Tito i Jugoslavija na ekranu: Od legende do ismijavanja

Nakon rata ustanovljen je partizanski heroj koji je bezuslovno spreman da pogine za svoju državu (Al Jazeera)

Povodom 100. godišnjice od nastanka tvorevine Jugoslavije, ponovno su pokrenute vječite polemike o ovoj državi, njenom uređenju, prednostima i manama te najdugovječnijem jugoslavenskom vladaru, Josipu Brozu Titu.

Dok su, s jedne strane, te polemike zasnovane na opšteprihvaćenim historijskim podacima te ličnim političkim uvjerenjima, s druge, film je već ponudio detaljnu umjetničku, društvenu i analizu Jugoslavije zasnovanu na pojedincu čiji je život u njenom sistemu svakako podrazumijevao određene prednosti, ali istovremeno često bivao ograničen u njegovom istinskom poimanju slobode.

Tako je filmski prikaz života Jugoslovena podijeljen na tri verzije uslovljene vremenskim periodima u kojima su nastajale: prije i nakon smrti Josipa Broza Tita.

Prvi period podrazumijeva nastanak žanra tzv. partizanskog filma koji predstavlja podvrstu tzv. „enobe filmova“, tj. filmova o Narodno-oslobodilačkoj borbi, a u drugom je snimljeno mnoštvo ostvarenja koja suptilno ili direktno kritikuju tadašnju jugoslavensku vlast, a čije je nastajanje započeto tokom filmskog pokreta „Crni talas“, nastavljeno nakon Titove smrti i traje sve do danas.

Partizanski film i Tito kao legenda

Žanr partizanskog filma je nastao 1947. godine, kada je snimljeno ostvarenje „U planinama Jugoslavije“, koje su sovjetski filmski radnici snimili za jugoslavensku kinematografiju, a s ciljem očuvanja te romantiziranja i idealiziranja sjećanja na Narodno-oslobodilačku borbu jugoslavenskih naroda.

Riječ je o naslovu režisera Abrama Rooma, čija radnja prati partizanski ustanak protiv fašističkih okupatora tokom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, s vođom imena Slavko Babić (Nikolaj Mordvinov). U ovome ostvarenju će, zapravo, biti postavljeni temelji partizanskog žanra, s narativnim modelom koji će podrazumijevati epsku fabulu, herojskog protagonistu i sukob dobrog (Jugoslavije i partizana) i zlog (okupatora ili domaćeg izdajnika) i formom koja odgovara spoju akcije i spektakla, a uključuje veći budžet, značajan broj statista, lokacija i eksplozija, krupne planove s fokusom na lica, raznovrsnost montažnih rješenja te snažnu i dramatičnu muzičku podlogu.

Također, ovaj naslov će ponuditi i prototip za lik Josipa Broza Tita kojeg je u njemu utjelovio Ivan Bersenjev, a koji će u partizanskom filmu biti izgrađen u obliku legende, iza koje se skriva mitski junak i hrabri vojskovođa koji ne prihvata poraz.

U međuvremenu će partizanski film postati najpopularniji žanr u tadašnjoj Jugoslaviji, koji će kroz prikaz hrabrosti, borbenosti i etičnosti partizanskog vojnika na bojištu te njegovu patnju, slaviti pobjedu SFR Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu i zapravo podsjećati njene stanovnike na žrtvu koja je za njih pridonesena.

Nakon „Slavice“ (1946.) Vjekoslava Afrića kao prvog jugoslavenskog postratnog filma u kojem je kroz siromašnu djevojku Slavicu koja se zbog ljubavi pridužuje partizanskim ustancima protiv italjanskih okupatora, ustanovljen lik partizanskog heroja koji je bezuslovno spreman da pogine za svoju državu, uslijedit će naslovi Veljka Bulajića („Kozara“, „Bitka na Neretvi“…) i Hajrudina Šibe Krvavca („Diverzanti“, „Most“, „Valter brani Sarajevo“ i „Partizanska eskadrila“).

Iako često poređeni s američkim vesternom, oni će mnogo jasniju poveznicu imati sa savremenim hollywoodskim ratnim i akcijskim filmom, dok će npr. likovi koje je utjelovio Velimir Bata Živojinović, predstavljati preteču hollywoodskih megazvijezda Sylvestera Stallonea, Arnolda Schwarzeneggera i Brucea Willisa te njihovih uloga u filmovima „First Blood“ (1982.),  „Commando“ (1985.) i „Umri muški“ (1988.).

Uz teško naoružanje u rukama te prepoznatljivi prijeteći pogled, zajednički će im biti i popularni akcijske filmske fraze, kao što su Batine najpoznatije: „Ja sam država“ ili „I održao sam je“.

Istovremeno će lik Josipa Broza Tita zaživjeti u mnogim tjelesnim oblicima od koji se svakako ističu Richard Burton u filmu „Sutjeska“ (1973.) Stipe Delića, Vjekoslav Afrić u naslovu „Živjeće ovaj narod“ (1947.) Nikole Popovića ili Marko Todorović u ostvarenju „Užička republika“ (1974.) Žike Mitrovića, ali će te uloge samo definisati ono što je ovaj Zagorac predstavljao u stvarnosti – legendu čiji je život ostao pod velom misterije i apstrakcije.

Ipak, na koncu, partizanski film svakako čini neizostavni dio historije jugoslavenske kinematografije, u kojem je prezentovano režisersko i glumačko umijeće te producentska moć koja više nikada nije zabilježena na ovim prostorima.

“Crni talas” i borba čovjeka bez uniforme

Za razliku od partizanskog filma koji je, dakle, u suštini bio posvećen jednoj temi i uvjerljivosti njene ekranizacije, pokret „Crni talas“, koji je u Jugoslaviji nastao zahvaljujući liberalizaciji koja je ovu zemlju zahvatila tokom 60-tih godina 20. stoljeća, predstavljao je apsolutnu suprotnost dotadašnjim filmskim konvencijama s umjetnikom u centralnoj ulozi i njegovim autorskim pogledom na svijet u kojem živi.

Film koji zasigurno najviše potvrđuje reakciju na partizanske filmove, jeste drama „Skupljači perja“ (1967.) Aleksandra Petrovića, čiji glavni protagonisti, Bora, Mirta i Tisa, nisu heroji poput onih u partizanskim filmovima, već izgubljeni siromašni ljudi na margini svoga postojanja, koji tumaraju na dodijeljenom putu koji često nije bio moralan, ali svejedno istinitiji i životniji od savršenih filmskih junaka.

Petrovićev film se, prije svega, oslanja na talijanski neorelizam, što je moguće prepoznati već u samom naslovu („Čistači cipela“, „Kradljivci bicikla“…), a uz socijalnu tematiku i autentične lokacije, „Skupljače perja“ karakterišu i realistički prikazi, oskudna paleta boja fotografije Tomislava Pintera koja istovremeno doprinosi cjelokupnoj slici depresivnosti života, ali i ističe njegovu poetsku prirodu.

Demistifikacija Narodno-oslobodilačke borbe

S druge strane, naslov „Crnog talasa“ koja će poslužiti kao primjer demistifikacije Narodno-oslobodilačke brobe, jeste film „Tri“ (1965.) koji je također režirao Aleksandar Petrović, a u kojem je Bata Živojinović utjelovio lik partizana Miloša, kroz čiji život autor gradi proces rata, osuđujući ga kao apsurdnog i predstavljajući ga kao tragični začarni krug iz kojeg niko ne može izaći kao pobjednik.

Broj „tri“ u ovome filmu jesu tri faze jednog ratnog procesa – početak, sredina i kraj, u kojima se Miloš  na tri različita načina susreće sa smrću. U prvom dijelu Miloš je student komunista koji svjedoči streljanju nevinog čovjeka, u drugom je zalutali partizan, bez municije, pred čijim očima Nijemci hvataju njegovog suborca i živog ga spaljuju, a u trećoj, on lično sudjeluje u smrti, tako što grupi uhvaćenih kolaboracionista, presuđuje strjeljanjem.

Jednako kao i „Skupljače perja“, i ovo Petrovićevo ostvarenje je snimano u oporim i surovim jugoslavenskim predjelima i zapuštenim močvarama na ušću rijeke Neretve te predstavlja apsolutnu suprotnost spektakularnim krajolicima u partizanskim filmovima.

Dvije godine kasnije snimljen je film „Kaja, ubit ću te“ (1967.) u režiji Vatroslava Mimice, koje obrađuje epizodu iz Drugog svjetskog rata u malom idiličnom primorskom mjestu u Hrvatskoj u kojem prvi pucnji i granate donose nemir u selo i okreću komšije i prijatelje jedne protiv drugih. Slično kao i ostvarenje „Tri“, „Kaja, ubit ću te“ se također odriče linearne naracije te poseže za mozaičnom strukturom, uz, ipak, nešto eksperimentalniju formu svojstvenu alegorijskom načinu izražavanja.

Život na službenom putu

Nakon smrti Josipa Broza Tita i perioda u kojem je započeta destabilizacija Jugoslavije, nastala su brojna filmska ostvarenja koja direktno kritikuju politički sistem na kojem počivaju njeni temelji. Filmovi koji najuvjerljivije, najdetaljnije i najiskrenije prezentuju život u Jugoslaviji tokom neizvjesnih 60-ih i burnih 50-ih godina, jesu „Sjećaš li se Dolly Bell?“ (1981.) i „Otac na službenom putu“ (1985.), koji su nastali tokom tzv. „sarajevske“ faze režiserske karijere Emira Kusturice, zasnovane na životnoj priči književnika Abdulaha Sidrana.

Dok u ostvarenju o odrastanju tinejdžera Dine (Slavko Štimac), teške 60-te godine u Sarajevu režiser autentično oživljava kombinacijom nostalgije i surovosti te život mladih u Jugoslaviji prezentuje kao društveno i intelektualno ispunjen, uprkos siromaštvu u materijalnom smislu, u filmu „Otac na službenom putu“, Kusturica otvoreno kritikuje tadašnje politički uređenje SFRJ.

Naime, u nastavku Sidranove scenarističke autobiografije, kroz nevini pogled dječaka Malika (Moreno De Bartolli) na okruženje u kojem se isprepliću ezani i crkvena zvona, a čiju kompleksnost nije u stanju da spozna, režiser, na krajnje emocionalan način, kreira izrazito osjetljivo razdoblje u Jugoslaviji nakon rezolucije Informbiroa, u kojem vlast razara porodice zbog bezazlenog vica.

Jednako kao i u svome režiserskom debiju, Kusturica ponovno kombinuje radost i okrutnost te emotivni ritual nošenja štafete kao simbol mladosti i ljubavi suočava s prisilnim radom u kamenolomu Golog otoka, kao jednim od najsurovijih političkih zločina u modernoj historiji. S odlaskom oca i supruga na pusti kameni otok, život porodice Zolj biva zaustavljen na službenom putu, a Malik kao svjedok brojnih konfliktnih porodičnih situacija biva primoran pronaći nove načine za ostvarenje svoje sreće, a jedan od njih je i skretanje pogleda od istine. Nasuprot nekih svojih narednih ostvarenja, režiser Emir Kusturica je u spomenutim filmovima, pojedinca smjestio ispred države te kameru fokusirao na traganje za njegovim duhovnim, intelektualnim i tjelesnim ostvarenjem.

Postratno ismijavanje Tita

Jugoslavenska višenacionalna država, uspostavljana 1918.  i  1945. godine, raspala se oba puta, a nakon okrutnog rata na teritoriji NDH (1941. – 1945.), uslijedio je jedan od najkravavijih ratnih sukoba u modernoj historiji Evrope (1990. – 1995.) godine, koji će kuluminirati stotinama hiljada ubijenih, raseljenih i na koncu, stravičnim genocidom u Srebrenici.

Nakon toga će nastajati brojna ostvarenja u kojima će lik i djelo Josipa Broza Tita biti smješteni u komično ozračje te izloženi parodiji – „Tito i ja“ (1992.), „Maršal“ (1999.), „Falsifikator“ (2013.), ali i pojedini naslovi s autorskim preispitivanjem uzoraka krvavog raspada jedne države. Tu se prije svega izdvaja „Podzemlje“ (1995.) Emira Kusturice u kojem on nudi metaforički prikaz restriktivne izoliranosti Titove Jugoslavije i njegove prevarantske politike te u formi felinijevskog spektakla definiše Balkan kao mitsko mjesto na kojem je razudano pleše, nekontrolisano pije i vječito ratuje.

Najnoviji primjer savremene filmske analize jugoslavenske historije dolazi iz Slovenije, i to u obliku lažnog dokumentarca „Houston, imamo problem“ (2016.) mladog slovenskog režisera Žige Virca, u kojem on, parodirajući odnos Tito – Amerika – svemir, na intrigantan i duhovit način oživljava period „svemirske utrke“ te kreira „novu“ historiju u kojoj Tito Amerikancima podvaljuje nefunkcionalni jugoslavenski svemirski program.

„Moj dedo Muzafer je otiš'o iz naše kuće u starački dom 22. jula 1952. Ja ne znam da l’ zato što nije volio da se kupa il’ zbog nečeg drugog. Samo znam da je Mirzi kaz'o: ‘Reci im da im je babo poručio da se je.. i oni i njihova politika. Star sam ja za njihovih zajebancija“.`I još je dod'o: „Ako me poželite – put pod noge, stan nek’ vam nije daleko'“, kaže dječak Malik na kraju ostvarenja „Otac na službenom putu“, na najupečatljiviji način opisuje bivšu Jugoslaviju, u kojoj je život istovremeno bio jednostavan i kompleksan, tužan i komičan, istinit i lažan, ali koja, poput porodice Zolj, nikako nije mogla opstati na okupu.

Izvor: Al Jazeera