Tomaš: Bolesna ambicioznost i pohlepa postale su vrline

Nakon nekoliko knjiga poezije, koje su među najizdavanijim u svim državama bivše Jugoslavije, bosanskohercegovački pjesnik, novinar i publicist Marko Tomaš obradovao je čitaoce romanom prvijencem Nemoj me buditi.

Roman neobične forme, koncepta i stila, napisan u prvom licu, donosi priču o sredovječnom novinaru zarobljenom u svojim dnevno-životnim rutinama, anksioznom ciniku usamljenom u društvu koje ga okružuje, a koje mu se gadi i od kojeg pokušava pobjeći, depresivnom pijancu na rubu samodestrukcije, koji ne uspijeva pronaći mir ni smisao u svijetu u kojem živi.

“Htio sam se baviti unutarnjim svijetom modernog, socijalno anksioznog čovjeka. Zapadnim svijetom odavno vlada pandemija anksioznosti. Kakav je taj naš svijet obilja ako se osjećamo usamljeno i otuđeno do rubne tjeskobnosti, to me zanimalo. On opisuje kakav je svijet koji u njemu izaziva otuđenost i tjeskobu, do potpunog otkliznuća u ludilo”, kaže Tomaš u razgovoru za Al Jazeeru.

• Nakon desetaka knjiga poezije, stigao je Vaš roman prvijenac. Zbog čega smo toliko dugo čekali na to i kako je uopće izgledao taj proces – šta vas je motiviralo, koliko dugo je nastajao i koliko je u konačnici bilo izazovno pisati ovako netipičnu formu?

– Otkada pišem i objavljujem bavio sam se mišlju da napišem roman. Bilo je i nekih pokušaja, ali prvi put sam došao do jasnog rješenja kako želim to uraditi; kada se pojavila izazovna tema, jednostavno sam sjeo i pisao. Puno sam vremena potrošio na samu pripremu, gotovo dvije godine, a sam proces pisanja teksta trajao je mjesec dana. Izolirao sam se u jednoj kući na selu i svakodnevno radio, kao da obavljam neki uredski posao.

S obzirom da sam prilično riskirao, jer sam sve karte bacio na formu, koncept i stil, jako sam zadovoljan kako je knjiga prošla kod čitatelja. Već par mjeseci je na listi najprodavanijih u Hrvatskoj. Očito je da sam pogodio žicu, bio upravu u procjeni da je oko nas jako puno ljudi koji su pritisnuti istim ili sličnim problemima.

• Planirate li nastaviti u ovom smjeru te kroz proznu formu izražavati svoje stavove i misli koje smo do sada čitali u formi poezije?

– Svakako. Već imam neke ideje, ponešto i zapišem u rokovnik, čekam da se ideja kristalizira. Ali, vrijeme je sada da se vratim poeziji. Radim novu zbirku. Dogovorio sam njen izlazak za naredno proljeće.

• Glavni lik u romanu, kojem ste odlučili dati svoje ime, krajnje je zanimljiva ličnost, otuđena od svijeta u kojem živi i od kojeg pokušava pobjeći. Ko je, zapravo, Marko?

– Mislim da dosta čitatelja glavne likove romana poistovjećuje s autorom. To je bio jedan od razloga, htio sam unijeti dodatnu konfuziju. Dok sam planirao roman, ionako mi je najteže bilo pronaći ime za lika. Ostavio sam to za kasnije, odlučivši se u radnom procesu koristiti svojim imenom.

Tijekom pisanja sam skužio da bi ostavljanje mog imena u romanu bila sasvim OK strategija. A htio sam stvoriti klasičnog otuđenog junaka noir krimića. Ovaj moj je smoreni otuđeni alkos, baš kao i veliki dio detektiva u starim krimi romanima. Jedino, on je novinar, samo malo drugačije vrsta istraživača.

• Da li nam i koliko kroz Markov lik, njegove unutrašnje borbe, koje su konstantne, i pokušaj bijega od društva u kojem živi, metaforično predstavljate sliku savremenog čovjeka?

– Da, htio sam se baviti unutarnjim svijetom modernog, socijalno anksioznog čovjeka. Zapadnim svijetom odavno vlada pandemija anksioznosti. Kakav je taj naš svijet obilja ako se osjećamo usamljeno i otuđeno do rubne tjeskobnosti, to me zanimalo. On opisuje kakav je svijet koji u njemu izaziva otuđenost i tjeskobu, do potpunog otkliznuća u ludilo.

• Koliko smo, zapravo, izgubljeni – ne samo u društvu, već i unutar sebe? I kako smo u svijetu, koji, čini se, nikada nije bio više povezan različitim kanalima komunikacije, došli do tog stepena otuđenja?

– Čini mi se da je sve krenulo u trenutku kada su bolesna ambiocioznost i pohlepa postale vrline. Počeli smo se društveno legitimirti kroz posjedovanje. Otuđio nas je imperativ življenja, kao u reklamama za telekom. Paradoksalno, ali nas je taj model, u sprezi s “društvenim” mrežama, učinio sebičnima. Nikada nismo zadovoljni. A stvari su postavljene tako da nam egzistencija ovisi o stalnom napredovanju, grabljenju… Prestali smo obraćati pažnju jedni na druge, postali smo površni u odnosima. Samo pritišćemo tastere, prijavljujemo se, nikada, nigdje i ni s kim ne budemo istinski.

• Simboličan je i naziv romana – Nemoj me buditi. Kakvu ste poruku željeli poslati i koliko smo, zapravo, zapeli u košmaru na koji smo dobrim dijelom pristali?

– Pa kao, to je podsjetnik koji noću ostavljam na stolu kao poruku mojoj partnerici. Korica knjiga je to postala ako želim spavati dulje ujutro. Korisno, nema što. Marko je u knjizi u agoniji i kada spava. Ali, svejedno, to su jedini trenuci njegovog mira, stanje kada nema vanjskih imperativa. Kakvu god stravu sanjao, radije će ostati u tom paklu, izvan fizičke stvarnosti i sudjelovanja u njoj.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

• Jesmo li taoci društva, sistema, svijeta u kojem živimo?

– I jesmo, i nismo. I moramo biti svjesni svoje odgovornosti ako jesmo. Neka su nas kolektivna gibanja dovela u ovakvo stanje, većina je pristala, većina uvijek potpisuje lojalnost, ma kakvo zlo se oko njih događalo.

• Ima li izlaza iz tog ponora o kojem progovarate svojim novim romanom, ali i o kojem često pišete u svojim kolumnama?

– Ima. Dakako. Trebamo ponovno početi obraćati pažnju jedni na druge i svijet oko nas. Trebamo slušati jedni druge. Otvoriti se, prestati se plašiti jedni drugih. Stvarati takve mikrokozmose. Čovjek je jedno sa svima i svime na planeti, a planet je jedno sa svime u univerzumu. Trebamo to osvijestiti.

• Kakvi su Vam dalji planovi?

– Malo se putovalo ove godine i nedostaju mi moje sigurne godišnje kote. Uskoro će mi u Zagrebu, kod nakladnika V.B.Z., izaći zbirka kolumni, koje već tri godine pišem za mariborsku Večer. Prošle je godine, u manjem obimu, izašla i u KR Rašić u Beogradu, pod nazivom Pisma s juga. Ista knjiga je izašla i u Ljubljani, moj nakladnik Sanje su napravili jako lijepo izdanje tih poetičnih eseja, koje, eto, jednom mjesečno pristaje objaviti jedna dnevna novina.

Izvor: Al Jazeera