Tomašicu i Omarsku obilježiti kao nacistički Mathauzen

Lokalne vlasti Prijedora brane da se Tomašica i Omarska obilježe kao stratišta Bošnjaka (Ustupljeno Al Jazeeri)

Obilježavanje dana Bijelih traka u Prijedoru i reakcije lokalnih vlasti pokazale su koliko malo postoji svijesti o tome kako su bili strašni događaji iz ljeta 1992. godine. Opština Prijedor mjesto je stradanja više od tri hiljade Bošnjaka i područje na kojem se nalazio jedan od najbrutalnijih koncentracionih logora, Omarska. Na području opštine Prijedor nalazi se i najveća do sada otkrivena masovna grobnica ubijenih Bošnjaka, Tomašica.

Ali, sve ove činjenice nisu dovoljne da se lokalne vlasti Prijedora suoče sa svojom prošlošću. Naprotiv, lokalne vlasti Prijedora, institucionalno potpomognute strukturama sa entitetskog nivoa, čine sve kako bi onemogućile komemoriranje ubijenih žrtava i obilježavanju stratišta. Posljednji u nizu poteza kojima se želi onemogućiti sjećanje na ubijene građane Prijedora najava je tužbe protiv organizatora Dana bijelih traka.

Mapirati mjesta zločina

Aktivan na političkoj i društvenoj sceni Republike Srpske, Srebreničanin Sadik Ahmetović kaže da je odnos vlasti u Republici Srpskoj prema preživjelim žrtvama i njihovim potomcima nedopustiv navodeći kako je za svaku osudu minimalizacija zločina počinjenih u Prijedoru. Posebno nedopustivim smatra dugogodišnje sistematsko onemogućavanje da se postave obilježja na Tomašici, masovnoj grobnici, čija je lokacija potpala pod zemljište prodato stranom investitoru.

„Poražavajuće je da u našoj zemlji, gdje se desio zločin genocida, slobodno mogu reći da su se strašni zločini desili na području opštine Prijedor i strašno je da porodice žrtava budu zanemarene od lokalnih, entitetskih i državnih vlasti jer je tamo gdje su ubijeni, zakopani i mučeni njihovi najmiliji država prodala nekom privatniku taj prostor. To je nedopustivo i što je kompletna država BiH nijema na te činjenice. To mora biti ispravljeno, država mora donijeti propis po kojem će obilježiti gdje se desio zločin, gdje su bile najveće grobnice kao Tomašica, da porodice žrtava imaju satisfakciju da dođu na to mjesto, a ne da to bude prostor koji rovi nekakav privatnik koji je uzeo imovinu onih koji su žrtve i od toga pravi svoj novac“.

Kako bi se izbjegle situacije da žrtve iznova bivaju posramljene i ponižene Ahmetović misli da bi bilo neophodno donijeti zakone kojima će se definirati stav društva prema zločinima i kojim će se popisati i trajno obilježiti mjesta stradanja.  

„Zbog budućnosti BiH, zbog pomirenja u BiH, zbog izgradnje društva u BiH potrebno je da država BiH mapira te lokalitete u cijeloj državi, gdje se desio zločin genocida, gdje se desio zločin protiv čovječnosti, naravno sve po presudama domaćih i međunarodnih sudova. I stvori nekakvu vrsti lex specialis zakona koji će štititi te objekte i mjesta i zaštiti svoju historiju kako se ne bi u budućnosti ponavljala na tom mjestu ne samo u BiH nego u cijelom svijetu. BiH ima Ministarstvo za ljudska prava, ima tu vrstu nadležnosti i može i treba imati jedan takav zakon, koji bi štitio cijeli prostor BiH, odnosno mapirana mjesta koja su po presudama sudova označena kao mjesta zločina, kao mjesta masovnih grobnica i sve ono što bi na određeni način držalo našu memoriju u životu“.

Najteže u izbornim godinama

Problem nemogućnosti obilježavanja stratišta nešto je s čim se preživjele žrtve nose godinama, kaže predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović dodajući da u izbornim godinama komemoriranje postaje dodatno komplikovano.

„Toga je bilo i toga, s vremena na vrijeme, bude uglavnom kada je izborna godina i onda bude dosta komplikovano doći do određenih stratišta. Taj smo problem imali najviše izražen 2011. kada smo pokušali ući u logor Omarsku na Dan Evrope i Dan borbe protiv fažizma. Tada je bila veoma napeta situacija. U neizbornim godinama tih je problema puno manje, ali vjerovatno će i ove godine 06. augusta, kada se bude obilježavala Omarska, biti problema oko dobivanja saglasnosti od raznih institucija od kojih se trebaju dobiti. Najspornije od svega toga je dobivanje saglasnosti, odnosno dozvola da se postave spomen obilježja kako ubijene djece u Prijedoru tako i na drugim stratištima širom RS-a, gdje je to onemogućeno i jednostavno to je faktički još uvijek neizvedivo. To je najteže za sve žrtve uključujući i žrtve u Prijedoru“.

Dodatni problem je što o komemoriranju žrtava i podizanju spomen obilježja konačne odluke donose lokalne vlasti, pojašnjava Muratović podcrtavajući kako u Prijedoru ta razina, u pravilu, radi sve kako bi opstruirale građane da se prisjete ubijenih članova svojih porodica i institucionalno obilježe mjesta stradanja.

„Oni se itekako bave tim samim tim što sprječavaju obilježavanje, što sprječavaju podizanje spomen obilježja. Činjenica na pogrešan način, jer to su sudski utvrđene činjenice i kada su u pitanju same bijele trake vidimo da vlast u Prijedoru želi sankcionisati organizatore bijelih traka. Mi smo te slučajeve imali godinama unazad kada su podizane optužnice protiv organizatora. Sve su to problemi sa kojima se susreću predstavnici udruženja koji se bave ovom problematikom i to je tako“.

Lični interes se uvukao u obilježavanje stratišta

Posebno je neprihvatljivo i nemoralno da se prostor na kojem su ljudi zatvarani, mučeni i ubijani prepusti volji privatnog investitora. Ahmetović, pomalo rezignirano, kaže da se čak i u obilježavanje stratišta uvukao lični interes i da bi država trebala odlučnije djelovati u interesu žrtava.

„Zenica kupuje rudu iz Ljubije. Sve je to povezano, sve je to samo lični interes i sve je to samo novac koji ne vidi niti želi da čuje šta se desilo i 1992, 1993, 1994 i 1995 u Prijedoru i bilo kom drugom mjestu. Tu nepravdu koju pričaju investitori treba ispraviti zakonom i da im se jednom za sva vremena začepe ta nemoralna usta“.

Obilježavanje Tomašice, kao najveće masovne grobnice u BiH, tek je dio problema kaže Tahirović koji se pita da li će se u Bosni ikada razviti odnos prema događajima iz proteklog rata kakav Nijemci imaju prema onim iz Drugog svjetskog. U opštini Prijedor, naglašava, nalazio se logor u kojem je bilo zatočeno 5.000 ljudi i pored obilježavanja Tomašice, kao najveće masovne grobnice Bošnjaka, neophodno je u krugu rudnika Omarska podići memorijalni centar.

„Ne samo Tomašica, gledajete mi smo imali inicijativu da se u Omarskoj izgradi memorijalni centar. Imali smo problema kada je u pitanju Mittal Steel, odnosno jedna od najvećih kompanija na svijetu, jer su oni u Londonu podizali spomenik od željeza u kojem se nalazila ruda iz Prijedora. Mi smo tražili da se to ukloni, jer sumnjamo postoji li u toj rudi kosti ubijenih ljudi, a kamoli da nam dozvole da se izuzme taj rudnik. To su logori koji su bili drastični, koji se ne razlikuje – i grobnice – od onih logora i grobnica iz Drugog svjetskog rata. Zašto se ne može izuzeti Omarska u cijelosti i podići jedan memorijalni kompleks kao što je Mathausen u Linzu. zašto je to nedopustivo? Kroz logor Omarska je prošlo 5.000 ljudi iz same opštine Prijedor, tu nisu dovođeni iz drugih opština. To je jedan logor koji je bio drastičan, gdje su ljudi ubijani, gdje su silovane žene i za koji je neophodno da bude memorijalni centar, kao opomena budućim generacijama šta se dešavalo na ovim prostorima“.

Izjednačavanje zločina u BiH

Sprečavanje incidenata, kakav se desio u Prijedoru, moguće je kaže Ahemtović samo usvajanjem i odlučnom sprovedbom zakona kojima će žrtve biti zaštićene od nasilja lokalnih vlastodržaca. Ipak, niko od njih ne djeluje samoinicijativno i Ahmetović u takvom ponašanju vidi širi i ozbiljniji projekat izjednačavanja žrtava i zločinaca.

„Projekat SANU-a je da se pokušaju izjednačiti zločini u BiH. I to je ono što je dobacilo na svaki pedalj BiH. Ono što danas vidimo u Prijedoru, ono što vidimo u Višegradu, Srebrenici, Bratuncu kada se entitetsko pravilo ili neki lokalni moćnik, bilo državni, policijski ili bilo koji drugi isprsi ispred žrtve i ne da joj da ostvaruje svoje pravo, odnosno da obilježi ono što je bio zločin. To je nepravda u Dejtonu kada je napravljena BiH u kojoj niži nivo vlasti može blokirati državu. To je nepravda koju treba ispraviti a na nivou države BiH treba jasno donijeti zakone da bilo kome, iz bilo koje vjere i nacije, pojedincu, nikada ne naumpade da može nekome zabraniti da obilježi prostor i mjesto gdje je stradao njegov sin, brat ili bilo ko drugi“.

Izvor: Al Jazeera