Oglasi

Tijan Sila: Brane Handkea tvrdnjom da su Srbi žrtve bosanske agresije

Njemačko-bosanskohercegovački pisac Tijan Sila govorio je za AJB o slučaju 'Handke' i islamofobiji koja se širi Evropom.
Sila je njemačko-bosanskohercegovački pisac i autor romana 'Zvjerčica Unlimited'Facebook

Malo je koji događaj u posljednje vrijeme tako snažno uzburkao strasti u Bosni i Hecegovini kao odluka Nobelovog komiteta da nagradu za književnost dodjeli austrijskom piscu Peteru Handkeu. Prvobitno zaprepaštenje veoma se brzo pretvorilo u ponovljeni bijes, koji je porodio desetke snažnih glasova koji su protestirali zbog te odluke.

Sve do dana kad je nagrada svečano uručena Handkeu humanistička javnost Bosne i Hercegovine i Evrope vjerovala je da će odluka biti promijenjena uzdajući se da će članovi komiteta slijediti etičke ideale koje propagiraju kao svoj osnovni kredo.

Ali, nakon što su apeli ignorirani, a komitet ostao pri svojoj odluci zanemarujući činjenicu da je Handke tokom devedesetih podržavao režim Slobodana Miloševića i negirao istinu o genocidu u Srebrenici, mnogi su osjetili potpuno razočarenje.

Handke je, s druge strane, ostao dosljedan svojim stavovima, nastavljajući u javnim istupima vrijeđati istinu, preživjele žrtve genocida i javni osjećaj za pravdu. Oni koji su vodili kampanju njegovog opravdavanja "izmišljali" su činjenice i bavili se reinterpretacijom historijskih istina.

Sve bi to bilo možda čak i podnošljivo da se na Handkeovu stranu nisu "svrstale" neke u evropskoj kulturi veoma "bitne" osobe uz obrazloženje da "braneći Handkea brane pravo na slobodu mišljenja".

Slučaj "Handke" je bio povod da razgovaramo s njemačko-bosanskohercegovačkim piscem Tijanom Silom, čiji je roman prvijenac Zvjerčica Unlimited u prijevodu s njemačkog jezika nedavno objavila izdavačka kuća Buybook iz Sarajeva.

  • Iako su mnogi u Bosni i Hercegovini iskreno vjerovali da Nobelova nagrada za književnost neće biti uručena Peteru Handkeu, to se ipak dogodilo. U Bosni i Hercegovini na to se gleda kao na poraz humanističkih vrijednosti, dok se u Srbiji Handke slavi i veliča. Po Vašem mišljenju, nije li tim činom, uzmemo li u obzir Handkeovo kontroverzno javno i političko djelovanje u posljednje tri decenije, Nobelov komitet izdao vrijednosti za koje tvrdi da ih promovira?

Jest, ali nije to ništa novo. Godine 1973, nakon što je Henry Kissinger dobio Nobelovu nagradu za mir, Tom Lehrer procijenio je da je time politička satira postala zastarjela. Fritz Haber dobio je Nobelovu nagradu za hemiju 1918. iako je već tada bio poznat kao "otac hemijskog rata" – u toku Prvog svjetskog rata organizovao je ratnu upotrebu hlora i fozgena. Odluke Nobelovog komiteta već su uvijek nedobrovoljno parodirale ideju nagrade.

  • Zanimljiv je kuriozitet da s Handkeom danas imamo tri nobelovca koji su neposredno ili posredno podržavali Slobodana Miloševća i njegovu politiku. Harold Pinter i Peter Handke sve godine rata bili su uz Miloševića, a Elfriede Jelinek podržavala je Handkeovo pravo na "slobodu mišljenja", nikad ne osuđujući njegovu podršku srbijanskom režimu devedesetih. I Wim Wenders uvijek je nedvosmisleno branio Handkeove odluke. Interesira me ne mijenja li se tim njihovim angažmanom narativ o ratovima na prostorima bivše Jugoslavije i nećemo li se jednom zateći u situaciji da će "istina" troje Nobelovih laureata biti rakurs iz kojeg će se gledati na te događaje?

Elfriede Jelinek ne podržava Miloševića. Po njenom mišljenju, Handke je u kategoriji onih "čudovišta" koja su, uprkos svemu, posebna zbog njihovog umjetničkog talenta, kao, npr., Hamsun, Pound ili Céline. To što Handkea poredi s fašistima pokazuje da itekako osuđuje njegov politički stav, a ostatak njenog argumenta jednostavno je onaj dosadni kliše "neprilagođenog umjetnika".

Što se konkretnog pitanja tiče, ne, narativ se neće promijeniti. Handkeova podrška Miloševiću i srpskim zločinima u Njemačkoj je odavno poznata i često kritikovana. Ta kritika je, npr., 2006. spriječila da on dobije Nagradu "Heinrich Heine" Grada Düsseldorfa. Botho Strauß, poznati njemački pisac, tada ga je branio istim argumentima kao i Jelinek: Handke je genijalno čudovište kao Pound, Heidegger ili Carl Schmitt. Strauß je rođen 1944, Jelinek 1946 – za ljude te generacije odbrana Handkea prije svega je odbrana svog identiteta, jednog posebno udobnog ideala, po kojem se umjetnici smiju ponašati kako god hoće.

No, to da Handke dobije Nobelovu nagradu u Njemačkoj je prije svega jedno: skandal.

  • Vi, Saša Stanišić, Aleksandar Hemon i mnogi drugi književnici koji pišu i djeluju na Zapadu javno ste protestirali zbog odluke Nobelovog komiteta da Handkeu dodijeli nagradu. Jedna od ključnih primjedbi onih koji ga brane i koji, navodno, žele biti objektivni jest to da ste svi vi porijeklom iz Bosne i Hercegovine i da previše emotivno i strastveno gledate na odluku. Koliko takve primjedbe utječu na formiranje stava prema Handkeu u Njemačkoj i drugim zemljama zapadne Evrope?

Sumnjam da uopšte utiču. Čini mi se da je ta primjedba od početka bila proziran napad ad hominem onih kojima nedostaju pravi argumenti. Teško je tvrditi da je neko drugi emotivan kada pritom bjesniš.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

  • Koliko javnost u Njemačkoj uopće danas zna o tome šta se zbivalo u Bosni i Hercgovini tokom rata? Znaju li da je Sarajevo bilo pod četverogodišnjom opsadom ili da je u Srebrenici počinjen genocid?

Mnogi ne znaju ništa i baš su zato neki od onih koji brane Handkea od početka debate pokušali širiti dezinformacije: tvrdili su da su Srbi bili žrtve bosanske agresije ili da su sve strane u ratu počinile, manje-više, iste zločine, tako da de facto nije bilo nevinih.

Sve te laži su parafraze Handkea, koji je, opet, parafrazirao srpsku propagandu devedesetih. Njihova demontaža bila je važan dio borbe u ovoj debati. Prošle sedmice njemačka novinarka Doris Akrap objavila je sjajan tekst baš o tom aspektu debate: da Handke mnoge stvari samo može tvrditi, jer njemačka javnost jednostavno ne zna dovoljno o ratu u Bosni. Taj tekst zove se "Am Arsch der Hölle" – "Na guzici pakla".

  • Nagrada Handkeu, tvrde mnogi intelektualci, očiti je dokaz da su islamofobija i govor mržnje usmjereni prema muslimanima danas dopustivi i nekažnjivi. Uz očit politički porast krajnje desnice u Njemačkoj, može li se reći da su danas muslimani i islam žrtve stereotipa i namjernog javnog progona?

Ne smije se zaboraviti da Handke ne dobija nagradu u Njemačkoj nego u Švedskoj i da je on u Njemačkoj najžešće kritikovan zbog njegovog stava prema genocidu nad Bosancima, čak toliko da je bio prisiljen odbiti nagradu, da je otkazao termine, čitanja, govore. Pritom su ga isključivo njemački novinari i pisci kritikovali. Ne znam koliko je islamofobija u Švedskoj omogućila da dobije Nobelovu nagradu, ali u Njemačkoj ona u okviru ove debate nije centralna motivacija Handkeovih branitelja. Za mnoge od njih on je dio njihove socijalizacije i time je kritika Handkea nepravedan napad na njihov identitet. Rezultat je taj paradoksni stav po kojem je čovjek koji dobija Nobelovu nagradu i čije su knjige trenutno rasprodate (nažalost, prije svega zbog ove debate) žrtva nemilosrdnih. Ti ljudi ne mrze Bosance, mi smo im, nažalost, sasvim "svejedni".

  • Vi ste u Njemačku došli iz ratnog Sarajeva kao izbjeglica 1994. Iz te perspektive, kako gledate na evropsko odbijanje da se prihvate izbjeglice iz Azije i Afrike i galopirajući porast klaustrofobije usmjerene prema ljudima druge vjere i boje kože?

Do početka 2018. Njemačka je primila 1,4 miliona izbjeglica, u međuvremenu još više – to nije rezultat "odbijanja". Uslovi pod kojima se izbjeglice danas primaju u Njemačku puno su bolji nego što su bili devedesetih. Ja, npr., 1994. nisam dobio nikakvu podršku u školi ili pri učenju jezika. To se, na svu sreću, promijenilo.

Ksenofobi me više nerviraju nego što me brinu – neugodno je kada neko odluči da ti moraš biti dio njihove neuroze. Strahovi tih ljudi na kraju nemaju nikakve veze s realnošću. Malo više od četvrtine ljudi koji žive u Njemačkoj čine migranti ili njihova djeca. Tu smo, dio smo ove zemlje, pišemo knjige.

  • U jednom intervjuu rekli ste da Vam dosta smeta to što njemačka javnost na ljude s Balkana gleda klišeizirano. Kakvi su to klišei i jesu li još prisutni?

Svi oni klišei po kojima su ljudi sa Balkana posebno strasni (i baš zato malo glupi) smetaju mi jer se zbog njih očekuju neke stvari od tvojih knjiga – većinom ono što ljudi zovu "duša", ali je na kraju samo kič.

  • Koliko je književnost s naših prostora ili "naših" jezika prisutna u njemačkom govornom području, odnosno koji su pisci najprepoznatljiviji i najpoznatiji kod njemačke čitalačke publike?

To je prije svih i dalje Ivo Andrić. Njemački autor Michael Martens upravo je objavio njegovu biografiju.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.