Tina Poletan, dama koja dijeli pravdu u bokserskom ringu

Treća zvjezdica je najviše sudijsko zvanje, a ja sam ga stekla sa 23 godine, kaže Tina Poletan (Ustupljeno Al Jazeeri)

Dijeliti pravdu nije lak posao, to je posebno teško u bokserskom ringu gdje odlučuju snaga i inteligencija protivnika.

Još ako ste dama – onda je to poseban izazov.

Ipak, banjalučanka Tina Poletan uspješno odoljeva svim izazovima i veoma uspješno sudi u ringovima kako u rodnoj Bosni i Hercegovini, tako i širom svijeta.

Dokazala se kao majka, dokazala se kao sportistkinja, a sada se dokazuje kao arbitar u „plemenitoj vještini“.

Boks kao školski predmet
  • Šta izdvaja boks od trenutno popularnih sportova ili vještina kao što su MMA i slično?

Prije svega, boks je olimpijski sport; riječ je o vještinama, a ne o prezentaciji moći. U sebi nosi umjetnost, što ga odvaja od neolimpijskih sportova.

U Rusiji i Kazahstanu, boks se uči kao predmet u školi od prvog razreda. Riječ je o sportu koji se sistematski razvija još u najranijem dobu. U njemu se ogledaju viteštvo, psihološka stabilnost, intelektualni razvoj, kao i umna sposobnost.

U pomenutim državama, bokseri su društveno uvažavani i zauzimaju visok položaj. S prestankom aktivnog bavljenja, dobijaju činove u policiji ili vojsci.

Sa njom smo razgovarali dok je bila na Tajlandu gdje se održavalo Azijsko seniorsko prvenstvo. Ovo nije ni prvo ni posljednje veliko takmičenje gdje je Poletan bila u ringu, sudila je i evropska prvenstva, Mediteranske igre…

  • Otkud ljubav prema ‘plemenitoj vještini, kako se popularno naziva boks?

– Ljubav prema boksu, kao i svaka druga ljubav, dolazi sa prepoznavanjem. Istina, otac je najzaslužniji što sam obukla rukavice i uplovila u svijet ringa. Ali za posao kojim se bavim, tj. posao sudije zasluge pripisujem majci. Ona je prepoznala sav potencijal u meni i otvorila mi pogled u tom pravcu.

Brat i ja smo praktično odrasli u sali i na strunjači. Otac je majstor džuda treći dan. Sala nam je u sklopu porodične kuće. Otac, kao trener borilačkih sportova, spontano i tiho je prenosio na nas dvoje spoznaju o važnosti sporta uopšte.

Boks se uselio u svaki dio nas, postao naša svakodnevnica, elementarni faktor. Istovremeno smo se bavili boksom i kik boksom. Istrajnost i rad su donijeli i meni i njemu odlične rezultate. Treće mjesto u svijetu i treće mjesto u Evropi, te osvajanje svjetskih i evropskih kupova, rezultati su kojim se izuzetno ponosim.

I dok sam ja prešla u sudije, Sandro je nastavio svoj put kao bokser.

  • Imate najviši rang koji neki sudija u boksu, a i majka ste. Kako ste sve uspjeli iskoordinirati?

– Nakon što sam se ostvarila kao majka znala sam da ću morati treninge i ring staviti na čekanje. I to mi je teško padalo. Ali, kao što sam već rekla, zahvaljujući majci, dobila sam savršene smjernice za balans između uloge majke i održavanja u sportu.

Imala sam samo 18 godina kada sam položila za nacionalnog sudiju. Ne samo da sam postala najmlađi sudija, nego i prvi ženski sudija u Bosni i Hercegovini.

Već kroz par mjeseci, sa 19 godina, Bokserski savez BiH me stavio na spisak za polaganje prve zvjezdice za zvanje međunarodni bokserski sudija. Iako objektivno nije bilo nikakve šanse da me prihvate, s obzirom da nisam imala minimalno 23 godine (danas je to 25), Svjetska bokserska asocijacija AIBA je napravila iznimku u mom slučaju. Tada sam sa još dvojicom kolega iz BiH uspjela položiti i steći zvanje R&J 1*.

Trebalo je proteći najmanje dvije godine u struci kako bi se stekao uslov za drugu zvjezdicu, ali AIBA mi je odobrila nakon samo godinu dana za polaganje u Poljskoj. Uspješno sam savladala i taj kurs. Bila sam jedini ženski sudija koji je tada polagao i odmah stavljena na brzu traku napretka kod čuvenog Terryja Smitha. Kažu da sam jedini ženski sudija koji je uspio položiti kod njega.

Već sa drugom zvjezdicom postala sam jedina u BiH sa tim zvanjem. Treća zvjezdica je najviše sudijsko zvanje, a ja sam ga stekla sa 23 godine. Time sam postala i najmlađi sudija u svijetu sa najvišim rangom.

  • Sudijama (bilo kog sporta i poziva) nije lako na Balkanu, naročito ako ste dama. Kako izlazite nakraj sa svim problemima i kako riješiti to stanje?

– Dijeliti pravdu u ringu nije bezazlen posao. Zahtjeva punu koncentraciju, osjećaj za pravdu, potpuno isključenje bilo kakvih osjećaja pristrasnosti i maksimalnu objektivnost. Jedan od najvažnijih elemenata za uspostavljanje ravnoteže u toku meča jeste autoritativnost. To sudija ili ima ili nema.

Bokseri u ringu, za svakog sudiju, treba da budu samo crveni i plavi, bez ikakvih drugih ličnih obilježja. Kada se odvija meč, sudija mora biti u potpunom fokusu na ono što bokseri prezentuju, nikako pod stresom ili bilo kakvim pritiscima. Taj čin koji se odvija između dva borca, sudiju stavlja u ulogu pravednika i zaštitnika njihovog života i zdravlja.

Problema je bilo, ali na lokalnom nivou. Ne mislim da su tu krivi samo bokseri. Veću težinu stavljam na trenersko obrazovanje i edukaciju. Godinama je boks na našoj sceni bio u podčinjenom položaju, potpuno indiferentan u odnosu na ostale sportove. Sada se boks polako budi i popularizuje, te su i kriterijumi za sankcije na nižem i tolerantnijem nivou.

Smatram da se trenerima mora omogućiti edukacija, koju bi oni prenosili na boksere, jer sa ovakvim znanjem naši bokseri još dugo neće imati priliku da se približe svjetskom nivou. Na međunarodnoj sceni, sudije su maksimalno poštovane i zaštićene. Bilo kakav ispad prema sudiji, boksera ili trenera može dovesti u doživotnu suspenziju.

  • Kako komentirate odnos bh. društva prema boksu? Nekada su širom BiH bile pune dvorane i takmičenja i publike, danas to nije tako. Kako unaprijediti status ovog sporta?

– Srbija je unazad godinu-dvije pokrenula divnu akciju popularizacije boksa, a kroz besplatnu školu boksa u svim gradovima. Mislim da je to prvi korak koji bismo i mi trebali da uradimo u Bosni i Hercegovini.

Boks ne nosi uzalud naziv plemenita vještina, jer on nije tuča. I svako ko misli da u boks uđe sa ambicijom da bude jak za ulicu ili da dokazuje svoju silu, neka odmah odustane.

Jedan on meni najznačajnijih jeste kada sam bila ringovni sudija bratu na državnom prvenstvu [Ustupljeno Al Jazeeri]

Više od deset godina živim u srži ovog sporta. Otac i brat su prošli mnoge bokserske kampove, među kojima su olimpijski centri u Rusiji, Kazahstanu, Bjelorusiji, zatim američka, tajlandska i kubanska škola boksa. Ja sam sudila Svjetsko prvenstvo za studente, Azijske igre, Evropsko prvenstvo, Mediteranske igre, trenutno se nalazim na Azijskom prvenstvu za seniore – svi ovi putevi su mi prikazali šta zapravo boks jeste:

Boks je s pravom proglašen za najteži sport, jer se radi o primanju udaraca u glavu; Bokseri su disciplinovani, organizovani, naučeni na poštovanje drugih, samosvjesni, plemeniti (sve ove osobine doprinose i u drugim sferama života kako bi se kasnije znali suočavati sa drugim poblemima i s lakoćom dolazili do rješenja); Boks je jedini sport gdje nakon najžešćih udaraca protivnici pruže jedan drugom ruku, bez ikakvog animoziteta ili sujete;Bokseri su inteligentni, jer brzim reakcijama uma moraju primijeniti adekvatnu tehniku kako bi plasirali udarac ili ga izbjegli.

  • Da li ima neki meč koji bi istakli kao posebno težak?

– Sudila sam mnoge mečeve. Bilo je tu zaista onih koji su mi se duboko urezali u sjećanje, ali jedan on meni najznačajnijih jeste kada sam bila ringovni sudija bratu na državnom prvenstvu.

Mislim da se nijedan neće porediti sa ovim. Sve sam emocije morala isključiti i u potpunosti biti nepristrasna.

Ponosna sam na sebe kako sam uspjela odraditi dobar posao.

Izvor: Al Jazeera