Oglasi

Tomašica - rezultat 'razdvajanja naroda'

Masovna grobnica kod Prijedora nam daje priliku da razumijemo zašto šutimo o stradanju 'tuđih', a tražimo pokajanje za patnju 'svojih'.
Dok svijet bruji o Tomašici, ogromna većina Srba u Prijedoru šuti, o prošlosti nema razgovoraAl Jazeera

Piše: Refik Hodžić

Bosna i Hercegovina dala je ovih dana još jedan toponim na svjetskoj mapi masovnih zločina: Tomašicu. Ovo mjestašce, do rata (ne)poznato kao još jedno nalazište željezne rude u okolini Prijedora, tako će ući u udžbenike historije kao najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Iz nje će najvjerovatnije biti iskopani ostaci većine od blizu 1.200 Prijedorčana koji se još vode kao nestali.

A zajedno s njihovim kostima, ručnim satovima i školskim svjedočanstvima iz grobnice u Tomašici izranjaju i neke neumoljive, otrežnjujuće istine o nama i društvu stvorenom na ruševinama bivše Jugoslavije. Koliko god bile teške za prihvatiti, razumijevanje onoga što nam govore moglo bi biti ljekovito.

Prva od tih teških istina tiče se šutnje. Trebalo više od 20 godina da porodice stradalih dođu do tijela svojih najmilijih, iako su mještani okolnih naselja za lokaciju grobnice znali sve vrijeme.

To je olovna šutnja, o kojoj porodice žrtava govore s više bijesa nego o samom činu ubijanja. Šutnja koja boli, kao završni čin izdaje svega što smo nekada dijelili, bili ili vjerovali da jesmo.

"Čovjek koji nam je otkrio lokalitet grobnice kazao nam je kako se preostalo lokalno stanovništvo srpske nacionalnosti u ratu, ali i poratnim godinama, bunilo tajno, tražeći izmještanje grobnice zbog nesnosnog smrada leševa, koji je do njihovih kuća dolazio i putem podzemnih voda, ali šutjeli su o svemu. U ovoj grobnici bile su i njihove brojne komšije, ali oni nisu ništa htjeli reći i vjerovatno nikada ne bi ni progovorili", rekao je jedan od istražitelja koji su otkrili grobnicu.

I danas, dok svijet bruji o Tomašici, ogromna većina Srba u Prijedoru šuti, o prošlosti nema razgovora. To je olovna šutnja, o kojoj porodice žrtava govore s više bijesa nego o samom činu ubijanja. Šutnja koja boli, kao završni čin izdaje svega što smo nekada dijelili, bili ili vjerovali da jesmo. Međutim, postavlja se pitanje: da li se nad tom šutnjom treba groziti bez da se u potpunosti razumiju razlozi za nju?

Ilustracija stanja u društvu

Njemački filozof Karl Jaspers je u svom djelu Pitanje njemačke krivice ponudio objašnjenje paralizirajućih osjećanja krivice u zajednici koja su (bila) velika prepreka suočavanju s istinom o Holokaustu u Njemačkoj. Kada bi primijenili njegovu definiciju četiri oblika krivice - krivične, političke, moralne, metafizičke - na Prijedor, lakše bi razumjeli šutnju o zločinima.

Prijedor je premrežen članovima zajedničkog zločinačkog poduhvata, koji je rezultirao Tomašicom. Trebale su desetine, ako ne i stotine ljudi da bi se ubilo, prevezlo i zakopalo više od 1.000 ljudi. Treba samo pogledati na kojim su pozicijama danas bivši članovi Kriznog štaba Srpske demokratske stranke iz 1992. godine i postaje jasno da je utjecaj učesnika zločina na odnose u toj zajednici presudan.

Šutnja u Prijedoru ne dolazi iz nekakvog autohtonog zla njegovih građana, niti je atmosfera u ovom gradu jedinstvena, već upravo obrnuto: ona je ilustracija stanja u društvu.

Dovoljno je pogledati skandalozno ponašanje gradonačelnika Prijedora Marka Pavića prema porodicama žrtava u zadnje dvije godine, kako bi se dobila jasna slika o nespremnosti većine građana Prijedora da se suoči sa sopstvenom političkom odgovornošću za počinjene zločine. Jednostavno, još nije došlo do delegitimizacije politika koje su koristile zločin u prošlosti i koje ga danas slave.

Dakle, bez razmatranja moralne i metafizičke odgovornosti (kada pogledamo šta je ko u Prijedoru uradio o ovom pitanju vidimo da je glas protiv zločina i negiranja zločina javno digao tek mali broj pojedinaca, poput pokojnog Mladena Grahovca, Darka Cvijetića, Gorana Zorića i nekolicine mladih aktivista) jasno je da šutnja u Prijedoru ne dolazi iz nekakvog autohtonog zla njegovih građana, niti je atmosfera u ovom gradu jedinstvena, već upravo obrnuto: ona je ilustracija stanja u društvu, koje je još uvijek zarobljeno u nemogućnosti da se suoči sa sopstvenom odgovornošću za zločine.

Pitanja i odgovori

Srđan Puhalo, banjalučki sociolog i psiholog, jedan je od rijetkih intelektualaca iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (uz Dragana Bursaća sa portala Buka), koji su se javno pobunili zbog ove šutnje. "Postavlja se pitanja kakvi smo mi ljudi. Kakvo je naše društvo koje 20 godina ćuti o jednom ovakvom stratištu? Kako je moguće da srpski narod, koji je preživio veliko stradanje u Drugom svjetskom ratu, ne bude osjetljiv na stradanje civila u ratu i da se prema civilnim žrtvama odnosi sa dužnim poštovanjem? Kako je moguće da stanovnici Prijedora, čiji su preci pobijeni na Kozari, u Staroj Gradišci i Jasenovcu nemaju poštovanja prema žrtvama, pogotovo ako su civilne? Kako je moguće da vlasti RS-a očekuju da će drugi poštovati njihove žrtve ako oni ne poštuju tuđe", pitao se Puhalo, a u njegovim su se pitanjima, ustvari, krili i neki od odgovora.

Odgovor je jasan: ta strašna šutnja moguća je upravo zato što smo odavno prestali biti ljudi, u naporu da budemo što veći Srbi, Bošnjaci, Hrvati; da budemo "mi", jasno i odlučno odvojeni od "njih". "Stanovnici Prijedora, čiji su preci pobijeni na Kozari, u Staroj Gradišci i Jasenovcu" prestali su gledati svoje dojučerašnje komšije kao svoje, ljude čija bol je i njihova bol. A to se nije desilo slučajno, već kao rezultat jasne strategije razaranja nekadašnjih zajednica i stvaranja novog poimanja pripadnosti kolektivu.

Institucionalna diskriminacija vlasti većine nad 'manjinskim' stanovništvom postala je opšteprihvaćena činjenica, s kojom su se saživjeli čak i najdobronamjerniji.

Za razmatranje prijedorskog slučaja u širem kontekstu razgovora o raščišćavanju s teretom zločina, odgovornosti i nemalo zloupotrebljavanom konceptu "pomirenja" ključno je Puhalovo zadnje pitanje: "Kako je moguće da vlasti RS-a očekuju će drugi poštovati njihove žrtve ako oni ne poštuju tuđe?" Ono aplicira podjelu na "mi" i "oni", na institucije vlasti RS-a i građane RS-a nesrpske nacionalnosti. Ono ilustrira stvarnost u kojoj je moguće da institucije vlasti u tom entitetu imaju "svoje" žrtve (u ovom slučaju srpske), a da su im Prijedorčani zakopani u Tomašici "tuđi".

Koliko god bila plemenita Puhalova namjera da problematizira nedopustiv, nehuman odnos entitetskih vlasti prema žrtvama iz Tomašice (i žrtvama nesrpske nacionalnosti uopšte), ovo pitanje, ustvari, otkriva suštinu problema: institucionalna diskriminacija vlasti većine nad "manjinskim" stanovništvom postala je opšteprihvaćena činjenica, s kojom su se saživjeli čak i najdobronamjerniji.

'Rat drugim sredstvima'

Jer po čemu bi žrtve iz Tomašice bile "tuđe" za vlasti RS-a osim po rezonima Karadžićevog "razdvajanja naroda"? Po važećem Ustavu i zakonima sigurno ne, jer ne postoji nikakav osnov po kojim bi vlasti drugačije tretirale svoje građane (a to žrtve iz Tomašice i njihove porodice jesu) zbog njihove nacionalne pripadnosti - uskraćivale im pravo na istinu, javno obilježavanje stradanja, simboličke i materijalne reparacije, naprimjer.

Zaboravimo moralne principe i upitajmo se zašto smo pristali na institucionaliziranu, nezakonitu diskriminaciju "drugog" kao neku zadatost. Kada to jednom riješimo sa sobom o pitanju žrtava iz Tomašice, možda nam prestane biti prihvatljiva i diskriminacija djece iz Konjević Polja i dvije škole pod istim krovom, te svaki drugi oblik aparthejda s kojim danas živimo.

Možda nas Tomašica natjera na razmišljanje zašto nam je u Prijedoru, ali i u Foči, Bugojnu i Konjicu i drugdje stalo da promptno uklonimo ploču koja odaje počast žrtvama zločina u našem gradu, jer ne kaže eksplicitno da su 'naši'.

Na kraju, Tomašica nas podsjeća da je politika "razdvajanja naroda" još na djelu i da je nemoguće očekivati katarzu sve dok živimo "rat drugim sredstvima". Tomašica nam daje priliku da razumijemo zašto šutimo o stradanju "tuđih", a tražimo pokajanje za patnju "svojih". Možda nas Tomašica natjera na razmišljanje zašto nam je u Prijedoru, ali i u Foči, Bugojnu i Konjicu i drugdje stalo da promptno uklonimo ploču koja odaje počast žrtvama zločina u našem gradu, jer ne kaže eksplicitno da su "naši". Možda, pred nama je.

Međutim, to ne smije nijednu sekundu odložiti naše zahtjeve za odgovornost institucija da postupaju po zakonu, da ukinu sve oblike diskriminacije i osiguraju poštivanje zagarantiranih prava svima, bez obzira na nacionalnost. To u Prijedoru znači uklanjanje počinilaca sa odgovornih mjesta u društvu i njihovo krivično gonjenje, počevši s bivšim članovima Kriznog štaba; ukidanje diskriminatorskih odredbi Skupštine opštine usmjerenih protiv porodica žrtava i preživjelih; iniciranje izgradnje memorijala žrtvama nesrpske nacionalnosti u gradskoj jezgri; ukidanje zabrana izgradnje memorijala u Omarskoj...

Ako nas Tomašica tome nije naučila, bojim se da malo šta drugo može.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.