznavala granice prema drugim kulturama, nacijama i vjerama. Uostalom, govorio je: „Bog nam vjeruje, mi smo njegovi nastavljači“. Ili u stihu: „Pjesnik nije Bog, Bog je u svojoj skrovitosti, a vi sjajite i posijte njegove pjesme“.

Problem nasilja, na svim razinama, posebno mu je bio važan temat te je stoga ponekad izlazio iz izrazito lirskih okvira (ljubavi, prirode, stvari) – teološki, filozofski i ideološki. Poezija mu je stoga bila ispunjena fantazmima, esejiziranim umetcima i to su „obzorja“ kojima se bavila kritika.

Važno je istaći da se njegova poetsko mesijanska uloga lako integrirala u druge kulture. Uostalom, mrzio je ništavilo, a posebno dokazivanje da nešto značajno bivajuće odista postoji.

Stoga se htio približiti nepostojećem i nebivajućem u transcendentnom obliku. Bio mu je poznat i „kreacionizam“ hispanske poezije, što je također imalo odraza u tonalitetu nekih njegovih pjesama. Naime, za njega su stvari bile nova kozmička realnost koju umjetnik dodaje Prirodi – odnosno, višem biću. Na kraju, ono što je Šalamun „dumao“ pozlatilo se u njegovim pjesmama.

Izvor: Al Jazeera