Tko je taj Matvejević, da prostiš?

Piše: Filip Mursel Begović

Zaista nevjerojatno, a pokazuje se ponekad točnim – ako nekoga danas zaista želite poslati na margine društva i osuditi ga na javni prezir, nazovite ga javno, prije svega, antisemitom, zatim homofobom ili najmlađom imeničkom odrednicom – islamofobom.

Ujedno, to je najlakši put da se započne sukob i zametnu animoziteti, to jest, zasigurno puno lakše nego razumjeti drugačiji etnički ili vjerski ili ateistički ili rasni ili rodno ishodišni legitimitet. To je ujedno zamka za one koji prozivaju, jer, vjerovali vi ili ne, i oni istom postaju nešto sasvim četvrto.

Prozvani homofobi, koji su prozvali islamofobe, a ti su opet nekoga prozvali da su judeofobi, u biti su skupni – agorafobi. Teško je pratiti taj strah od straha, tu jezičnu zavrzlamu od koje nam se zavrti u glavi. Nipošto ne tvrdim da antisemiti, homofobi i islamofobi ne postoje, ali osvjedočili smo se da se te odrednice često koriste neprimjereno, nedolično, iz neznanja, za svrhu nečijeg etiketiranja, ili ideološkog označavanja, a posljedično i internacije iz javnog života.

Takve anamneze jednake su španjolskoj gripi, no, na svu sreću nisu pravilo te najčešće zapažamo samo simptome i tad bez ispravne dijagnoze drugima propisujemo opasnu i pogubnu terapiju. Bavimo se pretpostavkama, a one zasigurno nisu sudrug istini.

Bez srodne polazišne točke

Trebalo bi, dakle, započeti govor o bolestima, a ne o simptomima. U biti, islamofobi, homofobi i judeofobi su simptom bolesti koje ćemo nazvati punim imenom – agorafobija ili bolest od otvorenog prostora, jeza od širokih vidika, od beskrajnosti neba, od prevelikog plavetnila mora. Da pobliže objasnimo zašto je to bolest – agorafob nikako ne može shvatiti kako se istodobno može biti ‘oblikom kaplja, ali sadržinom more’. Iako, kao i većina čovjekoljubaca, nisam sklon poistovjećivanju prava na slobodu i život vjerskih, rasnih i rodnih sustava.

Prisjetimo se samo borbe za rasnu jednakost u SAD-u šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Afroamerikance je naprosto izluđivala liberalna opcija izjednačavanja problema crnačke manjine sa zahtjevom hipija da nesputano uživaju drogu, ili s rastućim gay pokretom koji je tek tražio svoje punopravno mjesto u društvu. Jednostavno, vrijednosti koje se brane nemaju srodnu polazišnu točku.

Elem, oni koji s jednakim žarom brane muslimane, jevreje i homoseksualce na skliskom su terenu. Po tome, muslimanima i jevrejima bi na svjetskoj sceni moglo krenuti na bolje. Virtualni slogan „muslimani, jevreji i homoseksualci za bolji svijet“ po svemu sudeći mogao bi, slijedom toga, uskoro dobiti i hollywoodski epilog. Takva vrst solidarizacije mogla bi rezultirati i time da homoseksualci završe u Guantanamu ili nekoj novoj Treblinki, a muslimani i jevreji na prpošnoj i raskalašnoj paradi u San Franciscu. Toliko o jednakovrijednosti diskriminacije.

Pa neka se ne ibrete oni novinari koji su oštro reagirali na napad nekih gnjevnih muslimana na gay paradu u Sarajevu za vrijeme Ramazana. Mogli bi pritom ti isti novinari liberalnih stavova odjednom zaključiti da “tko se tuče, taj se voli”, zar ne?

U svim mogućim smjerovima saznali smo da među nama žive „muslići, čifuti, prljavi cigani, hudi nebožsci, srbende i crni Turčini, četnici, ustaše i balije, pederčine i homići, plaćenici stranih sila…“ ali nitko, doista nitko još nije rekao da su oni samo simptom bolesti koja se zove agorafobija. 

Primjerice, jedan bosanski novinar se dosjetio da, u kalendaru islamofoba 2011. godine,  uglednog književnika Predraga Matvejevića označi islamofobom i lažnim prijateljem bošnjačkog naroda. No, vjerujemo prije iz neznanja nego iz zluradosti, jer je sudio upravo po simptomima, a nije dijagnosticirao bolest – Matvejević je, naime, klaustrofob. Ugledni se književnik naprosto boji skučenog prostora, riječju, boji se osamljivanja u zatvorenom prostoru. 

Onaj koji kritizira neke pojave u islamskom svijetu nije nužno islamofob i ne mora biti nužno protiv islama, ali, po pravilu neprimjerena agresivna reakcija samih muslimana može ga učiniti islamofobom. Problem nastaje kada se pojedinci (u svim vjerskim sustavima) počnu poistovjećivati s religijom, pridajući samima sebi nepostojeću arbitrarnu veličinu, te pritom smatrajući da je napad na njih ujedno i napad na čitav religijski sustav. Takva vrsta dogmatizma, zasigurno znam, strana je islamu. 

Uostalom, što je onda s praktičnim muslimanima koji kritiziraju neke pojave u vlastitoj vjeri – jesu li oni islamofobi?

Predrag Matvejević jest prijatelj bošnjačkog naroda i prijatelj muslimana. Znamo to iz njegovih intervjua i tekstova u kojima s velikom ljubavlju i nježnošću opisuje kako je od svoje dadilje Hatidže, kao dijete u rodnom Mostaru, naučio klanjati prije nego je naučio moliti. Matvejević, kao i mnogi, koristi sintagmu „naši muslimani“ (ne zato da bi muslimane prisvojio ili kolonijalizirao) iz prevelikog osjećaja bliskosti i uvjerenja da nigdje na svijetu ne postoje ovakvi dobri muslimani kakvi žive u Bosni. Pa zar se ta sintagma upotrebljava igdje osim u Bosni koja očito počinje zaboravljati na komšijske ljubavi? Primjerice, nema šanse da će turski jevreji „svoje“ muslimane nazvati „našima“. Evropa je primjećivala to bogatstvo u srcu Balkana, prije zadnjeg rata zasigurno (s Matvejevićima i nakon njega), a mi se usuđujemo taj Božji dar nazivati neprimjerenim imenima.

‘Islamofob’ koji je branio Izetbegovića

Nadalje, da Matvejević nije islamofob saznajemo iz njegovih otvorenih pisama nekadašnjim sudovima, od kojih je kao predsjednik PEN-a u bivšoj Jugoslaviji tražio oslobađanje muslimanske grupe na čelu sa Alijom Izetbegovićem – što je urodilo plodom i kazna Izetbegoviću doista je smanjena. Za razliku od nekih, on nikada nije odstupio od mišljenja da je Izetbegović bio „previše pošten čovjek i da je premalo znao lagati da bi mogao izaći na kraj sa lažovima, sa kojima je bio prisiljen razgovarati i pregovarati.“

Matvejević je jednom prilikom, govoreći o ratu u drugoj Jugoslaviji, ustvrdio kako se Aliju Izetbegovića ne može svrstavati među gospodare rata, jer je bio žrtva rata, na čelu naroda koji je najviše stradao. Također, dok je Izetbegović bio u zatvoru, napisao je i pogovor za njegovu knjigu  „Islam između Istoka i Zapada“, a koju je objavio  Beograđanin Slobodan Mašić. Nadalje, saznajemo to iz jedne njegove izjave – reisa Cerića smatra veoma pozitivnom i kulturnom ličnošću kojega pamti samo po dobru. Znamo to i iz manjinskih krugova u Hrvatskoj – Matvejević često prisustvuje programima bošnjačke nacionalne manjine, gostuje i na tribinama zagrebačke džamije te se tom prilikom nikad nije libio ustvrditi da se sa Zapada protiv islama vodi i „ideološki rasizam“ i „publicistički terorizam.“

Saznajemo ponešto i iz optužbe hrvatskih i srpskih nacionalista koji su mu uz jugoslavenstvo i srbočetništvo pripisali i to da je plaćenik Saudijske Arabije. I zaista, onaj  koji naziva Matvejevića islamofobom na neki neobičan način daje za pravo onima od kojih se i sam gnuša – onima koji su možda istinski islamofobi. Tim više tvrdnja da su islamofobi, judeofobi, ili homofobi simptom iste bolesti, koju nazivamo agorafobija dobiva na smislu, a pritom su ti nazivi u nekom neobičnom zajedničkom uzročno-posljedičnom suodnosu.

Uza sve to, osim što je istinski prijatelj bošnjačkog naroda i muslimana, Matvejević uspijeva izrijekom biti i prijatelj srpskog i hrvatskog naroda. Kako mu to uspijeva poći za rukom?

U tekstu „Naši talibani“, zbog kojeg je ušao u ‘neugodnu’ polemiku (imala je i sudski epilog) sa hrvatskim desničarima, on je zapisao da mu „nije do ponovnog stvaranja države ili režima koji je mogao biti bolji nego što je bio, nego mu je do druženja, do drugarstva koje se ne može ničim zamijeniti.“

Uostalom, nije ni reagirao na etiketiranje da je islamofob. Zašto? Naprosto zato što je većma inficiran kao istinski i prijateljski nastrojeni klaustrofob kojeg treba liječiti, kao i svaku ‘nepoćudnu’ gripu – mješavinom čaja od preslice, stolisnika, kantariona i majčine dušice.  

Izvor: Al Jazeera

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.