Teorije zavjere i majstori zavjereničkog zanata

Jdno su teorije zavjere, zavjerenička praksa je nešto sasvim drugo, piše autor (EPA)

Teorije zavere o bolesti COVID-19 ne jenjavaju, šire se po celom svetu brže od samog korona virusa. Kad se saberu sve te nenaučno-fantastične priče, dobijamo kompletnu sliku o tekućoj epidemiji, koja izgleda otprilike ovako: korona virus je veštački proizveden u američkim i kineskim laboratorijama, u okviru biološkog rata protiv Kine i SAD-a. Stvorio ga je lično Bil Gejts, kako bi nam vakcinom instalirao čip u telo i sakupio sve informacije o čovečanstvu koje su ljudi inače dobrovoljno ostavili na svojim profilima. Sve se to odvija pod budnim okom vladara iz senke koji upravljaju 5G tehnologijom, a zračenje ove telekomunikacione mreže menja DNK virusima i čini ih smrtonosnim, što je samo deo tajnog plana za depopulaciju stanovništva naše planete.

U zaveru se uključila i farmaceutska mafija, kako bi namlatila pare na lekovima i vakcinama, što je sve, na neki misteriozan način, povezano sa američkim demokratama, koje se klanjaju Satani i otimaju decu, dok pravu istinu znaju i vrapci na granama: korona virus, zapravo, ne postoji i niko od njega nije nastradao, tačnije – umrlo je mnogo više ljudi nego što je zvanično navedeno, jer svetski centri moći kriju prave podatke od naroda.

Primitivna fikcionalizacija na temu korone nadovezala se na bogatu tradiciju teorija zavere. Već par vekova su za raznorazne komplote optuživani iluminati, masoni, Templari, Soroš, vanzemaljci, Jevreji, komunisti, Vatikan, tajna društva, moćna rasa Vril koja živi pod zemljom, Zelena transverzala, narandžasta parabola i ljubičasta sinusoida…. Svako ima pravo da veruje u šta god hoće, ali treba reći da je traženje komplota tamo gde ih nema krajnje nepravedno prema stvarnim tvorcima zavera u istoriji, prema ljudima koji su čitav svoj radni vek uložili u kovanje urota i pletenje zakulisnih mreža.

Majstor zavjereničkog zanata

Pažnja milionskog auditorijuma usredsređena je na naivne zavereničke priče, koje spadaju u očajno lošu prozu, a malo ko se bavi, na primer, Žozefom Fušeom, političarom iz doba Francuske revolucije i Napoleonovih ratova. Fuše je čitav svoj burni život proveo kujući zavere, praveći mreže špijuna i doušnika, obarajući moćnike i vladare, delujući uvek iz duboke senke, a ljubitelji teorija zavere ni hvala da mu kažu. Bio je možda najveći majstor zavereništva u istoriji, praktično čovek-zavera, a dočekao je da mu slavu pomrači kojekakva boranija sa svojim fiktivnim urotama koje postoje samo u glavama lakovernih.

Izvanrednu biografiju Žozefa Fušea napisao je Štefan Cvajg, veliki austrijski pisac, jedan od najčitanijih i najprevođenijih autora između dva svetska rata. Cvajg je bio majstor biografskog žanra, obično je pisao o velikanima kojima se divio – o Erazmu Roterdamskom, Dostojevskom, Tolstoju, Balzaku, Dikensu, Magelanu, ali je u slučaju Fušea napravio izuzetak. U predgovoru Fušeove biografije Cvajg objašnjava svoje razloge: “Ako je zaista, kako je to Napoleon rekao već pred stotinu godina – politika postala ‘la fatalite moderne’, nova sudbina, onda ćemo se obraniti od toga pokušavši da otkrijemo ljude koji stoje iza tih sila, a time i opasnu tajnu njihove moći.”

Ako ništa drugo, iz Fuševe biografije bi fanovi konspirologije mogli da vide kako organizovanje zavera nije nimalo laka ni naivna rabota, kako je za prevrate i svrgavanje s trona potrebna retka veština, nesvakidašnji talenat i svakodnevni samopregorni rad, a čak je i tad uspeh neizvestan i lako može da se desi da kovač urote izgubi glavu ili bar položaj. Fuše je bio čovek skromnog porekla, rođen je 1759. godine u Nantu, u porodici pomoraca i trgovaca, ali je bio nervozni dečak slabe građe, nepogodan da nastavi tradiciju. Jedini put koji mu je bio otvoren je onaj koji vodi kroz crkvu, pa se školovao kod katoličkog reda oratorijanaca, kod njih se i zaposlio i proveo čitavih deset godina kao skromni nastavnik matematike i fizike u seminarijama.

Čovjek s hiljadu lica

Fušeov uspon počinje posle Francuske revolucije i traje sve do dolaska Luja XVIII na vlast. Za tih četvrt veka Fuše je bio crkveni čovek, žirondinac, montanjar, jakobinac, komunista, progonitelj i pljačkaš crkve, masovni ubica, vernik, ateista, ministar policije pod raznim režimima, otimač imovine od bogatih, multimilioner i jedan od najbogatijih ljudi u Francuskoj, pristalica Napoleona, protivnik Napoleona, neprijatelj monarhije, kraljeubica, lojalni kraljev podanik, borac protiv plemstva, vojvoda od Otranta i izgnanik.

Silne promene uloga u tom burnom istorijskom razdoblju ukazuju na osnovnu Fušeovu osobinu: u ideološkom smislu, on je bio pravi kameleon, nije verovao ni u šta, jedino ga je zanimalo da na vreme nanjuši kuda vetar duva, na koju stranu se okreće točak istorije i da se pravovremeno prebaci u pobednički tabor. Za to je imao osobit dar, koji mu je nebrojeno puta spasao život, u vreme kad je ljudska glava bila jeftinija od lubenice. Kada vetar istorije nije duvao u pravcu povoljnom za Fušea, on bi ga raznim zakulisnim radnjama obrnuo u povoljnijem smeru. Prvu priliku da pokrene istoriju u drugom smeru Fuše je dobio 1794. godine u sukobu sa Maksimilijanom Robespjerom, gospodarom revolucije, koji se tada nalazio na vrhuncu moći. Njih dvojica bili su prijatelji u mladosti, Fuše je bio prosac Robespjerove sestre, a čak mu je pozajmio nekoliko zlatnika da sašije odelo i otputuje u Pariz, gde je “Nepodmitljivi” započeo svoj put ka osvajanju vlasti.

Kako je uopšte došlo do sukoba dva prijatelja? Prethodne, 1793. godine Fuše je bio poslanik u Konventu i poslat je u Lion da uguši kontrarevolucionarnu pobunu. U tom poslu se malo zaneo. Pobio je dve hiljade ljudi za tri meseca, giljotina mu je bila spora, pa je organizovao masovna streljanja i dobio nadimak “streljač iz Liona”, koji će ga pratiti do kraja života, oduzimao je imovinu od crkve i svih imućnijih građana, pljačkao nemilice koga stigne, rušio aristokratske palate u prah i pepeo te propovedao ateizam i komunizam. Nije Fuše pokazao toliku revnjivost iz zločinačkih pobuda, već naprosto što je smatrao da je u tom trenutku politički radikalizam vladajuća struja, pa su mu se progoni i teror činili oportunim.

Žestoki dvoboj s Robespjerom

U aprilu 1794. godine Odbor za javnu dobrobit poziva ga u Pariz na odgovornost. Fuše dolazi i zatiče Robespjera, koji je postao apsolutni gospodar, nakon što je poslao na giljotinu sve svoje protivnike, uključujući Miraboa, Dantona i Maraa. Kako piše Cvajg, “njemu su podložni svi državni uredi, armija, policija, sud, odbori, Konvent i jakobinci”. Fuše podnosi izveštaj Konventu, ali ne uspeva da se opravda, shvata da je đavo odneo šalu i da mu je glava u torbi. Zato ponizno povija vrat i odlazi iste večeri u Robespjerov stan, kako bi se pokorio i izvukao živu glavu. Sadržaj njihovog razgovora ostao je nepoznanica, ali je jasno kako Fuše nije uspeo u svojoj nakani. Cvajg veli: “A Joseph Fouche, kad je dršćući od bijesa silazio stepenicama u Ulici Saint Honore, ponižen, odbijen, ugrožen, zna da za njegovu glavu postoji još samo jedan spas: da glava onog drugog, da Robespierreova glava padne u košaru prije njegove.”

Dvoboj je neravnopravan: Robespjer ima svu moć i vlast, Fuše je za njega “mali otrcani tašti nikogović”, “spletkar kojeg svakog časa može zgaziti nogom”. Zato protiv njega ne preduzima radikalne korake. Robespjer 6. maja drži svoj čuveni govor, u kojem poziva sve intelektualce Republike da priznaju “egzistenciju najvišeg bića i besmrtnost kao silu koja upravlja svemirom”, obrušavajući se pritom na ateiste, među kojima je i Fuše. On shvata da se Robespjeru ne može suprotstaviti javno i povlači se sa scene na nekoliko nedelja. Ali, kad je Fuše u tami, iza kulisa, kad od njega nema ni traga ni glasa, to znači da upravo tada razvija najintenzivniju delatnost.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Fuše obilazi odbore, sklapa prijateljstva sa poslanicima i uglednicima, nastoji da svakog pridobije na svoju stranu, a ponajviše jakobince, koji ga poštuju zbog lionske epizode. Podzemni rad se isplati i Fuše iznenada biva velikom većinom glasova izabran za predsednika jakobinskog kluba. Uspeo je da obrlati najgorljivije revolucionare, pretorijance Revolucije, upao je u Robespjerovo svetilište. “Nepodmitljivi” je besan kao ris i odlučuje da zgazi protivnika: ponavlja kod jakobinaca javnu optužbu protiv Fušea i traži od njega da se pojavi na sledećoj sednici i opravda. Fuše se mudro povlači, obraća se pismom jakobincima da mu se odgodi suđenje dok nadležni odbori ne donesu odluku o njegovim postupcima.

Glavni kandidat za giljotinu

Robespjer 11. juna drži govor protiv Fušea, koji je bio, kako piše Cvajg, “najogorčeniji napadaj, najopasniji i najžučljiviji što ga je ikad Robespierre održao protiv kojeg od svojih protivnika”. Proglašava ga zločincem i “glavom zavjere, koju moramo uništiti”. Robespjerova reč je zakon, jakobinci odmah svrgavaju svog predsednika i isključuju ga iz članstva kluba. To je najava smrtne kazne, Fušeova sudbina je zapečaćena, “Joseph Fouche bio je obeležen za giljotinu kao što se drvo obeležava za sekiru”.

Svako bi se u tom trenutku pomirio sa sudbinom, oprostio sa najbližima i sačekao svoj red za pogubljenje na Trgu Revolucije, ali ne i Fuše, on se ne predaje tako lako. Robespjer je vladao gvozdenom rukom, uterujući strah u kosti svima oko sebe. Svaki poslanik, zastupnik, svaki funkcioner Republike drhtao je pred “Nepodmitljivim” i smatrao da bi lako mogao da završi na gubilištu; za fanatika vrline niko nije bio dovoljno čist ni bezgrešan, svako je bio dobar kandidat smrti. Niko se nije osećao sigurnim pred vladavinom jakobinskog terora, čak ni Robespjerovi saradnici. I tu Fuše vidi svoju jedinu šansu – treba najveću snagu svog neprijatelja pretvoriti u njegovu najveću slabost. On dolazi na genijalnu ideju: strah treba veštački povećati, doterati sveopštu bojazan i nepoverenje do usijanja, do panike, tako da se “velika porazbacana kukavština stopi u jednu volju, u jedan šiljak, koji bi pogodio Robespierra u srce”.

Tu počinje prava Fušeova delatnost, ono za šta je istinski darovit: od jutra do večeri obilazi zastupnike, širi glasine, priča o nekakvim tajanstvenim spiskovima za odstrel, svakome govori da je i njegovo ime na tom spisku, da mu oštro sečivo već visi nad glavom… Ovako Cvajg opisuje njegov podzemni rad: “Fouche, kao čunak na tkalačkom stanu, neprekidno juri od jednog do drugog, stalno napinjući nove niti, neprekidno povezujući nove uzlove i sve više ljudi hvatajući u tu paukovu mrežu satkanu od nepoverenja i sumnje.”

Uspon i pad čovjeka iz senke

Nastavak znamo: termidorska reakcija, na čelu sa Barasom, Talijenom i Varenom, izvršila je državni udar i oborila jakobinsku vladavinu terora Robespjera, Sen Žista i Kutona. Tokom prevrata Fušea nema na pozornici, među akterima velike istorijske drame: on je obavio kudikamo teži rad režisera predstave i pustio glumce da odrade svoj posao na istorijskoj sceni.

Mada je moglo da bude i drugačije, nema nikakih garancija za uspeh, istorija se ne odvija po već napisanom libretu, čak ni kad ga pišu zaverenici poput Fušea. Cvajg navodi da su istoričari često prenebregavali Fušeovu ulogu u prevratu, neki je nisu ni pominjali, a drugi je nisu dovoljno naglašavali, jer su se bavili samo onim što je očigledno, zanemarajući podzemne tokove istorijskih događaja. Cvajg tome protivstavlja neoboriv argument: “Ali, ako su kasniji povjesničari previdjeli njegovu ulogu – jedan je čovjek već u ono vrijeme znao i osjećao njegovu aktivnu prisutnost, Robespierre, pa je usrijed bijela dana nazvao Fouchea njegovim pravim imenom ‘chef de la conspiration’, glavom zavjere.” Robespjer je bio svestan odakle mu preti prava opasnost.

Obaranje Robespjera bila je tek vežba iz zavereništva, na koju je Fuše bio prinuđen ne bi li sopstvenu glavu sklonio sa panja. Kasnije razvija svoju delatnost, postaje ministar policije Francuske i stvara ogromnu mrežu doušnika i špijuna, koja je samo njemu odana. Među njegovim doušnicima bila je čak i Žozefina Bonaparte. U svaki prevrat tih burnih godina umešani su i Fušeovi prsti. Kad Napoleon svrgava Direktorijum, Fuše je tu aktivni učesnik i naizgled verni saradnik budućeg gospodara Evrope.

Ali, do samog kraja, Fuše igra na obe karte i ne opredeljuje se pre vremena, već sedi na dve stolice: ako Bonaparta pobedi, Fuše će biti njegov ministar i verni sluga; ako nadvlada Direktorijum, Fuše ostaje njihov ministar, spreman da pohapsi Napoleona i ostale buntovnike. Petnaest godina kasnije igra dvostruku ulogu između Napoleona i Luja XVIII, da bi na kraju upravo Fušeu Napoleon predao dokument kojim potpisuje svoju abdikaciju, a Fuše prodaje vlast Luju XVIII, u zamenu za ministarski položaj.

Kad realnost izađe iz mode

Nisu sve urote Fušeu polazile za rukom, dešavalo se da zglajzne, jedno vreme je živeo u siromaštvu, nekoliko puta je bio zbačen sa položaja, a život je okončao u izgnanstvu. Doduše, u bogatstvu i luksuzu. Dok se držao tame, tajnih dogovora, zakulisnih radnji i delovanja iz senke, skoro sve mu je išlo kao podmazano. Kada je prvi put poželeo da izađe iz drugog plana i da nesmetano vlada Francuskom, doživeo je krah i totalni poraz. Bilo je suludo pomisliti da će poslaniku koji je glasao za ubistvo kralja Luja XVI njegov brat, Luj XVIII, tek tako oprostiti te da će aristokratija mirno primiti u svoje redove negdašnjeg revolucionara i “streljača iz Liona”. Ambicija je bila jača od razuma, a iskušenje vlasti prejako čak i za čoveka koji je pomoću spletki i zavera uspeo da nadigra čak i Robespjera i Napoleona, o državnicima manjeg formata da i ne govorim.

To su samo neki detalji iz Fušeove biografije, čitav niz neverovatnih epizoda može se pronaći u Cvajgovoj knjizi, koja se, što bi rekli pisci blurbova, čita kao najuzbudljiviji roman. Naravno, nema stopostotnih garancija da se sve baš ovako odigralo, Cvajg samo pokušava da rekonstruiše biografiju jednog čoveka u burnoj istorijskoj epohi, služeći se dostupnim dokumentima i unoseći sav svoj talenat pisca i tananog psihologa u oživljavanje prošlosti. To je najviše što je ljudskom biću dato, kad je u pitanju pisanje o istorijskim ličnostima.

Kako god bilo, kod Cvajga se može pročitati kako otprilike izgledaju prave urote, a to nimalo ne liči na ono što se danas vodi pod žanrom teorija zavere. A ni druge stvarne urote ne nalikuju na ove budalaštine u koje se masovno veruje, recimo zavera protiv Cezara, ili Katalinine zavere o kojima piše Ciceron. Prosto, istorijski događaji se ne odvijaju onako kako to zamišlja mali Đokica u svom svetu razobručene mašte. Iz nekog razloga, laki žanr teorija zavere mnogo je popularniji od ozbiljnih nastojanja da se stvarne istorijske zavere rasvetle i objasne. Valjda zato što je realnost izašla iz mode. Jedno su teorije zavere, zaverenička praksa je nešto sasvim drugo: jedno s drugim ima veze otprilike koliko i virusi s mobilnom telefonijom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera