Titanic u dubine okeana odnio i četvoricu Krajišnika

Trbuhom za kruhom odlazili su Krajišnici u tuđinu kako bi sebi i svojim porodicama osigurali bolju egzistenciju. I danas odlaze.

U vrijeme dok je Austro-Ugarska vladala ovim prostorima, četiri mlada čovjeka krenuli su na dalek put sa kojeg se nikada nisu vratili. Krajišnici Ejdo Rekić (38), Husein Sivić (40) Ćerim Balkić (26) i Redžo Delalić (25) stradali su u potonuću jednog od najvećih i najpoznatijih prekookenaskih brodova Titanic u noći sa 14. na 15. april prije 117 godina.

Njihovo odredište trebala je biti američka država Pennsylvania gdje se već tada u iseljeničkoj koloniji nalazilo više od 500 Krajišnika.

Godinama istraživali arhivsku građu

Četvorica Krupljana ukrcala su se na Titanic u srijedu, 10. aprila 1912. godine. Kartu su kupili u švicarskom gradu Saint Gallen kod agencije “Viktor Klaus Wildi” i to za treću klasu. Cijena tih karata iznosila je oko 1.200 današnjih švicarskih franaka.

Praunuk Ejde Rekića, Nijaz Tatarević (61) godinama istražuje i prikuplja arhivsku građu o potonuću Titanica.

“Oni su radili u američkim rudnicima i nakon šest godina provedenih tamo, moj pradjed Ejdo se vratio u Bosansku Krupu da obiđe porodicu i po povratku sa sobom poveo trojicu prijatelja. U to vrijeme se pročulo za novi velik brod koji plovi brže od ostalih brodova i oni su odlučili putovati upravo tim brodom. Bio je to Titanic. Imamo podatke da su kupili karte u Švicarskoj, a jedna je koštala 5.300 dolara. Pokušali smo doći do tih karata i onoga što je pronađeno od njihovih ostataka kako bi izgradili muzej posvećen njima, ali nismo uspjeli. S obzirom da se BiH u to vrijeme nalazila u okvirima Austro-ugarskog carstva, oni su imati austrougarski pasoš zbog čega vjerujem da u Austriji negdje imaju podatke o tome kada su zatražili i podigli pasoše. Čak sam i pokušao preko nekih ljudi da dođem do toga, ali nisam uspio, jer nemam tamo nekog čovjeka koji bi mogao da prikupi te podatke”, priča Tatarević.

Istina o Krajišnicima

Četvorica Krupljana nalaze se na spisku 1.514 onih čiji je život okončan u 300 metara dugom Titanicu, čija olupina leži na morskom dnu u vodenom ambisu dubokom 3.784 metra.

Godinama kasnije porodica Ejde Rekića primala je penziju iz Amerike. Vijest o smrti četvorice Krupljana bila je tajna, a saznanje o okolnostima tragedije trajalo je gotovo cijelo jedno stoljeće.

“Dugo vremena zapravo nismo ni znali da je on poginuo u nesreći koja je zadesila Titanic. Došla je informacija da je poginuo tad na brodu i sjećam se da su stari ljudi o tome pričali. Niko nije spominjao Titanic, već su govorili da su se utopili ploveći ‘na đemiji’ – tako su ovdje u to vrijeme nazivali brodove. Nakon toga je porodica moga djeda Ejde dobila tačne informacije o tome i ganjali su penziju ili neku vrstu naknade na osnovu njega i uspjeli da je dobiju. Međutim, taj novac njegova supruga nikada nije dobila, jer su sve to uzimala njegova braća”, priča Tatarević.

Esad Rekić je drugi praunuk Ejde Rekića, a za cijelu priču saznao tek poslije ovog rata, kada je u jednim bh. novinama ugledao spisak građana Bosne i Hercegovine stradalih na Titanicu. Ime njegovog pradjeda je bilo iskrivljeno i toga je zainteresovalo da krene u istraživanje.

“Nena mi je s vremena na vrijeme pričala da je on išao ‘đemijom’ i da se ugušio. Oni su tad Titanic zvali ‘đemijom’ jer nisu znali da je to nadaleko poznati brod Titanic. Detalji u vezi njegove smrti bili su obavijeni velom tajne sve do unazad 15 godina, kada je u novinama izašao članak u kojem su objavljena imena poginuli na Titanicu, a koji su sa prostora Bosne i Hercegovine. Kada sam pročitao taj članak, nazvao sam uredništvo da im kažem da sam ja praunuk jednog od četvorice Krupljana. Dostavio sam svoj rodni list i listove moga djeda, oca, poslije čega su ispravili grešku u imenu. Nakon toga smo počeli intenzivno da istražujemo sve to, a nešto podataka smo pronašli u knjizi Stotinu godina Bošnjaka u Americi. I tako se rodila ideja o izgradnji spomen-obilježja u znak sjećanja na njih”, prisjeća se Rekić. Dodaje i kako je spomen-ploča s imenima četvorice Krupljana postavljena na bijeli kamen koji simbolizira ledeni greben na kojeg se Titanic nasukao.

Uspomena na stradale

Historičar i bivši novinar Jasmin Grošić iz Bosanske Krupe ovom temom se počeo baviti istovremeno kad i potomci stradalih Krajišnika. Objavio je nekoliko tekstova na tu temu. Otkriva jedan podatak koji do sada ni sam nije znao, niti je bio dostupan javnosti.

“Malo ljudi zna i to još niko nije spomenuo da je osim četvorice pomenutih s njima na put u Ameriku krenuo i stric naših sugrađana Mehmeda i Sulje Mahmića. Spletom okolnosti nikada nije zaplovio tim brodom. Radi se o mladiću, u to vrijeme, iz bogate porodice i na put za Ameriku nije krenuo radi posla već iz nekih drugih razloga. Međutim, u Southamptonu odakle je Titanic kretao, on se napio i tako propustio ukrcavanje u brod”, otkriva Grošić.

Esad i Nijaz su sami osigurali uslove za gradnju spomen-ploče za Krupljane sa Titanica koja je smještena u parku nedaleko od Doma kulture. Iz Hrvatske je također bilo putnika koji su putovali na Titanicu. Utopilo ih se oko tridesetak, a troje ih je preživjelo – Nikola Lulić iz Konjskog Broda kod Perušića u Lici, Ivan Jelševec iz Topolica kod Siska i Mara Osman Banski iz Čazme.

U okviru obilježavanja 100 godina od potonuća Titanica u Pisarovini je 2012. godine osnovano udruženje “Titanic 100” sa ciljem čuvanja uspomena na stradale. Obilježavanje godišnjice tragedije Titanica povezalo je i otvorilo saradnju između potomaka stradalih iz Bosanske Krupe i Pisarovine.

“Pokušali smo sa našim prijateljima i saradnicima iz Hrvatske da dođemo do podataka o našim Krupljanima, ali zbog nezainteresovanosti lokalnih institucija i građana s jedne strane i toga da se naši prijatelji iz udruženja koje egzistira u Hrvatskoj nisu obavezni da se bave istraživanjem detalja koji se odnose na naše građane koji su se tamo nalazili, sve je stalo. Pokrenuli smo obilježavanje godišnjice smrti i nesreće u kojoj su nastradali naši Krupljani i obilježavamo ga svake godine. Nekada je na tim godišnjicama znao biti velik broj građana Bosanske Krupe, ali nažalost u posljednjim godinama interes je opao i sada to održavamo samo ja i moj rođak Nijaz”, priča Esad.

Titanic je bio putnički brod koji je 15. aprila 1912. godine, nakon udara u ledeni brijeg, potonuo u Atlantski okean. Bio je dugačak 269 metara, nosivosti 46.000 tona. Visina njegova četiri tornja iznosila je 56 metara. Dubina gaza mu je bila 10,5 metara, visina od kobilice do komandnog mosta 32 metra. Krenuo je iz engleske luke Sonthaumpton na svoje prvo prekookeansko putovanje 10. aprila 1912. godine. Pet dana kasnije, u 23 sata i 40 minuta Titanic je udario u santu leda koja ga je potopila za nepuna tri sata. Brod se prepolovio na dva dijela.

Ostat će zauvijek upisano u analima da su četvorica Krajišnika stradala na tom brodu, čije potonuće godinama izaziva različite kontroverze i teorije. Domaće institucije i vlasti bi se konačno trebale pozabaviti utvrđivanjem istine o broju stradalih bh. građana koji su živote izgubili putujući na Titanicu, jer se radi o velikom historijskom događaju. Susjedne zemlje su obavile svoje dio posla, sada je red na Bosni i Hercegovini.

Izvor: Al Jazeera