Tiha godišnjica: Niko ne radi na pomirenju Hrvata i Srba u Podunavlju

 U povijesti Hrvatske niz je značajnih datuma među kojima je svakako i 15. siječanj. Toga dana obilježava se Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske ali i dan kada je završila mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Toga 15. siječnja 1998. godine, nakon dvije godine pregovora i razgovora, do tada okupirana područja hrvatskog Podunavlja vraćeni su u ustavno pravni poredak Republike Hrvatske bez ijednoga ispaljenoga metka. Mirna reintegracija Podunavlja upisana je u povijest i kao jedina cjelovito uspješna mirovna akcija UN-a do sada.

Ponosni na učinjeno

„Definitivno sam ponosan na mirnu reintegraciju i sve učinjeno tijekom tih pregovora. Svaki rat prije ili kasnije završi s pregovorima. Domovinski rat u Hrvatskoj nije završio s vojno-redarstvenom akcijom Oluja nego s mirnom reintegracijom u siječnju 1998. godine“, rekao je Ivica Vrkić današnji gradonačelnik Osijeka koji je tijekom procesa mirne reintegracije bio glavni operativac na terenu s hrvatske strane.

Govoreći o mirnoj reintegraciji Vrkić kaže kako ona, po njemu, ima istu snagu kao vojno-redarstvene akcije Bljesak i Oluja s tom razlikom što u njoj nije izgubljen niti jedan život. Danas, s odmakom od 19. godina od svega učinjenoga, kaže kako nije mogao niti zamisliti koliko je cijeli taj proces bio zahtjevan i osjetljiv kao niti koliko ih je sve zajedno čekalo posla. Tijekom tih dvije godine pregovora svaka od oblasti života u Podunavlju bila je predmet razgovora i dogovora. Za svaku od njih trebalo je pronaći način, prihvatljiv za obje strane, da se reintegrira u hrvatsko društvo.

„Samo na takav način mogli smo završiti razgovore i spriječiti da dođe do rata. Alternativa tim razgovorima je bio mogući otvoreni rat Hrvatske i Srbije koji bi, prema nekim procjenama, odnio oko deset tisuća života. Kroz mirnu reintegraciju omogućili smo da Hrvatska ostane cjelovita, da se prognani Hrvati vrate u svoje domove, a opet i da građani koji su živjeli u okupiranim dijelovima ostanu živjeti u Hrvatskoj ako to žele. Sve to napravilo smo na način da ni na koji način nismo narušili vitalne hrvatske interese“, rekao je Vrkić.  

Pokušaji sabotaže

Podsjetio je kako je i prije početka procesa mirne reintegracije kao i tijekom provedbe cijeloga procesa bilo pokušaja sabotiranja pregovora s obje strane. Prema njegovim riječima s hrvatske strane protiv pregovora su bili oni koji su željeli da se pitanje hrvatskog Podunavlja riješi vojnim putem. Prisjeća se kako je bilo i niz slučajeva prijetnji telefonom, pokušaja sabotiranja svega učinjenoga. Neki od visokih dužnosnika u Zagrebu išli su toliko daleko da su mu i otvoreno govorili da u Vukovar neće doći sve dok u gradu živi i jedan Srbin. S druge strane nacionalisti sa srpske strane su također bili protiv razgovora jer nisu mogli niti zamisliti da se Vukovar i hrvatsko Podunavlje vrate u ustavno pravni poredak Hrvatske. I oni su činili sve, pa i bez previše skrivanja, da pregovori propadnu.

Tako su poznati slučajevi prosvjeda, sabotaža, odgovaranja građana kako ne bi uzeli hrvatske dokumente… Pri tome je bio prinuđen razgovarati i s kasnijim haaškim optuženikom Goranom Hadžićem s kojim se nikada nije želio rukovati. Kaže kako je svaki dan bio dan za sebe i da su svakoga dana „hodali po oštrici noža“ strahujući da ne propadne sve što su do tada napravili. 

„Velika sreća i prednost nam je bila što je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman želio da mirna reintegracija uspije. On je bio taj koji je odlučivao i kojega se slušalo. Upravo je on bio jedan od razloga zašto smo na kraju i uspjeli“, istakao je Vrkić.

Radi svega kroz što su zajedno prolazili tih dvije godine Vrkiću je žao što Hrvatska nije na pravi način iskoristila činjenicu da je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja jedina kompletno uspješna mirovna akcija UN-a do sada. Mišljenja je kako se Hrvatska tu činjenicu mogla i morala bolje i kvalitetnije iskoristiti radi podizanja svoga ugleda u svijetu i prezentirajući sebe kao državu „mirotvoraca“.

Još puno posla

„Žao mi je što po završetku mirne reintegracije niti jedna hrvatska Vlada nije nastavila raditi na sustavnom pomirenju Hrvata i Srba na tim područjima. To je izostalo svih ovih godina, a to izostaje i danas“, istakao je Vrkić.

Jedna od njegovih desnih ruku u cijelom procesu bila je Vesna Škare Ožbolt koja je svakodnevno bila na terenu u hrvatskom Podunavlju, a onda istoga dana o svemu izvještavala i Tuđmana. I ona je mišljenja da se mirna reintegracija, kao jedina uspješna mirovna akcija UN-a, mogla bolje iskoristiti.

„Bilo je sve to jako zahtjevno, a u pojedinim trenutcima i opasno. Sjećam se Dana mrtvih kada su prognani Hrvati po prvi put došli u svoje domove i na groblja. Svi smo strahovali od mogućih nemira i incidenata. Isto tako i dana kada je u Vukovar dolazio predsjednik Tuđman. Na terenu je i dalje bilo jako puno nacionalista, a kasnije će se pokazati i ratnih zločinaca, ali i oružja. Isto tako i s hrvatske strane mnogi su bili protiv pregovora. Na kraju smo se mogli pohvaliti kako nije bio zabilježen niti teži incident“, kaže Škare Ožbolt.

Dodaje i kako je cijeli postupak reintegracije vodilo 200-ak ljudi pri čemu je svatko od njih bio zadužen za svoju oblast. Tako je bilo i s hrvatske i s srpske strane. Posebno ističe činjenicu da su sve oblasti društva i života toga dijela istoka Hrvatske bili u cijelosti integrirani u tadašnju Jugoslaviju. Uz sve to i postrojbe novosadskog korpusa tadašnje JNA su bile na drugoj strani Dunava.

„Ponosna sam na učinjeno. Trebalo je mnogo rada, znanja, upornosti ali i mudrosti da se sve napravi. Mirna reintegracija je svojevrstan hrvatski brend koji se u mnogim svojim dijelovima može koristiti i u svijetu“, kaže Škare Ožbolt.

Sa srpske strane glavni pregovarač je bio današnji predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Vojislav Stanimirović. On je bio na čelu tima od 15-ak osoba od kojih je svaka bila zadužena za pojedinu oblast pregovora. Njegov jedan od velikih problema bio je i taj što tada službeni Beograd nije u početku pristajao na te razgovore.

Žal za vojnom akcijom

„Bilo je puno problema. Sa srpske strane više od pola građana je bilo protiv toga procesa, a koje je trebalo „nagovoriti“ da uzmu hrvatske dokumente i ostanu živjeti u svojim domovima. Pri tome su mnogi otvoreno radili protiv svega toga. Trebala je samo iskrica da sve to potpali i sruši“, rekao je Stanimirović.

Mišljenja je i kako mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, kao jedina uspješna UN-ova mirovna akcija, nije na pravi način vrednovana. Tvrdi i da je sve ono što se trebalo napraviti poslije mirne reintegracije koja je postala temelj današnjeg života u ovome dijelu Hrvatske, kao što su provođenje Zakona o školovanju ili Zakona o jeziku i pismu, izostali. 

„Kako god bilo da nije bilo mirne reintegracije došlo bi do novoga rata, novih razaranja i još većih stradanja. Mislim da bi u tom slučaju u ovim dijelovima Hrvatske Srba još manje bilo nego što nas je danas“, rekao je Stanimirović.

Ipak, i dok oni koji su direktno bili uključeni u proces mirne reintegracije ističu njegovu važnost i činjenicu da je upravo ona spriječila nove ratne sukobe i dalje se mogu čuti mišljenja onih koji su bili protiv načina rješavanja pitanja hrvatskog Podunavlja na taj način. Jedan od njih je i predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić.

„Uvažavam mišljenje politike koji kažu kako bi u suprotnom došlo do novih ljudskih stradanja. Međutim, ja bih osobno više volio da je se i to riješilo vojnim putem. Tada bi sve bilo drugačije i Vukovar bi bio sretniji i sigurniji grad“, istakao je Josić.

Kako god 19. obljetnica prilično tiho i bez velike pompe se obilježava u Vukovaru. Ranijih godina organizirani su i određeni skupovi na tu temu dok se ove godine sve svelo na polaganje vijenaca na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskoga rata.

Izvor: Al Jazeera